Dodatak za sljepoću još uvijek sramotan!

Prema ponašanju mjerodavnih gotovo da bi se slijepi trebali vratiti nekoliko stoljeća unatrag, kada su bili izopćeni i prosjačili na ulici. Doista ne razumijem Vladu RH, jer s ovakvim ponašanjem u EU može jedino bez nas, kazao je Marinko Vidaić, predsjednik zadarske Udruge slijepih
Zdravim ljudima, onima koji nemaju nikakav fizički nedostatak koji bi ih ograničavao u svakodnevnom životu, vrlo često nedostaje senzibiliteta za one druge. Upravo s tim problemom susreću se i slijepe osobe, kojima je, naravno, nemoguće ispuniti njihovu najveću želju, dati im da vide, no uz malo razumijevanja i suosjećanja zdravi im itekako mogu poboljšati način života. Riječ je, naravno o ispunjenju njihovog radnog prava te osiguranja realnog mjesečnog dohotka na sljepoću, ili kako se nekada nazivao, dohotka za tuđu njegu.
Upravo s ovim posljednjim zadarska Udruga slijepih već nekoliko godina bezuspješno vodi borbu, pa niti nakon nekoliko prosvjeda, peticija i pisama upućenih Vladi RH, s druge strane još uvijek nema sluha. U cilju osiguranja pristojnog života, dostojnog svakog čovjeka, Marinko Vidaić, predsjednik zadarske Udruge slijepih, mukotrpno se bori kako bi se mjesečni iznos dohotka na sljepoću konačno povećao. No, kako sam kaže, strpljenje je zaista na izmaku, a njegova razmišljanja sve su radikalnija.
Čekajući Sanadera
– Civilne slijepe osobe, koje nisu u radnom odnosu i koje nikada nisu radile, mjesečno primaju 400 kuna, a oni koji su članovi udruge od 1999. godine, a koji rade ili, pak, čekaju posao, mjesečno primaju dohodak u iznosu od 280 kuna, dok dohodak u iznosu od 950 kuna dobivaju osobe koje su prije 1999. godine bile u radnom odnosu. S obzirom da smo izračunali kako je slijepoj osobi mjesečno potrebno minimalno 4.900 kuna samo za tuđu pomoć i njegu, iznos koji mi primamo je sramotan, istaknuo je Vidaić dodavši kako bi se slijepi, unatoč spomenutom iznosu koji bi im bio dostatan, zadovoljili i s mjesečnim dodatkom od 2.000 kuna.
Vidaić također ističe kako je u susjednim državama stanje daleko ispred onog u Hrvatskoj, pa tako primjerice u Srbiji te u Bosni i Hercegovini taj dodatak iznosi 175 eura, pa čak i u Albaniji 80 eura.
Podsjetimo, naime, kako je u cilju ostvarenja svojih prava te povećanja mogućnosti zadarska Udruga slijepih održala prosvjed u Zagrebu 2004. godine. U Zadru su organizirali potpisivanje peticije u listopadu 2006. godine, u sklopu proslave Dana bijelog štapa te je poslali premijeru, no ni na jedan od zahtjeva nisu dobili povratnu informaciju. Stoga su se i prošle godine u listopadu, također na Dan bijelog štapa, zajedno s udrugama slijepih iz ostalih hrvatskih gradova, uputili u Zagreb te od Draškovićeve ulice do Cvjetnog trga održali prosvjed na koji ni do danas nisu dobili pozitivan odgovor.
– Svjestan sam da našu situaciju može riješiti jedino premijer Sanader te da se naše pitanje više ne može i ne smije prebacivati ni na koga drugog. Stoga sam se još u svibnju u jednoj emisiji u živo obratio premijeru te mu direktno postavio pitanje, a on mi je tada obećao da će nam se javiti te nas primiti. No, od tada se baš ništa po tom pitanju nije dogodilo. Zbog toga ću sutra otići na Povjerenstvo Hrvatskog saveza slijepih za rješavanje pitanja dodatka za sljepoću, na kojem se i inače, nekoliko puta godišnje sastajemo Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, Zlatko Kuftić, predsjednik istarske Udruge slijepih iz Pule i ja, kazao je Vidaić, napomenuvši kako će se tek tada dogovoriti što dalje te da su, iako još uvijek ne zna što će odlučiti, sada već spremni i na radikalnije poteze, pa čak i na put u Bruxelles i okupljanja stranih novinara.
Bez nezaposlenih
Njihovu situaciju dodatno pogoršava konstantno poskupljenje s kojim se zakopavaju sve dublje, a kako napominje Vidaić, to jednoj Hrvatskoj koja teži Europi nikako ne ide na čast.
– Prema ponašanju mjerodavnih gotovo da bi se slijepi trebali vratiti nekoliko stoljeća unatrag, kada su bili izopćeni i prosjačili na ulici. Doista ne razumijem Vladu RH, jer s ovakvim ponašanjem u EU može jedino bez nas, a to je nemoguće, kazao je Vidaić, te dodao kako jedini odgovor pronalazi u izgovoru da ona prava istina do premijera Sanadera možda nije dospjela, dok bi toliko željeno premijerovo “zeleno svjetlo” u njima obnovilo volju i energiju za životom, radom, sportom…
Vidaić, stoga nikako ne razumije, zašto su civilne slijepe osobe u najgorem položaju, uvažavajući pri tom sva prava slijepih osoba iz Domovinskog rata, pa i onih iz Drugog svjetskog rata koje je država također puno bolje popratila nego civilne. Napominje također, kako mu je iznimno drago zbog svih njih jer su to zaista zaslužili. Među njima je mnogo njegovih prijatelja, no ipak, s civilnim slijepim osobama dijele isti životni problem te smatra da su od države zaslužili barem približno isti tretman.
– Nakon ovoliko vremena i izgubljenog strpljenja čovjek vrlo lako stekne dojam da mu se ne želi pomoći pa možda i da sam negdje griješi, iako baš sve ukazuje u suprotno. Bilo bi nam lakše da nam se barem kaže koliko još moramo čekati, bilo to pola godine ili godinu. Bili bismo strpljivi koliko god treba, ali samo kada bismo sa sigurnošću znali da ćemo taj dan zaista i dočekati, kazao je Vidaić, te napomenuo kako bi idealno bilo kada bi i na državnoj razini sve funkcioniralo jednako kao i na lokalnoj, jer zahvaljujući lokalnim vlastima zadarska Udruga slijepih, čiji broj članova varira između 240 i 250, odnedavno ne broji niti jednog radno sposobnog, a nezaposlenog člana.
Podsjetimo, naime, kako je problem vezan za zaposlenja svojih članova ova udruga u zadnjih nekoliko godina uspjela riješiti i to zahvaljujući Zadarskoj županiji, Gradu Zadru, Zadarskoj nadbiskupiji i ostalim općinama i gradovima u županiji.