Dunja Knebl i Adam Semijalac snimili album narodnih pjesama

U svom više desetljeća dugom radu otkrivanja i čuvanja etno glazbenog nasljeđa Hrvatske, sjajna međimurska pjevačica Dunja Knebl ove je godine došla i do teme rata stvorivši u suradnji s Adamom Semijalcem zaista nesvakidašnji album narodnih pjesama »Moje srce se reskoli« inspiriranih ratom i tugom koju svaki rat nosi.

Sve su pjesme, pojašnjava se u pratećem materijalu, »tradicijske narodne pjesme iz raznih krajeva kontinentalne Hrvatske (Međimurje, Podravina, Hrvatsko zagorje, Prigorje, Slavonija)«.

Četiri pjesme nalaze se na Dunjinim ranijim albumima; sada su u potpuno novoj obradi (»Kraj črlenog morja«, »Pisala je draga«, »Postaj sonce«, »Pismo z Belovara«). Samo jedna od pjesama doživjela je mnoge obrade (»Šume, šume«), dok većina ostalih nisu nikad snimljene, a Dunja ih je odabrala iz knjiga/pjesmarica kako bi ispričale priču o besmislenosti ratovanja.

Kronološki pristup

Budući da su se autori opredijelili za kronološki pristup, album u svom prvom dijelu nosi pjesme stvorene za višestoljetne turske okupacije, pri čemu su pjesničke slike ponekad vrlo snažne i stvaraju osjećaj neugode pa tako, primjerice, od pjevačice u uvodnoj »Turski paša kavu pije« saznajemo da dok paša uživa u tom napitku, »njen dragi v zemli gnije«, da bi u »Pisala je draga« slušali kako djevojka piše svome zaručniku i pita ga »jesi zabil da sam ja na svetu«, a otpisuju joj njegovi »pajdaši« koji kažu da njenom zaručniku »v grobu venu lica«.

Obje su pjesme, kao i većina ostalih na albumu, vrlo kratke i minimalističke u svom izrazu pa uz Dunjin glas imamo tek poneki instrument i korištenje jednostavnih glazbenih efekata.

No, ima i drukčijih primjera pa je, primjerice, pjesma »Turki porobili su horvacku zemlu« puna orijentalnog zvukovlja spojenog s kaotičnim dodirima prog rocka, što sve jako dobro oslikava užas rata koji sve ruši.

U »Pjevaj mi Katica« osjeća se country ozračje u priči o nesretnoj djevojci kojoj »dragi odhaja vu tu nesrečnu vojnicu« na daleku tursku granicu, a ponajbolja iz ovog »turskog bloka« nedvojbeno je izvrsna »Majka Katu budila« u kojoj kroz stihove svjedočimo upadu Turaka i otmici »Katice divojke« koju Turci odvode »prek Crlenog mora«, da bi ona za vrijeme tog putovanja saznala kako je otmičar njezin rođeni brat koji je pred mnogo godina otet i koji sad žali što nije oteo i majku pa da opet žive zajedno!

Pjesma dostojna filmske ekranizacije ostvarena je uz prijeteće ozračje sjajno korištenih bubnjeva i udaraljki te tamni ton klavijatura plus vrlo dojmljive back vokale koji sve dodatno dižu u horor sfere nasilja.

Vječna istina

Prvi svjetski rat obrađen je nizom zanimljivih priča poput »Vu Majprogo na kamenu pisalo« u kojoj slušamo o tuzi majki 27 poginulih soldata kojima se ne zna grob, o mladom vojaku Juri (»Postaj sonce«) kojemu »stari otec lepi navuk daje jer se vu vojsku otpravla«, o nesretnoj djevojci koja u inače vedroj »Tam daleko šumica je mala« ne želi brati ljubičice plave u šumi zelenoj jer više nema ni brata ni dragana – brata su joj Rusi zarobili, a dragoga možda i ubili.

Oproštaj od voljenog tema je pjesme »Cug mašina je genula«, a tuga zbog pogibije jasna je iz minijature »Čet’r konja grivata« i dojmljive »Pismo z Belovara« koje prima mlada Bara i u njemu čita kako je ostala udovica, a sve to iznova je ostvareno kaotičnom glazbenom podlogom koja stvara neugodne emocije.

Album završava temom vezanom uz Drugi svjetski rat (»Šume, šume«) te pomalo kabaretskom i ni slučajno tako tužnom kao većina prethodnih, skladbom »Stari soldat putom gre«.

Na albumu su Knebl i Semijalac radili pune tri godine tijekom kojih je, nažalost, tema rata postala još aktualnija pa s te strane ovaj pažnje vrijedan nosač zvuka itekako korespondira sa sadašnjošću, nudeći istodobno onu vječnu istinu po kojoj su najveće žrtve rata žene – majke, djevojke i supruge čiji se normalni život pretvara u kaos i patnju zbog pogibije voljenih na nekim dalekim ratištima na koja, da je razuma, nikad i nisu trebali otići.