‘Mrtva svadba’ preispituje cijelu paletu ljudskih osjećaja

Predstava „Mrtva svadba” premijerno je u nedjelju odigrana u sv. Nikoli u okviru ovogodišnjeg Međunarodnog festivala suvremenog kazališta Zadar snova.
Po literarnom predlošku Asje Srnec Todorović, režiser Vinko Radovčić, ujedno i jedan od četiri glumca, uz Ivanu Begović Habuš, Roka Brkića i Luku Kneza, iznjedrio je impresivan, vizualno „mračan” i prije svega dubok komad, u čijem je fokusu pitanje: jesmo li uistinu spremni prihvatiti smrt i odreći se najmilijih? Vješto kombinirajući smrt i život, likovi drame morbidno balansiraju između dva svijeta, nespremni odreći se jedni drugih, nespremni odreći se svijeta nad zemljom.
Strah od smrti, ali i od braka
Priča se vrti oko obitelji: majke, oca i kćeri te ženika koji im dolazi u pohode, spreman zaručiti kćer. Nesvjestan u kakvu kuću ulazi, mladi je ženik u početku žrtva njihovih bolesnih međusobnih odnosa, no radnja se ni izbliza ne zaustavlja samo na toj razini. Međusobna interakcija četvero likova otkriva mnogo dublje slojeve njihove nutrine, na „repertoaru” su i strah od smrti i gubitka voljenih, što se posebice očituje u kćerkinoj boli za preminulom majkom, i strah od odvajanja i ulaska u novu životnu zajednicu – brak, i bračni sukobi( majka-otac), i preispitivanje smisla života, i društvenih normi, „Mrtva svadba” zapravo preispituje cijelu paletu ljudskih osjećaja. Radnja je na trenutke tako bolna, jad i patnja kroz koju prolaze protagonisti doslovno se može osjetiti u svakom kutku prostora.
A prostor kao da je napravljen posebno za tu priliku, ogroman, mračan, zastrašujući – savršena kulisa za radnju priče, atmosfera na tragu kultnog filma „Uljezi” Alejandra Amenabara, i to ne samo prostorom, već i scenarijem koji pruža više načina interpretacije radnje. Smrt i život u toj se mjeri isprepleću da se kao još jedno od pitanja nameće ono: tko je tu zapravo živ, a tko mrtav? Je li mrtva samo majka? Što je s ocem, je li živ? Što je s ostalim likovima, jesmo li svjedoci „plesa”/ igre mrtvih, duša nespremnih odvojiti se od ovoga svijeta, od ljepote življenja i svadbe kao ultimativnog simbola sreće, novog početka, proslave u toj mjeri značajne likovima drame da je se ne žele odreći ni nakon odlaska na drugi svijet.
Zastrašujući glavni lik
Posebno interesantan detalj su kostimi, prije svega onaj Vinka Radovčića, koji glumi majku. U dugoj crnoj baroknoj haljini, s maskom od čipke na licu i krunicom od crnih ruža s dva mala roga na vrhu, njegova majka zastrašujuće je biće, tim više što Vinko ima skoro dva metra, spodoba koja kao avet korača između likova i svojim morbidnim prisustvom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njen krik, njen vapaj za životom, za pripadnošću, čega smo svjedoci u jednom trenutku, doslovno para zrak. Bez zadrške jedan od najupečatljivijih trenutaka komada, ujedno i najzastrašujući. Begović Habuš, pak, kao da je preplaćena na uloge konfuznih, dramatičnih i likova punih boli. Njena kćer tako upečatljivo pati, onako sitna, kako kakva porculanska lutkica ( pogotovo između dva glavna glumca od kojih svaki ima gotovo po dva metra) tako nježna i nezaštićena, zapravo tako tragična. Svaki se element tako savršeno uklapa jedan u drugoga, „Mrtva svadba” sve je samo ne mrtva.