JOZIĆEVA BAJKA Našem stručnjaku planiraju dići spomenik u Čileu, napravio je pravo čudo

Nemali broj hrvatskih stručnjaka gradio je nogometne sustave diljem svijeta. Temelje velikom Bayernu udario je dvojac Zlatko Čajkovski i Branko Zebec, ali ni moderna era bavarskog velikana nije mogla proći bez Hrvata za kormilom. Niko Kovač je u svojoj debitantskoj sezoni na Allianz Areni osvojio duplu domaću krunu, čime je samo potvrdio vlastiti trenerski pedigre nakon trijumfalne epizode u Eintracht Frankfurtu. Otto Barić je predvodio revoluciju austrijskog nogometa, dok bez Ante Biće Mladinića, kao što kaže veliki Francuz Jean Tigana, Bixente Lizarazu i Christophe Dugarry (važni kotačići u titulama Tricolora) ne bi postali top klase. Boro Primorac je pak dugi niz godina bio desna ruka Arsenea Wengera, koji je alfa i omega uspona Arsenala, a dvojac je s trenerskom suradnjom krenuo još u japanskim danima u Nagoyi.

No opet, malo je priča poput one Mirka Jozića, kojem u Čileu planiraju dići spomenik, a prije par dana potvrđeno je i da će u toj južnoameričkoj državi biti objavljena njegova biografija. »Imat ću čast napisati autoriziranu biografiju Mirka Jozića. Bit će velika odgovornost ispričati nepoznate dijelove njegove karijere i života,« objavio je čileanski novinar Ignacio Perez Tuesta na X-u. Nevjerojatno je poštovanje koje uživa bivši hrvatski izbornik u Čileu. Zapravo, kada bacite oko na Jozićeve intervjue koji su dostupni na YouTubeu, u komentarima mahom dominiraju rečenice napisane na španjolskom jeziku, što znači da ga Čileanci i dalje prate u stopu.

Razlog za takvo sveopće štovanje Jozića u državi, u kojoj je 1987. vodio mladu reprezentaciju Jugoslavije do naslova prvaka svijeta, je posao koji je napravio u Colo-Colu, klubu iz Santiaga. Jozića je u Santiago doveo Hrvat čileanskog porijekla Peter Dragicevic, tadašnji čelnik Colo-Cola, koji mu je odmah u ruke dao omladinski pogon, a gdje se iskusni hrvatski stručnjak odmah dokazao. Krajem osamdesetih putovao je diljem Čilea, tražio talente, skautirao ih, trenirao, što je kasnije i osvježilo krv momčadi iz Santiaga.

Ispisao povijest

Godine 1990. preuzeo je A-ekipu, što je rezultiralo najsjajnijim poglavljem u povijesti Colo-Cola. Jozić je s tim klubom osvojio šest trofeja, triput pokorivši čileansko prvenstvo u procesu, a najznačajnija medalja koju je skupio je ona iz finala Cope Libertadores 1991. Jozić je Colo-Colo učinio prvom čileanskom momčadi koja je osvojila južnoameričku verziju Lige prvaka, a sebe prvim europskim trenerom – pobjednikom Cope. Inače europski menadžeri rijetko gravitiraju prema Južnoj Americi, a osim Jozića, Copu su od stručnjaka sa Starog kontinenta osvajali jedino Portugalci, Jorge Jesus, Abel Ferreira i Artur Jorge.

Jorgeu, Ferreiri i Jesusu je bilo lakše doći do obećane zemlje jer su u svojim redovima imali Alexa Tellesa, Felipea Mela, Gustava Scarpu, Luiza Adriana, Gabigola i Rafinhu, odnosno igrače koji su svojedobno kruh zarađivali u Europi, dok je Jozić grupu ‘underdoga’ pretvorio u vječne pobjednike. Koliko je ljudi van Čilea i nekoliko susjednih država čulo za Luisa Pereza i Leonela Herreru, strijelce za Colo-Colo u velikom finalu protiv paragvajske Olimpije, ili pak za Rubena Martineza i Marcela Barticciottu, tandem koji je srušio Bocu Juniors u polufinalu? (Namjerno sam spomenuo pobjedu protiv Boce, jer je tada Jozić nadmudrio Oscara Tabareza, koji je u tom susretu raspolagao Gabrielom Batistutom) Rijetko tko. Nakon odlaska Jozića s klupe, Colo-Colo nikada više nije dosegnuo slične visine, a znamo svi kako je teško doći do naslova Cope Libertadores, s obzirom na to da su to natjecanje ‘privatizirali’ argentinski i brazilski klubovi. Uspjeh Colo-Cola imao je ogroman utjecaj na buduće generacije, a sve je kulminiralo sredinom 2010-ih, kada su Alexis Sanchez, Arturo Vidal, Claudio Bravo, Eduardo Vargas i društvo vezali dvije zaredom Copa Americe.

Jozić je krajem prošle godine najavio odlazak u Santiago na veliku obljetnicu 100. godišnjice Colo-Cola, a ne sumnjamo da će mu strastveni Čileanci prirediti doček dostojan monumentalnog pobjednika. Njegova karijera je obilježena pobjedama na Estadio Monumentalu, a potpisnik ovog teksta nada se da će se u budućnosti fotografirati ispred tog stadiona. Kraj najavljenog Mirkovog spomenika.