Kako pristojno dijeliti hranu po zadarskim školama

Gledam na televiziji kako se u školama dijeli hrana pa se sjetim da smo prošli tjedan tu, kod nas, u Zadru imali mali skandal u dvjema školama, tj. roditelji i djeca se bune zbog načina dijeljenja marende, a dijeli se tako da se djeci ponudi švedski stol pa se ona sama poslužuju. I što se događa? Ono što se i očekuje u takvim prilikama. Ali, vratimo se mi prije toga u prošlost pisanja ove kolumne i moju prošlost općenito.

Više sam puta s gađenjem pisao o tome kako se neki ljudi ponašaju za stolom, pred ponuđenom hranom, na svečanim večerama, domjencima, svadbama… Što se tu događa?

Većina je ljudi pristojna, ali se tu uvijek nađe neki lik koji nabada svojim pirunom iz zajedničke zdjele, koji trpa u sebe kao u vreću, koji mljacka i pljucka po hrani, koji pipka sve prstima bez da je oprao ruke prije toga (dobro, to je i očekivano)…

Sve nas to smeta, ali se nitko ne usuđuje prigovoriti, a ovi i dalje po svome i tako sveudilj… A kako nam je dobro poznato da jabuka ne pada daleko od stabla, tako sada imamo to što imamo, a imamo djecu koja kod tih švedskih stolova maltretiraju svoje vršnjake, otimaju, diraju prljavim prstima hranu i općenito rade sve ono što se od takvih humanoida i može očekivati, a ne očekuje se naravno ništa dobro ni sada, a pogotovo ne u budućnosti.

Meni nije jasno kako je taj koji je to zamislio, to zamišljao.

Vjerojatno da djeca stoje u redu (nakon što su oprali ruke), pristojno uzimaju koliko im treba, ne mljackaju, i da sada ne nabrajam pravila bon-tona, ali isti očigledno žive u nekom drugom svijetu jer dobrom dijelu te djece bi jedino prilično bilo da stoje u redu s limenim zdjelicama i da im debela brkata kuharica s kacijolom tresne malo kukuruznih žganaca ili nekakve kaše neidentificiranog porijekla. Naravno da je neko logično rješenje nemoguće jer dobar dio te djece doma glođe papršnjak ili nešto slično.

Zato, zanemarimo švedske stolove, jer, nije sve za svakoga.

NATJECANJE ZA NAJVEĆU LIJENČINU

U vijestima su imali zanimljiv prilog o jednom čudnom natjecanju. U Crnoj se Gori naime održava zanimljivo natjecanje za najveću lijenčinu. Ljudi leže i izležavaju se i tko najdulje izdrži taj je pobjednik. Prošle je godine slavodobitnik izdržao 32 sata.

Spominje se i onaj vic o tome zašto Crnogorac drži stolicu kraj kreveta – da se odmori kada ujutro ustane. Meni to nije smiješno. Ja nisam Crnogorac, ali kada se ujutro ustanem iz kreveta, meni ne treba stolica da se odmorim, nego još jedan krevet da prilegnem kada se vertikaliziram. Meni zbilja nikada nisu bili jasni ljudi koji ujutro »zorom rane« pa veselo čilo i bodro kreću u novi dan. Kod nas, u mojim dvorima, je posve drukčije.

Ujutro kada se budim (a to je jako teško i mučno) ja s ukućanima ne prozborim ni jednu riječ. Samo šutimo i gledamo prazno ispred sebe radeći automatizirane radnje. Nema osmijeha na licu, nema tople riječi, nema ničega osim jada i čemera zbog ranog ustajanja, a što je najzanimljivije inače uopće nismo takvi.

Svi smo veseli i nasmijani, ali ta rana zora… A još kada je zima pa dan nije osvanuo… Brrrrr. A ja sam u svemu tome najgori. Jednostavno, takav sam.

Poslije mogu cijeli dan rintati, normalno komunicirati pisati ovakve kolumne (dobro, to baš i nije normalno), ali taj trenutak ustajanja mi je mrzak. Negdje do deset mi je bolje i ne obraćati se nikome (niti nitko meni), nikako ne smijem biti sudionik u prometu jer bi sigurno nekoga unesrećio, ali već iza deset, jedanaest sati postajem sasvim normalan, čio i veseo, kao da tog jutra nije ni bilo.

Zato je šteta da se to natjecanje ne održava negdje bliže, jer bi ja sigurno pobijedio. S druge strane, još je veća šteta da se o takvim glupostima govori u dnevniku jedne nacionalne televizije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.