– Sada kada razmišljam, bila je to moja razumna i očekivana odluka. Nimalo nisam dvojio hoću li uopće uzeti pušku u ruke i kojoj ću se strani priključiti. Svi moji prijatelji u Vukovaru bili su Hrvati. Stoga, nisam uopće dvojio, kaže.


U Vukovar su Mugoše došle iz Crne Gore trbuhom za kruhom.


– Neimaština nas natjerala, kao i brojne druge. Majka se zaposlila u ondašnjem Borovu, a živjeli smo u Radićevoj ulici, gdje je danas vukovarska policija. Nakon osnovne škole upisao sam gimnaziju po čijem sam se završetku zaposlio u Veleprometu, a potom radio u ugostiteljstvu kao konobar na Jelašu, priča.




Godine su nekako mirno prolazile sve do kobne 1991. kada se već u zraku mogla namirisati nadolazeća agresija prekodunavskog susjeda.


– Pokojni Damir Ivanović – Damponja, Drago Adžaga i ja trenirali smo prije rata u Vukovaru karate. Dobro nam je išlo i onda je negdje u veljači ili ožujku 1991. stigao poziv Tomislava Merčepa koji je u to vrijeme ustrojavao obranu u gradu Vukovaru da mu se pridružim i budem mu neka vrsta osiguranja. Bilo je to jedno mjesec dana prije onog postrojavanja nenaoružanih odreda u Bogdanovcima. Ja sam tada već bio uz Tomicu kojem sam rado dragovoljno prišao, a štitio sam ga svo vrijeme dok nije napustio Vukovar. Bilo je to negdje polovicom kolovozu 1991. kada sam ga osobno izveo iz grada i ispratio do Vinkovaca.




Na pitanje zna li što je bio razlog Merčepovom iznenadnom napuštanju Vukovara odgovara kako je prijetilo da bude likvidiran.


– Morao je otići iz Vukovara. Inače, ubili bi ga. A nije riječ o opasnosti od Srba već od Hrvata. Bili su veliki novci u igri i mnogima nije odgovarala situacija u kojoj se znao točan poredak stvari, a Tomica je htio ustrojiti obranu koja je funkcionirala u svim segmentima, tvrdi Mugoša. Dodaje kako je obrana Vukovara, odnosno linija razgraničenja prema pobunjenim Srbima koju je postavio Tomislav Merčep, dočekala i Milu Dedakovića i Branka Borkovića.


Ustroj vukovarske vojne policije


– Dva dana nakon što sam izveo Merčepa iz Vukovara bio sam ranjen. Tih dana dolazi do mene Borković i ja na njegovu želju s Dragom Adžagom i Damirom Madunom pristupam novoosnovanoj vukovarskoj vojnoj policiji. Ubrzo nam se pridružio i Alfred Hill koji je imenovan i zapovjednikom. A ja i Hill smo se jako dobro znali jer smo obojica služila zajedno u JNA, napominje.


Prisjećajući se dana ustroja vojne policije u Vukovaru, navodi i kako je jedino Branko Borković, koji je od Mile Dedakovića preuzeo zapovjedništvo obrane Vukovarom nakon što je ovaj otišao za Vinkovce, imao kontrolu nad pripadnicima te postrojbe.


– Borković je bio vrlo strog. Nije dao krasti, nije dao silovati, a kamoli ubijati. On je ustrojio vojnu policiju. Njemu nikada nismo mogli reći ne. Bio je to takav odabir ljudi koji su mu slijepo vjerovali i bili spremni poginuti, ali izvršiti zapovijed, govori Mugoša, navodeći kako u Vukovaru unutar obrane grada nikada nisu bila zabilježena ratna razbojstva, zlostavljanja ili silovanja.


Vukovar je napustio sa skupinom branitelja 16. na 17. studenoga, dan prije nego će pripadnici JNA i srpske paravojne postrojbe ući u srušeni grad.


– Bila je to najjača braniteljska ekipa. Bio je tu dr. Anđelić, Dugan, Adžaga, Maduna, Radić, Crnobarić, Arbanas, Srna, Tanja Belobrajdić…, pokušava se sjetiti svih imena: – Jednostavno se znalo da je gotovo. I odlučili smo se za proboj, pa što bude.


Braća na suprotnim stranama 


U razgovoru nezaobilazno se dotičemo i njegovog brata Gorana. Naime, Ranko nije jedino dijete u obitelji Mugoša. Ima dvojicu braće, Zorana i Gorana. Dok je na poziv Mile Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića Ranko pristupio tek uspostavljenoj vojnoj policiji, brat Zoran također je uzeo pušku u ruke i priključio se policiji, pristupivši Policijskoj upravi Vukovar u kojoj je zapovjednik bio Stipe Pole. Treći brat Goran, kojeg su zvali Kuštro, također se prihvatio oružja prešavši, međutim, na stranu agresora.


– Kao što sam ja dragovoljno pristupio braniteljima, tako je i on dragovoljno otišao na drugu stranu. Bilo je i to logično, kada razmislim. Zašto? Zato što se Goran dok smo bili mladići, a i kasnije, družio uglavnom s Srbima. On nije kao ja imao Hrvate za prijatelje. Jednostavno ga je život tako usmjerio, kaže Mugoša.


– Jednom prilikom dok bili smo u akciji čišćenja naišli smo na njegovu pušku. Pisalo je na njoj Kuštro. Znao sam da je njegova. Tada sam dobio potvrdu da sa smo se našli na suprotnim stranama. Međutim, nisam tada o tome uopće razmišljao. Gledao sam kako da preživim. Sjećam se jednom prilikom kada je Borković motorolom razgovarao s Šljivančaninom i rekao mu da pored sebe ima jednog Crnogorca kojega nije spreman dati nizašta. Nakon petnaestak minuta, Šljivančanin kaže: Imaš Mugošu ti, imam Mugošu i ja. Sve je time bilo rečeno.


U Vukovaru su, dodaje, svi znali da je njegov brat na drugoj strani, ali mu to nitko nikada nije otvoreno zamjerio, iako je brat Goran bio kasnije suđen u Srbiji za Ovčaru i dobio kaznu zatvora.


– On tvrdi da nikada nije bio na Ovčari. Međutim, teretili su ga svjedoci koji su kazivali drugačije. Suđeno mu je i u Hrvatskoj gdje je također osuđen. Danas živi u Novom Sadu i jasno, ne usudi se ni pomisliti doći u Hrvatsku. Nije odmah pobjegao tamo. Dočekao je hrvatsku reintegraciju u Vukovaru. Bio je šef na benzinskoj postaji u Borovu, dobio je i hrvatske dokumente. Nije pobjegao dok nije shvatio da bi mogao biti uhićen.


Vukovar postao previše ispolitiziran


– Čujemo se s vremena na vrijeme, ali niti ja idem tamo, a on ovamo ne može. Mi smo i dalje braća, što god netko od nas trojice braće učinio. Ja se njega jednostavno odreći ne mogu niti želim. Problema s tom činjenicom nemam kao niti brat Zoran koji je nakon okupacije Vukovara završio u logoru u Srbiji te kasnije bio razmijenjen, kaže Mugoša.


Danas živi u Rakitju kod Zagreba i u Vukovar rijetko dođe, a 18. studenoga više nikako.


– Ne mogu to više. Previše boli. Mnogi dođu toga dana u Vukovar kako bi se samo poslikavali. Ponosan sam na sve ono što sam dao Vukovaru, svojim suborcima, obitelji. Više od toga nisam mogao. Iako nisam Hrvat već Crnogorac, meni je Tomislav Merčep vjerovao više nego ijednom svom sunarodnjaku, priča s ponosom ali i nezadovoljan s onim što se danas događa s Vukovarom.


– Prije sam išao na svaki sprovod hrvatskih branitelja. Sada više ne idem. Vukovar je postao previše ispolitiziran. Premalo je tu istinskih emocija, iskrenog domoljublja. Sve je oko Vukovara postalo politički biznis, a ratna sudbina toga grada poligon za gradnju političkih karijera onih o čijem domoljublju bi se svašta dalo reći, zaključuje Mugoša pomalo rezignirano, ali s čvrstim uvjerenjem da se ratna priča grada na Dunavu nije mogla drugačije odigrati nego kako se to dogodilo te sumorne jeseni 1991. godine.