Blog »Nisan doma« mlade Makaranke prerastao u putopis godine

Zadarska udruga književnika ZaPis u petak je u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar ugostila zanimljivu mladu spisateljicu Martinu Divić koja je odrasla u Drveniku kod Makarske. Dobitnica je Nagrade Dijana Klarić za putopis godine »Ne postoji sutra u Atru« koji se sastoji od petnaest kratkih priča o susretima s ljudima i međusobnoj komunikaciji između putnika i lokalnog stanovništva Maroka, Zapadne Sahare, Mauritanije i Senegala. Iako su ti susreti za Martinu katkad bili zbunjujući, duhoviti, neizvjesni, prije svega su na nju ostavili duboki emotivni i osobni trag što ju je na koncu nagnalo da sve to ovjekovječi u svom prepoznatom i nagrađenom putopisu koji ujedno predstavlja i njezinu prvu objavljenju knjigu. Uz to, zanimljivo je to što su sve priče iz putopisa popraćene i dokumentirane fotografijama koje je zabilježio njezin suputnik tijekom putovanja.

– Nagradu sam dobila u rujnu prošle godine, na festivalu putnika i putopisaca u Šibeniku. Nisam to očekivala i bila sam posebno oduševljena kad sam čula da sam prvo mjesto osvojila jednoglasnom odlukom žirija. Po struci sam magistrica prava, pisanjem se bavim iz ljubavi i moranja, a ovakva reakcija struke svakako mi je dala na razmišljanje da promislim o svojim budućim izborima, započela je ova mlada spisateljica te otkrila nešto više o putovanju na kojem je dobila veliku inspiraciju za pisanje svog prvog putopisa.

Toni fotografira, Martina piše

– Na putovanju u Africi bila sam 2017. godine, od početka listopada do kraja studenog. Putopis sam počela pisati u formi bloga. Toni (moj dečko i lik iz knjige) fotografira, a ja pišem, mislila sam kako bi to mogla biti dobra kombinacija. Ideja je bila da svojim prijateljima i obitelji prenesem dojmove, nisam očekivala nikakvu širu reakciju, niti da će se priča o našem blogu »Nisan doma« širiti. Ali ljudi su jako pozitivno reagirali, slali su mi poruke kako jedva čekaju nove tekstove i komentirali su one koje sam objavila. Tako je nastala Facebook stranica »Nisan doma« gdje i danas s Tonijem objavljujem različit sadržaj vezan uz putovanja, ali i neke druge teme, kazala je vesela Divić te istaknula kako je pisanjem putopisa htjela cijelu priču o putovanju podignuti na višu razinu sa svrhom pridavanja dodatne vrijednosti.

– Počela sam pisati putopis potaknuta jednostavnom potrebom za pisanjem. Kroz studiranje prava dosta sam se odmakla od stvari koje volim, pa tako i od toga. Inače sam svoje tekstove čuvala za sebe i nikad ih nisam objavljivala. Učinilo mi se tada da je putopis lakše podijeliti nego poeziju, pa sam mislila da bi to bio dobar test kako će ljudi reagirati na moj rad. Osim toga, smatrala sam da će bilježenje naše priče dati dodatnu vrijednost cijelom putovanju. I evo, ispalo je da sam bila u pravu. Sigurno bi pola toga zaboravila da nisam zapisala, rekla je kroz smijeh i otkrila nam što se krije iza naslova putopisa.

– Naslov knjige je po jednoj od priča. Ta priča je nositeljica svih ostalih priča. U njoj se otkriva ono što je Afrika za mene bila, a bila je suočavanje s trenutkom. U užurbanom vremenu kojem živimo, isprogramirani da stalno nešto planiramo bilo je osvježenje susresti se s ljudima koji su bez imalo muke, bez meditacije i self help knjiga – uspješno posvećeni sadašnjosti. Zato ne postoji sutra u Atru, objasnila je i dodala kako joj je najveći dojam ostavio susret s Fatimom, djevojkom koja je njezina generacija, ali živi posve drugačijim životom od njezinoga. Upravo zato joj je posvetila cijelu jednu priču koju je potrebno pročitati kako bi otkrili nešto više o njoj. Pored putopisa, Divić piše i fiktivne kratke priče, a svoju inspiraciju ponajviše crpi iz ljudskih priča i putovanja.

Najsklonija kratkim pričama

– Pišem otkad sam naučila pisati. Prvo je to bila poezija, kasnije nekakvi lirski tekstovi, a danas sam najsklonija pisati kratke priče. To su često fiktivne priče s autobiografskim elementima. U njima oblikujem situacije i likove za koje smatram da su značajni i da bi mogli potaknuti čitatelja na razmišljanje, ali ga i zabaviti. Najviše me inspiriraju ljudske priče, osobito dok putujem. Osim toga, inspirira me priroda, more i planine, ali i knjige, filmovi, glazba, sve što konzumiram od umjetnosti. Vjerujem da inspiraciju možemo pronaći svugdje i uvijek, ali samo pod uvjetom da želimo biti inspirirani. Moj životni moto bi bio »Utišaj sve oko sebe i poslušaj se malo bolje!«, kaže Divić. Iako je diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, život ju je odveo u smjeru koji je ispunjen interesom prema riječima, knjigama, scenarijima, putovanjima, društvu i interkulturalnim susretima.

– Diplomirala sam, ali ne radim u struci. Ipak, interes za ljudska prava provlačim kroz svoje priče i sigurna sam da ću se u tom smjeru i dalje educirati. Trenutačno radim u izdavačkoj kući Libricon, promišljam o idućoj knjizi, pišem scenarij za jedan animirani film i smišljam planove za budućnost. Kako ne živim od pisanja, moglo bi se reći da je pisanje hobi. Ali ja bih rekla da je pisanje puno više od toga, zaključila je simpatična Divić