Život se vraća na velika vrata

Za žitelje Zemunika Gornjeg posljednjih godinu dana bilo je poput sna. Vratila se dječja cika i vika, a poslije dugog čekanja mještani, koji su se godinama patili s vodom iz seoskih bunara i cisterni i na najrazličitije načine pitku vodu dopremali u svoja gospodarstva i kućanstva, dočekali su izgradnju magistralnog cjevovoda i sekundarne vodoopskrbne mreže
Pet kilometara sjeveroistočno od Zemunika Donjeg ne uspiješ u vožnji automobilom ni skrenuti pogledom, a već projuriš kroz Zemunik Gornji, naselje koje presijeca državna, a od protekle godine i brza cesta. A ako ne zastaneš, ne možeš se ni diviti ljepoti ravnokotarskog krajolika, plodnim poljima, vinogradima, voćnjacima, maslinicima i zelenim livadama, brojnim obnovljenim kućama i okućnicama.
U ovom multinacionalnom naselju – u Golešu, Potkosi i Istoku, danas živi oko 430 Hrvata i 25-30 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, pretežno starije životne dobi. Među Hrvatima najstarija je obitelj Čvrljak, a svoju životnu sudbinu uz gornjozemunička polja vezale su i hrvatske obitelji prezimena Vicković, Prenđa, Ražov, Rogić, Župan, Bakarić, Stura, Štura, Šestan, Viduka, Banović, Šimurina, Milković, Zdunić, Dražić, Buljat, Miljanić, Brkić, Vlasnović, Vukić…
Rat učinio svoje
 Tijekom duge povijesti morali su se stalno braniti od tuđinskih nasrtaja, plaćati veliku cijenu, bili zapostavljeni, patili su i mučili se, ali su do današnjeg dana uzdignute glave na ponos budućim generacijama ostali svoji.
U Golešu i Potkosi živjeli su Ercegi, Drače, Javori, Maričići, Banići, Kovačevići… i dva hrvatska domaćinstva, Luke i Šime Brkića. No, rat je učinio svoje. Tragovi rata i ratnih razaranja još se u ovim zaseocima itekako raspoznaju. Obnova ih još nije izbrisala. Rat ima miris, kažu mještani, koji najteže nestaje. Taj zadah se čak i vidi. Tužne i napuštene kuće, one u ratnom vihoru dobrano uništene i one obnovljene. Gotovo nigdje srpskih povratnika, tek za ponekog vikenda ili tijekom godišnjeg odmora zarađenog uglavnom negdje drugdje, u državama bivše Jugoslavije, Europe i svijeta. Umjesto njih u napuštene kuće uselili brojni Romi.
No, u Zemuniku Gornjem život se vraća na velika vrata. Obnova je među hrvatskim življem uglavnom sve napravila, a sve drugo učinile su žuljave ruke vrijednih i radišnih mještana. Općina Zemunik Donji daje sve od sebe da im omogući bolje životne uvjete, dostojne početka trećeg tisućljeća.
Naime, za žitelje Zemunika Gornjeg posljednjih godinu dana bilo je poput sna. Vratila se dječja cika i vika a poslije dugog čekanja mještani, koji su se godinama patili s vodom iz seoskih bunara i cisterni i na najrazličitije načine pitku vodu dopremali u svoja gospodarstva i kućanstva, dočekali su izgradnju magistralnog cjevovoda i sekundarne vodoopskrbne mreže u sveukupnoj dužini od oko 14 kilometara.
Voda ispred kućnog praga
Završena je i prva faza sportsko-rekreacijskog centra s tribinama, dok su u završnoj fazi izgradnja svlačionice, društvenih prostorija, upojnog bunara i septičke jame. Slijedi i izgradnja rasvjete s reflektorima do sljedećeg memorijalnog malonogometnog turnira u kolovozu iduće godine te teniskog igrališta i boćališta. Sveukupna investicija za izgradnju ovih kapitalnih objekata iznosi preko 13 milijuna kuna. Izgradnja magistralne i sekundarne vodovodne mreže iznosi preko 11, dok je dosad u sportsko-rekreacijski centar s društvenom zgradom uloženo oko dva milijuna kuna. Vodom se opskrbljuju s hidranata dok će u domaćinstvima kvalitetna voda iz vodovodnih slavina poteći izgradnjom vodospreme Zemunik Gornji, najkasnije do kraja ove godine.
Istovremeno i vodoopskrbni sustav naselja je prilog poticanju povratka i ostanka mjesnog življa na tom području koje je tijekom Domovinskog rata bilo okupirano. Ljudi uvijek kažu – važno je živjeti. Istina, važno je živjeti, ali važno je i kvalitetno živjeti. Ovaj pothvat omogućit će ljudima da žive kvalitetnije. Štoviše, vodoopskrbom će riješiti mnoge svoje probleme, kako one primarno životne, tako i gospodarske.
Mještani su napokon odahnuli. Voda je ispred kućnog praga, dok se djeca, mladež i rekreativci više ne igraju po livadama, ali i na cesti dovodeći u opasnost svoje živote. Ovo su, kažu mjerodavni, zaista veliki pothvati za jedno malo mjesto poput Zemunika Gornjeg.
Rekoše nam da ovdje nema nadimaka, ali tijekom našeg subotnjeg obilaska naselja, uzduž i poprijeko, čuli smo kako netko doziva Kauboja, Poglavicu, Poglavara, Pivca, Krlu, Cigu, Crnoga…