Potresna filmska priča stigla pred zadarsku publiku: "Oče naš" izazvao snažne reakcije

Čovjek koji je prestao uzimati drogu, ali je uz to drugome prepustio pravo da odlučuje o njegovom tijelu, postupcima i savjesti, teško se može smatrati iole slobodnijim. To su tek neke od misli koje ostaju nakon gledanja filma “Oče naš” Gorana Stankovića, koji oduševljava glumačkom i redateljskom izvedbom, ali i duboko potresa načinom na koji prikazuje podčinjavanje ljudi uvjerenih da im se pomaže.

Zadrani su ga pogledali u Kino Zoni, gdje je nakon projekcije održan razgovor s Goranom Markovićem, koji u filmu tumači Mionicu. Razgovor je moderirala glumica Mia Bujan, a glumčeve napomene o stvarnim događajima koji su prethodili filmu publici su bila svojevrsna “sol na ranu”.

Nadahnut stvarnim događajima

Stankovićev dugometražni igrani prvijenac nadahnut je slučajem centra za liječenje ovisnosti Crna Reka u Srbiji i nasilnim metodama svećenika Branislava Peranovića. Iako je tijekom priprema razgovarao s nekadašnjim štićenicima, njihovim obiteljima i liječnicima, redatelj nije rekonstruirao taj slučaj, nego je iskustva više ljudi ugradio u fikcionalnu priču.

U filmu pratimo Dejana, kojeg tumači Vučić Perović, mladića koji dolazi u manastirsku komunu kako bi se oslobodio ovisnosti. Ondje ga dočekuje otac Branko, karizmatičan i autoritativan svećenik u maestralnoj izvedbi Borisa Isakovića, a brigu o njemu preuzima Mionica, nekadašnji ovisnik koji bi mu vlastitim iskustvom trebao pomoći da izdrži liječenje. Rad, molitva i strogo određene obveze daju njegovoj svakodnevici red, ali vrlo brzo postaje jasno da prihvaćanje pomoći znači i pristajanje na potpunu Brankovu kontrolu.

Droga je, dakle, razlog Dejanova dolaska, no mnogo više zaokuplja ono što se s njim događa dok se navodno oporavlja. Kao i ostali štićenici, u komuni dobiva mjesto, obveze i osjećaj da ponovno nekamo pripada, zbog čega zapravo i nije teško razumjeti povjerenje prema čovjeku koji mu je to omogućio i koji mu vrlo često napominje kako su ga baš svi odbacili – svi osim njega.

Međutim, problem nastaje kada zahvalnost postane obveza da se prihvati sve što taj čovjek čini, pa i poniženje koje opravdava brigom za njegovo dobro. U takvom je odnosu teško zadržati vlastitu prosudbu, osobito kada i ljudi oko njega ponavljaju da mora biti poslušan želi li ozdraviti.

Ali, što se uopće smatra izliječenjem ako se ovisnost o drogi zamijeni potpunom ovisnošću o tuđoj volji? Dejan bi trebao ponovno steći sposobnost upravljanja vlastitim životom, a njegov se napredak sve više mjeri spremnošću da prihvati Brankove odluke, bez onog početnog preispitivanja. Povjerenje u svećenika donosi odobravanje, odgovornije zadatke i bolji položaj među štićenicima.

Za kap dostojanstva

I taj uspon na hijerarhijskoj ljestvici počinje mijenjati Dejana. Kako napreduje u zajednici, sve mu je važnije zadržati Brankovu naklonost, a sve lakše prihvatiti postupke kojima je i sam bio izložen i zbog kojih je bio izbezumljen, spreman i pobjeći, ako ikako može. Kasnije, u “u doba vladavine” ni s majkom koja dolazi po njega ne želi otići.

A u toj spremnosti da nakon dobivenog položaja opravdava pravila koja su ga do jučer ugrožavala prepoznaje se ponašanje dobro poznato i izvan filmske priče. Malo moći dovoljno je da čovjek počne drukčije gledati na tuđu nemoć i patnju, štoviše spreman je opravdati nasilje, pred cijelim svijetom, samo za kap povratka dostojanstva.

Dejanovu je promjenu najteže pratiti u odnosu s Mionicom, koji mu je pomagao i čije bi posrtanje morao moći razumjeti. Međutim, odanost Branku sada od njega traži da zanemari upravo ono što ih povezuje. Prihvaćanjem svećenikove procjene o tome što je Mionici potrebno, Dejan se udaljava od čovjeka kojemu duguje bliskost i razumijevanje, uvjeren da postupa ispravno. Pitanje opravdava li cilj sredstvo tako dobiva sasvim konkretno značenje, jer se iza navodne brige za prijateljev oporavak više ne može previdjeti bol koju mu se nanosi.

O toj mogućnosti da čovjek čini zlo vjerujući kako pomaže govorio je i Marković, odgovarajući na pitanje što bi volio da publika ponese nakon gledanja.

– Kad kroz film vidiš kako jedno proizlazi iz drugoga, emocije su jake i vidiš kako se brzo može dogoditi zlo iz dobre namjere, rekao je.

Naglasio je također da ni svećenikov lik nije crno-bijel, jer štićenicima govori i dobre, važne stvari. Oni imaju razloga vjerovati mu, pamte pomoć koju su dobili i lakše prihvaćaju objašnjenje da su i kazne dio liječenja. Marković je kazao da ga takve uloge privlače jer mu omogućuju baviti se ljudskim postupcima i onime što ih određuje.

– Zanima me ljudska narav, prodiranje u ljudsku narav. Ovakve me filmove zanima raditi jer pružaju sliku o tome što znači biti čovjek, dobar ili loš, kazao je.

Kad oči govore

Brankovo ponašanje osobito uznemiruje zbog povjerenja koje uživa kao svećenik. Vjera čovjeku može dati snagu da izdrži teško razdoblje i promijeni život, ali u ovom se slučaju taj oslonac sve više veže uz poslušnost jednoj osobi. Branko prisvaja pravo određivati koliko je patnje potrebno za nečiji oporavak, a štićenicima ostavlja malo mogućnosti da mu se usprotive bez osjećaja da time odbijaju i samu pomoć. Vjeru koristi za učvršćivanje vlastitog položaja, nad ljudima kojima je već dovoljno teško vjerovati.

Marković je podsjetio na stvarne snimke nasilja i televizijsku emisiju u kojoj se svećenikove postupke branilo i nakon njihova objavljivanja. Posebno ga je pogodila majka koja je bila spremna dijete prepustiti takvom tretmanu, samo da se ne vrati kući. U toj iscrpljenosti, odustajanju i prepuštanju odgovornosti nekome drugome nalazi se i razlog zbog kojeg Brankova moć može toliko narasti.

Film stoga itekako potiče i na razmišljanje o društvu koje ljude u problemima prečesto svodi na njihovu ovisnost, bolest ili neuspjeh. Kada pomoć ne daje brze rezultate, a posrtanja se ponavljaju, sve je lakše odmaknuti se i zaključiti da je učinjeno dovoljno. Čovjek kojemu su drugi okrenuli leđa postaje još ovisniji o onome tko ga prihvati, dok se način na koji se s njim postupa manje propituje, sve dok postoji obećanje da će problem biti riješen.

Takvu ovisnost o tuđim odlukama Stanković uspijeva prenijeti i u prizorima u kojima nema otvorenog sukoba, pa ni jedne izgovorene riječi. Napetost se osjeća u pogledima, šutnji i oprezu s kojim štićenici prate reakcije nadređenih, a kadrovi i uvjerljiv prostor približavaju nas njihovoj svakodnevici. Strah nije ograničen na trenutke kažnjavanja, nego određuje i način na koji razgovaraju, kreću se i čekaju što će im biti rečeno.

Marković je dio te uvjerljivosti povezao s uvjetima u kojima je film sniman. Ekipa je boravila u staroj napuštenoj vojarni u blizini granice s Bugarskom, do koje su od hotela putovali više od sat vremena, ovisno o vremenskim uvjetima. Bilo je vrlo hladno, a tijekom snimanja moralo se gasiti grijanje jer su mikrofoni bilježili njegov zvuk. Izdvojenost lokacije i stalni zajednički boravak glumaca, smatra, pridonijeli su odnosima koje gledamo na filmu.

Napetost i strah

Za njega je ta udaljenost bila poseban izazov jer mu je supruga rodila desetak dana prije odlaska. Misli o obitelji morao je ostaviti po strani kada bi počela scena i usredotočiti se na ono što igra, no unatoč tim okolnostima snimanje pamti kao dobro organizirano, bez većih poteškoća. Težina teme nije, kako je ispričao, odredila i svaki trenutak proveden na setu: između scena bilo je šala i međusobnih spački, a Isaković je izvan kadra bio sasvim drukčiji od zastrašujućeg oca Branka.

Takvoj je radnoj atmosferi pridonijelo i Stankovićevo povjerenje u glumce, koje je Marković posebno pohvalio. Uz slobodu koju im je ostavljao, redatelj je, prema njegovim riječima, precizno znao kako pojedina scena pridonosi cjelini i što mora prethoditi završetku da bi on imao takav učinak na gledatelja.

– Film je dosta trilerski posložen i strašno je napet, a mislim da je to njegova zasluga. Da bi kraj tako djelovao, sve prije toga mora biti posloženo i sve mora imati svoju funkciju, objasnio je, dodavši da su promišljeno donosili i odluke o objektivima i svjetlu.

Ta se preciznost osjeća i u glumačkim izvedbama, u kojima nema potrebe da se svaka emocija izgovori. Perović, Isaković i Marković često više govore mimikom nego dijalogom, otkrivajući izrazom lica i držanjem tijela strah, potrebu za prihvaćanjem ili zadovoljstvo zbog stečene nadmoći. Posebno se u pamćenje urežu trenuci u kojima se na licu vidi ono što lik ne smije izgovoriti, zbog čega su odnosi među njima uvjerljivi i kada njihovi postupci postaju teško podnošljivi.

Smrt na kraju šokira i ostavlja gorak okus upravo zbog svih prethodnih opravdanja, svih trenutaka u kojima je nasilje prihvaćeno kao nešto potrebno, čak i korisno. Pitanje odgovornosti ostaje i nakon što se utvrdi tko je naredio, a tko proveo kaznu. Markovićevo podsjećanje da su stvarne snimke postojale, da su ih ljudi gledali i unatoč njima nastavili braniti svećenika, vraća nas na one koji su znali što se događa. Znali i šutili.