Najbolji trener u povijesti

Ako ovo je kraj, ako umro je sjaj, ne daj da nam drugi sude…Počeli smo hitom Minee i Davora Dragojevića, misleći kako je prikladan za sažimanje situacije oko Pepa Guardiole, koji vjerojatno napušta Manchester City nakon okruglih deset uspješnih godina.

Kod Pepa sjaj nije umro, sudeći po njegovoj opsesiji pobjedama i kontinuiranom usavršavanju, a gubitak ovogodišnje titule u Premier ligi ne bi ga trebao toliko emotivno iscrpiti jer je čudo što je City, osvajač Liga kupa i FA Cupa, toliko dugo ostao u utrci za naslov.

Nakon što je četiri puta zaredom s Građanima osvojio englesko prvenstvo, Pep se suočio s novim izazovom – stvoriti novu inačicu Cityja koja će uspješno provesti trofejnu tranziciju nakon generacije Gündogana, De Bruynea, Mahreza, Edersona, Sterlinga i drugih. Prošla godina bila je brdovita, puna neočekivanih poraza, čemu je kumovala ozljeda Rodrija na samom početku sezone. No u Cherkiju, Semenyu i Khusanovu katalonski stručnjak dobio je nove muze.

Pep je u klupske vitrine stavio 20 trofeja, a onaj koji se najviše “glanca” jest pehar Lige prvaka, donesen u Manchester 2023. tijekom treble sezone. Tada je City u nokaut-fazi šamarao Leipzig, Bayern i Real Madrid, isti onaj Real koji ih je godinu ranije šokirao u polufinalu kasnim golovima Rodryga i Karima Benzeme.

City je i 2021. bio predodređen za osvajanje kontinentalnog naslova, no tada Pep radi možda i najveću pogrešku svoje karijere, postavivši momčad u finalu protiv Chelseaa bez klasične “šestice”. Kada je uveo Fernandinha, već je bilo prekasno.

Europa je bila Pepova boljka u devet od deset njegovih mančesterskih sezona, ali i sam je više puta isticao kako je to natjecanje iznimno teško osvojiti. U Ligi prvaka loših pola sata može vas stajati prolaska dalje, a Cityjeve crne rupe bile su posljedica građenja kulture pobjeđivanja, koja se ne stvara preko noći.

Naravno, ova je kolumna prekratka za detaljnu analizu svih Pepovih europskih kampanja, ali dovoljno duga da istakne njegov golem utjecaj na engleski nogomet, koji mu duguje mnogo toga.

Prije svega, svi su željeli igrati kao on. Premier liga 2016. bila je sasvim drukčije mjesto, gdje je e malo tko bio opterećen posjedom i “igrom od vratara”. No tada su se počele pojavljivati Cityjeve iteracije u vidu Brightona, Artetina “prvog” Arsenala i Angeova Tottenhama, koji su inspiraciju tražili u plavom dijelu Manchestera.

Naravno, to je bilo gotovo nemoguće kopirati jer je City imao po dvije klase na svakoj poziciji, ali smjer u kojem ide Premier liga bio je jasan. Da ne govorimo o trenutku kada je Pep oživio formaciju 3-2-5, karakterističnu za tridesete i pedesete godine prošlog stoljeća, s time da je jedan od “pivota” bio stoper John Stones ili bek João Cancelo.

Time je Katalonac u svakodnevnu uporabu uveo pojam “invertirani bek”, koji su kasnije koristili i Jürgen Klopp, Arteta, Enzo Maresca i Rúben Amorim.

Guardiola je momčadi obnavljao u hodu. Centurion generacija iz 2018. bila je nešto drugo u odnosu na treble momčad, a ne smijemo zaboraviti ni ekipu iz 2022., koja je bez klasičnog napadača, s Fodenom i Sterlingom u vrhu napada, uzela naslov ispred nosa Liverpool.

– Moji igrači davali su sve od sebe tijekom cijele sezone, borili se do samog kraja i bili smo blizu. Čestitam Arsenalu, Mikelu, svim njihovim igračima i navijačima, zaslužili su pobjedu. Siguran sam da je ovo za njega poseban osjećaj i veliko zadovoljstvo. Uloženo je puno truda i rada i na tome im čestitam. Mogu vam reći da imam još jednu godinu ugovora. Iza nas su brojne godine u kojima smo pobjeđivali. No prva osoba s kojom se mora razgovarati jest predsjednik – gospodski je čestitao Pep svom “učeniku”, koji mu je godinama bio desna ruka.

Nemojmo zaboraviti ni to da je Pep taktički “odgojio” Artetu, Kompanyja, Marescu, Xabija Alonsa pa čak i Erika ten Haga. Stvorio je pobjednike, stvarat će ih i dalje, ali isključivo pod svojim uvjetima.

Svi mi koji volimo nogomet trebamo mu reći: “I never said thank you.” No Pep bi odgovorio: “And you’ll never have to.”