Zavist, taština i borba za prestiž ne zaobilaze ni liječnike: 'Uspjeh kolege doživljava se kao osobni poraz'

Što se zapravo događa iza zatvorenih vrata operacijskih sala? O čemu razmišlja kirurg dok u rukama drži nečiji život i koliko je njegova profesija doista udaljena od slike koju o njoj imamo?

Kirurgija je mnogo više od skalpela, preciznih pokreta i zahtjevnih operacija. To je svijet velikih odgovornosti, snažnih emocija i ljudskih sudbina, ali i ambicija, suparništva i prestiža, svijet koji rijetko izlazi izvan bolničkih zidova.

O njemu u svojoj knjizi »Skalpel« otvoreno i bez uljepšavanja progovara prof. dr. Uroš Ahčan, jedan od vodećih stručnjaka za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju u regiji.

S više od 25 godina kliničkog iskustva, čitatelju približava profesiju koja nije samo posao, nego način života, često onaj u kojem za sve ostalo ostaje vrlo malo vremena.

Posebno pritom razbija predrasude o plastičnoj kirurgiji, koja se prečesto poistovjećuje s uljepšavanjem i podsjeća na njezinu možda najvažniju ulogu: vraćanje izgubljenog, popravljanje posljedica bolesti i ozljeda te mijenjanje ljudskih života nabolje. Jer, kako ističe, pravi uspjeh kirurga nije samo znati što može učiniti, nego i što pacijentu doista treba.

Vrijeme i energija

U razgovoru o knjizi Ahčan govori o tome što javnost ne vidi, što kirurgija oduzima onima koji je prakticiraju, kako se nositi s neuspjehom i zašto bijela kuta ne uklanja taštinu. Razgovor za naš list započeo je onime što većina ljudi pretpostavlja: da je kirurgija ono što se događa između prvog reza i posljednjeg šava.

– Naučio sam da je operacija samo najvidljiviji dio našeg posla. Prije prvog reza dolaze razgovori, razmišljanje, planiranje i odluke, a nakon posljednjeg šava odgovornost se nastavlja.

Iza svakog zahvata stoji čovjek sa strahovima, očekivanjima i životom kojem se želi vratiti. Ako vidimo samo njegovu dijagnozu, propustili smo velik dio onoga što trebamo liječiti, rekao nam je Ahčan.

Javnost, primjećuje, najčešće vidi samo rezultat. Mnogo rjeđe vidi sate koncentracije, dvojbe prije teške odluke ili noć u kojoj kirurg razmišlja hoće li presađeno tkivo preživjeti.

Ne vidi ni cijeli tim bez kojeg taj rezultat ne bi bio moguć. Kirurgija, istaknuo je, traži preciznost, ali i kreativnost, osjećaj za čovjeka i sposobnost prilagodbe kad se stvarnost razlikuje od plana.

– S godinama shvatite da snaga dobrog kirurga uključuje i svijest o vlastitim granicama, iskreno je poručio.

Ta se profesija, kaže Ahčan, ne završava izlaskom iz bolnice.

– Kirurgija je način života, a taj način života uzima velik dio vašeg vremena i energije. Pacijenta kojem nije dobro nosite u mislima kući, za obiteljski stol, ponekad i na godišnji odmor. Možete biti fizički prisutni, a mislima još uvijek u operacijskoj dvorani, pojasnio je.

Račun za to, naglašava, ne plaća samo kirurg. Plaćaju ga i ljudi koji ga čekaju, koji prilagođavaju planove, prihvaćaju odsutnost i dijele njegov umor.

– U profesionalnom životopisu pišu operacije, članci, predavanja i priznanja. Ne pišu propušteni obiteljski trenuci. Zato je »Skalpel« istodobno zahvala obitelji i svojevrsna isprika, naveo je Ahčan i odmah dodao upozorenje protiv romantiziranja: odricanje se ne smije slaviti kao vrlina po sebi.

– Iscrpljenost nije dokaz predanosti. I kirurg treba odmor, odnose i život izvan bolnice kako bi dugoročno mogao odgovorno brinuti o drugima, naglasio je.

Prenošenje znanja

Kako se kirurg nosi s neuspjehom, komplikacijama i situacijama u kojima, unatoč znanju i trudu, ne može pomoći? Ahčan ih naziva najtežim trenucima poziva.

Možete učiniti sve što znate, dati sve od sebe, a ipak ne postići ono čemu ste se nadali. Tada znanje o mogućim komplikacijama ne umanjuje bol zbog onoga što se dogodilo konkretnom čovjeku, otvoreno je poručio.

Redoslijed, objašnjava, mora biti jasan. Prva je obveza pomoći pacijentu, jasno mu objasniti situaciju i poduzeti sve potrebno. Slijedi poštena analiza: što se dogodilo, je li se moglo spriječiti i što treba promijeniti.

– Komplikacija nije automatski pogreška, ali svaka zaslužuje ozbiljno preispitivanje. Ni iskustvo ni ugled ne oslobađaju nas te obveze, bio je jasan.

Ahčan priznaje da se o emocionalnoj strani takvih ishoda među liječnicima govori premalo. Lakše je razgovarati o tehničkim pojedinostima nego o krivnji, nemoći ili strahu koji ostaju nakon teškog ishoda.

– O tome bismo trebali govoriti otvorenije. Traženje pomoći ili savjeta iskusnijeg kolege znak je odgovornosti. S godinama ne postajete ravnodušniji. Naprotiv, sve bolje razumijete koliko je mnogo toga na kocki, istaknuo je kirurg.

Knjiga ne zaobilazi ni manje svijetle strane kirurškog svijeta: zavist, prestiž i složene odnose među kolegama. Ahčan ih ne dramatizira, ali ih ni ne zanemaruje. Liječnici su ljudi, sa svim ljudskim vrlinama i slabostima, naveo je, a bijela kuta ne uklanja taštinu, zavist ni potrebu za priznanjem.

Ambicija sama po sebi, naglašava, može biti korisna jer potiče učenje, razvoj novih metoda i više standarde. Problem nastaje kad vlastiti položaj postane važniji od pacijenta i zajedničkog rada.

Tada se, objašnjava, znanje čuva za sebe, uspjeh kolege doživljava kao osobni poraz, a opravdano pitanje kao napad na autoritet. Posljedice nisu samo međuljudske: takvi odnosi otežavaju komunikaciju i učenje, a mogu ugroziti i kvalitetu rada.

– U operacijskoj dvorani mora biti dopušteno upozoriti na problem, bez obzira na titulu osobe kojoj se obraćate. Vjerujem da je odgovornost ipak na pojedincu.

Odnos je dvosmjeran put: poštovanje, iskrenost i povjerenje moramo pružati ako ih očekujemo od drugih. Ne možemo birati sve okolnosti u kojima radimo, ali možemo birati kako ćemo razgovarati s kolegom, prihvatiti kritiku, podijeliti znanje i priznati tuđi uspjeh. Za to nam ne treba nova tehnologija ni odluka ministarstva, nego vlastita volja i odgovornost, naveo je Ahčan.

Za njega je važno i što ostavljate iza sebe: Ako nakon vas nitko ne zna nastaviti vaš posao, vrijedi se zapitati koliko ste doista izgradili.

– Dobar kirurg prenosi znanje i raduje se kada ga njegovi učenici nadmaše, bio je jasan.

Činjenice i razumijevanje

Što čini dobrog kirurga: vještina ili karakter? Ahčan odbija izabrati.

– Tehnička vještina nužna je. Empatija ne može nadomjestiti neznanje, kao što ni spretne ruke ne mogu nadomjestiti lošu prosudbu. Pacijent treba i jedno i drugo: stručnog kirurga i čovjeka kojem može vjerovati, naveo je.

Karakter se, kaže, najviše vidi u teškim situacijama, i to kroz pitanja na koja kirurg mora odgovoriti sam sebi. Hoće li priznati da nešto ne zna? Hoće li pozvati kolegu? Hoće li pacijentu reći istinu i kad mu to nije ugodno?

Hoće li odbiti zahvat od kojeg pacijent očekuje mnogo, a on procjenjuje da mu neće donijeti korist? Komunikacija, dodaje, počinje slušanjem: kirurg mora razumjeti što pacijent želi i čega se boji, a zatim mu razumljivo objasniti mogućnosti i ograničenja liječenja.

Pod pritiskom pomažu znanje, iskustvo i priprema, a dobra odluka ponekad znači nastaviti operaciju, ponekad promijeniti plan, a ponekad uopće ne operirati.

U više od dva i pol desetljeća prakse kirurgija se, kaže Ahčan, bitno promijenila. Napredak mikrokirurgije, dijagnostike, instrumenata i planiranja omogućio je rekonstrukcije koje su nekad bile teško zamislive.

– Danas možemo preciznije planirati i u mnogim situacijama bolje obnoviti izgubljenu funkciju i izgled. Promijenila se i dostupnost informacija. Pacijenti dolaze bolje informirani, ali i opterećeni mnoštvom proturječnih poruka i obećanja.

Ono što je ostalo isto jest ljudska ranjivost. I dalje se čovjek boji boli, gubitka samostalnosti, promijenjenog izgleda ili smrti. Treba nekoga tko će ga saslušati, razumjeti i preuzeti odgovornost za liječenje.

Tehnologija može pomoći da kirurg bude precizniji, ali odluku što je za određenog čovjeka razumno i korisno i dalje mora donijeti čovjek. Povjerenje se još uvijek gradi odnosom, istaknuo je.

Ahčan ima osjećaj da javnost kirurge promatra uglavnom kroz dvije krajnosti: spektakularan uspjeh i tragičnu pogrešku. Između njih, kaže, postoji golemo područje svakodnevnog rada koje rijetko privlači pozornost – pripreme za operaciju, vizite, previjanja, razgovori s obiteljima, praćenje oporavka i odluke koje se donose iz dana u dan. Upravo se u tom radu često odlučuje o konačnom rezultatu.

Razumije da javnost traži odgovornost kad nešto pođe loše, a i sama struka, kaže, mora je tražiti. No ozbiljna procjena zahtijeva činjenice, razumijevanje okolnosti i razlikovanje pogreške od komplikacije. Jednako tako, iza uspješnog zahvata treba vidjeti tim, godine učenja i uvjete u kojima se radi.

Dvojbe i granice

– Želio bih da o medicini razgovaramo s više razumijevanja stvarnosti. Pretjerano idealiziranje liječnika stvara nerealna očekivanja, a olako osuđivanje razara povjerenje koje je potrebno za liječenje, poručio je iskusni liječnik.

Što bi želio da čitatelji ponesu iz »Skalpela«? Ahčan bi volio da iza kirurške maske prepoznaju čovjeka.

– Nekoga tko ima znanje i iskustvo, ali i osjećaje, dvojbe i granice. Nekoga kome je stalo i kada to u užurbanom bolničkom danu ne uspije dovoljno jasno pokazati, naveo je i dodao kako bi volio da ljudi bolje vide sve ljude u operacijskoj dvorani, jer uspjeh ovisi o kirurzima, anesteziolozima, medicinskim sestrama, instrumentarkama i mnogima drugima čiji rad traži povjerenje i međusobno poštovanje.

Knjigu opisuje kao iskrenu priču o životu i radu kirurga, »najprije ispisanu skalpelom, a tek potom riječima«, u kojoj ima uspjeha, ali i nemoći, odnosa, odricanja i zahvalnosti.

Pacijenti ga, dodaje, često nauče nečemu što se ne može naučiti iz udžbenika: koliko snage čovjek može pronaći kada mu se život iz temelja promijeni.

Povratak pacijenta normalnom životu daje poslu kirurga smisao

Na kraju je Uroš Ahčan govorio i o trenutku zbog kojeg, čini se, sve ima smisla.

– Pravi smisao našeg rada postaje vidljiv tek kada se pacijent vrati svojem životu. Kada ponovo može raditi, zagrliti nekoga, izaći među ljude ili se pogledati u ogledalo bez straha. Tada rezultat operacije dobiva svoje puno značenje, poručio je.

Pišući »Skalpel«, kaže, želio je približiti dva svijeta koja se susreću u vrlo osjetljivom trenutku: svijet čovjeka koji treba pomoć i svijet ljudi koji mu je pokušavaju pružiti.

– Što se bolje razumijemo, lakše ćemo razgovarati iskreno, postavljati realna očekivanja i zajedno prolaziti kroz liječenje. U tom odnosu ima mjesta i za vrhunsku stručnost i za običnu ljudsku toplinu. Potrebne su nam obje, istaknuo je Uroš Ahčan.