Grijeh i greška

Smrt je posljedica grijeha. »Po jednome čovjeku, Adamu, u svijet uđe grijeh i po grijehu smrt, po drugome čovjeku, Isusu Kristu, u svijet uđe milost i po milosti život«, kaže apostol Pavao, čovjek koji je mudrošću produbio kršćanstvo, često vrlo komplicirano i na rubu raspadanja ideje kršćanstva.

Pametni Aurelije Augustin, kojega često zloupotrebljavaju, kliče: »O sretna li grijeha koji je zavrijedio takvoga i tolikog Otkupitelja imati.«

Glavinjam između Adama (prvog čovjeka od zemlje i Isusa Krista. Moj pad i moj uspon sastoji se od toga tko ću biti: Adamov ili Isusov. Da nije grijeha, ne bi bilo ni smrti. Ali grijeh me odvaja od Boga, jer ja želim biti Bog i to stanje postaje nepodnošljivo, ljudski porazno. Smrt je blaženstvo, jer me iz stanja grijeha vraća doma, vraća me Bogu. Slobodan sam, sretan sam jer slobodno izabirem biti Božji. Slobodan sam kada izabirem.

Na rubu se rađaju najbitnije ideje. Hoditi po rubu, po ivici provalije znači vjerovati. Hodiš, a kao da ćeš skoro pasti. Apsolutna, neprocjenjiva pustolovina.

Početak svakoga grijeha jest oholost. Ohol želi biti ‘kao Bog’ izjednačen s Bogom, biti nad drugima. Biti Stvoritelj, a ne stvorenje. Oholost se nadilazi i uništava mudrošću koja mi kaže: stvorenje sam uz druga stvorenja, ograničen sam i smrtan sam. I tada nastaje mir duha, duše i tijela.

Nije moj poraz priznati Boga nad sobom. To je moja pobjeda. Slobodan sam jer se odričem svoga ega, slobodan sam jer Božje sam stvorenje, slobodan sam jer poštujem slobodu drugoga.

Nevjerojatno sam sretan. Grešan sam, u grijehu sam svednevice, ali nisam greška. Božje sam čudesno i jedinstveno stvorenje zvano čovjek.