Knjiga o najvećem sportašu, neponovljivom čovjeku i prijatelju

Drago Marić, čovjek čiji se opus, po važnosti za zadarski sport, slobodno može usporediti s nekim od najvećih uspjeha naših sportaša, kaže da je knjiga “Čovjek s Olimpa” njegovo životno djelo.
– Kada se govori o knjigama, to je kao da pitate majku ili oca koje mu je dijete najdraže. Do objavljivanja ove knjige smatrao sam da je moje životno djelo “Baština zadarskog sporta” u kojoj sam, zajedno s kolegom i prijateljem Romanom Meštrovićem, obuhvatio čitavu povijest rekreacije i sporta u Zadru još od rimskog doba. To je nešto, što nema nitko u Hrvatskoj ni u bivšoj državi pa ni šire i logično je da ima posebnu vrijednost. No, osobno mi je najdraža upravo ova knjiga o Kreši i zbog toga što je košarka u Zadru sport broj jedan i zato što mi je Krešo iznad svega. Zato mislim da je knjiga “Čovjek s Olimpa” moje životno djelo.
Zašto “Čovjek s Olimpa”?
– Zato što je Krešo bio iznad svih ostalih u svemu i kao čovjek i kao sportaš i kao prijatelj. Sve je to u knjizi istaknuto. On je bio ispred vremena i iznad sredine u kojoj je živio.
Prijatelj i intimus
Što za vas predstavlja Krešimir Ćosić?
– Sve. Naravno, pored moje obitelji. Krešo Ćosić je bio moj veliki prijatelj i intimus. Ova knjiga i sve što sam o Kreši pisao nije samo prikaz jednog novinara o velikom sportašu, nego i prikaz prijatelja o prijatelju. Krešo nije bio samo vrhunski sportaš, nedvojbeno najveći kojega smo ikada imali, nego i čovjek kakvoga ja u životu još nisam susreo.
A prvi put, tada 33-godišnji Drago i 14-godišnji Krešo, susreli su se godine 1962. Naravno, Jazine su tada bile centralno mjesto zadarskog sporta.
– Od onog trenutka kada ga je pokojni Enzo Sovitti, kao mršavog klinca (prozvali su ga Auschwitz), vodio za ručicu preko betonskog pomoćnog igrališta ispred Jazina, gdje sam se ja slučajno našao, Krešu sam pratio kroz čitav njegov život. A kada sam postao novinar, onda smo se posebno zbližili.
Do te mjere da je barba Drago bilježio sve Krešine ideje i misli. Ili gotovo sve.
– Stalno smo se družili. I kada je on bio u inozemstvu, najmanje dvaput mjesečno me nazivao. Obično bi kazao: “Stari, sutra ujutro u sedam sati trčimo u parku, nacrtaj se tamo.” Onda bih ja rekao tadašnjem šefu Jandri Širiniću da taj dan ne dolazim na posao i otišao s njim. Nije tada bilo mobitela i snimača, nego je Krešo trčao kroz park, a ja uz njega i zapisivao sam što mi govori. Takav je bio naš odnos.
Što god je pisao, Krešo je davao Dragi pa tako on ima uvid i u njegovu autobiografiju, koja bi uskoro trebala biti objavljena.
– Sve te njegove autobiografske materijale uvrstio sam i u prvu verziju ove knjige, međutim, kako je Krešina supruga Ljerka izrazila želju da se to objavi u zasebnoj knjizi, prepustio sam to njoj. Ona u tome ima potpuno pravo i ako bude potrebno, pružit ću joj svu podršku oko ostvarivanja Krešine autobiografije. Što više knjiga o Kreši, to bolje, jer prava je šteta da takva ličnost, koju cijeli svijet priznaje i slavi, u Hrvatskoj ima samo jednu ili dvije knjige i jedan film. Dobro je rekao Slavko Cvitković, da je Krešo Talijan, Španjolac, Englez ili Amerikanac, do sada bi imao najmanje deset knjiga i filmova.
Ipak, niste objavili baš sve što znate o Kreši.
– Neke stvari nisu za objavljivanje, iako bi bile jako zanimljive, ali treba poštovati neke ljude i njihove obitelji, nasljednike.
Krešina ideja
Ideja o nastanku ove knjige zapravo je potekla od samoga Kreše.
– U jednom razgovoru kazao mi je da, ako itko ikada bude pisao knjigu o njemu, to ću biti ja. No, bilo je to više kroz šalu. Naravno da sam odgovorio da hoću. Prošlo je vrijeme i nismo više o tome razgovarali, ali kada je prerano umro, obećao sam njegovu ocu Anti, majci Darinki i posebno sestri Gordani, koja mi je prijateljica, da ću napisati knjigu o Kreši. Tako da je ova knjiga zapravo sazrijevala u meni od trenutka kada sam ga upoznao, a u potpunosti sam joj se posvetio nakon njegove smrti. Imao sam velike probleme dok sam sve to finalizirao, ali svoju sam obvezu izvršio i sretan sam i zadovoljan zbog toga.
Ovo je zapravo druga knjiga o Kreši, nakon one Nevena Bertičevića, ali znatno drugačija.
– Knjiga “Krešo”, koju je napisao moj dragi prijatelj i kolega Neven Bertičević, prikaz je velikog novinara o velikom košarkašu, dok se u ovom slučaju radi o čitavom Krešinom životu. Obuhvatio sam veliku većinu djelatnosti kojima se on bavio. U tome je razlika i zato je ova knjiga posebna.
U knjizi “Čovjek s Olimpa” o Kreši govori preko 60 osoba iz raznih država, različitih profila, svjetonazora i zanimanja. Nitko ne govori istim riječima, a svi zapravo govore isto.
– Godinama sam to prikupljao, razgovarao s ljudima, a da pritom nitko od njih nije znao da onaj drugi govori o Kreši. Različitim riječima svi govore isto, da je on bio veliki sportaš i još veći čovjek.
Ljubav prema Zadru
Kako se može nekome, tko nije živio u Krešino vrijeme, približiti njegova veličina?
– Riječima je to jako teško, Krešu je jednostavno trebalo upoznati. On je osvajao prvim dojmom kada bi ga netko upoznao, prije svega svojim nevjerojatnim, toplim, prijateljskim i osvajačkim osmijehom. Taj osmijeh je plijenio. Kada bi se on nasmijao, sve ostalo padalo bi u drugi plan. Kaže se da su oči pa lice ogledalo duše, a Krešo je bio savršeni primjer toga.
I jako je volio svoj grad.
– Krešina ljubav prema Zadru je neopisiva. Zadar njemu nije vratio niti mali dio onoga što je on dao Zadru i koliko ga je volio i opraštao mu. Zadar mu je u životu napravio mnoge ružne stvari, govorim o ljudima, vlasti, a on je preko svega toga prelazio i uvijek se Zadru vraćao. U knjizi je i jedna njegova karakteristična izjava: “Govorite protiv mene, protiv koga god hoćete, ali nemojte mi protiv Zadra.”
Kakav je bio vaš posljednji kontakt s prijateljem Krešom?
– Kada se toga sjetim i danas se naježim. Bilo je to nekoliko dana prije njegove smrti. S njim su bili gospođa Ljerka i Pino Grdović. Nazvao sam da pitam kako je. Bio je jako umoran, loše se osjećao. Dali su mi ga na telefon, jedva je govorio. “Krešo moj, kako si”, pitao sam. “A evo, izgleda da ću k svetom Petru na briškulu”, odgovorio je. A posljednje što mi je rekao bilo je: “Da mi je samo još jedanput vidjeti Zadar i Kalelargu.”

 SPOJIO NESPOJIVO I OTKRIO NOVI SVIJET

O Krešinim igračkim kvalitetama mnogo je toga poznato. Drago Marić kaže:
– On je bio inovator, izmislio je mnogo toga. Čak je američkoj profesionalnoj košarci donio neke stvari, koje dotad nisu poznavali. Sjajno je zapažao, bio je super-inteligentan čovjek i točno je znao što treba uzeti iz američke košarke, gdje je proveo četiri godine, a što zadržati iz europske. Spojio je do tada dva nespojiva svijeta. Prvi je europski košarkaš koji je išao u SAD igrati košarku i to gotovo 20 godina prije sljedećeg. Krešo je otkrio novi svijet.
Poznata je njegova rečenica: “Zovu Lakersi, ali zove i Zadar.”
– Krešo nikada nije bio materijalist. Imao je svoje ideje, stavove i od njih nije odstupao. Mogao je tada za velike novce otići u američku profesionalnu košarku, ali nije htio. Svi su se čudili, a on je rekao: “Ako odem tamo, ne mogu se vratiti u Europu i dati joj ono zbog čega sam išao u Ameriku učiti.”
Zoran Slavnić ovako je govorio o Kreši:
– Zašto nas nitko nije mogao pobijediti? Zašto nijedan vrhunski europski trener nije mogao sastaviti taktiku protiv nas? Zato što ni mi sami nismo znali što ćemo tog trenutka igrati. A nije znao ni Krešo, nego bi mu došla ideja, a mi smo bili toliko uigrani da smo to automatski proizvodili na terenu. I nitko nas nije mogao pratiti. On je bio genij, kreator na parketu i na klupi.