Gnijezdo male lastavice

Mrvicu po mrvicu, trun pot trun… Gradi gnijezdo gdje će izleći mlade svoje. Male goluždrave lastavice, lastane.

S jednim potezom on je srušio njezino, do polovice mukom izgrađeno gnijezdo.

Sebičan i ugrožen. Kako se je lastavica usudila graditi gnijezdo ispod njegovog balkona!? Pa iritantni cijuk, pa izmet po njegovoj svetinji. Uništi lastavičin trud i prirodnu brigu.

To je početak rata.

Biblija, koja ispisuje sve situacije u kojima se može naći čovjek, bilo u zlu, bilo u dobru, puna je sućuti i za ljude i za životinje. Tako o lastavici u psalmu govori:

»I lastavica log nalazi gdje će položiti mlade svoje, tako i ja žrtvenike tvoje, Gospodine moj, Bože i Kralju moj!«

Čovjeku dvori i žrtvenici Gospodnji, lastavici gnjezdašce. Za ptiće. Za djecu.

Dobrota se razvija u odluci i u učenju. Zlo je lijeno i nemaštovito. Proždrljivo.

Zlo, koliko god bilo inteligentno, promućurno lukavo, kao i jogurt ima vijek trajanja. Pobjeđuje na kratke staze i proždire samo sebe i onoga koji čini zlo.

Dobro – iako skutreno u kutu, skromno, nenametljivo traje. Nije pokvarljivo, nadrasta iz sebe polako, uporno, do ploda. Iz njega, jer je izabrano, raste strpljivost, odlika kraljevskog duha. »Tko ima uši neka čuje. Tko gleda neka vidi.« Mudri zna.

Ne ruši gnijezdo male, umorne lastavice. Rušiš svoju dušu. Uništavaš sebe.

Naivan sam? Odlično.

Piše: Ante Mihić