[FOTO] Pakoštane uz baklje, molitvu i Mišine pjesme odale počast velikanu: 'Mišo se ne sluša, Mišo se živi'

Foto: Luka Jeličić

Nakon Coce i Olivera, Dalmacija se oprostila i od Mate Miše Kovača. Odlaskom još jednog od velikana čije su pjesme obilježile generacije, ostala je praznina koju je teško opisati riječima. No, ondje gdje riječi nisu dovoljne, pjesma govori najglasnije. Tako je večeras u Pakoštanima, gdje su se mještani okupili kako bi odali posljednju počast legendarnom pjevaču. Oproštaj je organizirala Torcida Pakoštane, koja je već u svojoj emotivnoj najavi na društvenim mrežama poručila kako je Mišo zaslužio da bude ispraćen dostojanstveno i veličanstveno. Prije početka molitve razgovarali smo s Pakoštancima kojima su Mišine pjesme obilježile život. Njihove priče otkrivaju koliko je legendarni pjevač bio povezan s ovim krajem, ali i zašto njegova glazba ne prestaje živjeti ni među najmlađima. Među njima je i Ivan Maksan, član muške pjevačke skupine Zavičaj, čija obitelj s Mišom dijeli jednu posebnu uspomenu.

– Moj pokojni otac išao je s Mišom u školu. Opisivao ga je kao zanimljivog čovjeka, punog života i ljubavi, ali ne baš zainteresiranog za zanat koji je učio, prisjeća se Maksan.

I sam je, kaže, cijeli život odrastao uz Mišine pjesme, koje su u Pakoštanima oduvijek imale posebno mjesto.

– Kako ne! Cijeli sam život odrastao uz Mišine pisme. U Pakoštanima su one uvijek bile uz nas. Mišo je bio izuzetno vezan uz ovaj kraj, nebrojeno je puta ovdje nastupao. Sjećam se i jednog od njegovih posljednjih nastupa u Pakoštanima koji je bio izuzetno posjećen, govori nam Maksan.

Za njega, kao i za brojne mještane, večerašnji oproštaj ima posebno značenje.

– Za Pakoštance ovo znači jako puno. Mi ovdje imamo i fan klub Miše Kovača, koji su osnovali naši domaći dečki, Pakoštanci. Svi mi volimo njegove pisme, kaže Maksan.

Koliko se ljubav prema Mišinim pjesmama u Pakoštanima prenosi s generacije na generaciju, najbolje pokazuje priča Mate Maksana, prijatelja Fan kluba Mate Mišo Kovač.

– Ja sam se uz Mišu rodio. Slušali su ga moja majka i otac, a onda sam ga slušao i ja. Dok su drugi slušali neke prolazne izvođače, ja sam uvijek slušao Mišu. Govorio sam da je najveći, a drugi su tvrdili da ima i većih. Sada, kada vidimo kakav je ispraćaj imao u Splitu i sve ovo što se događa, mislim da se potvrđuje ono što sam cijelo vrijeme govorio, priča Maksan.

Mišine pjesme pratile su ga i u najvažnijim životnim trenucima, pa tako ni njegovo vjenčanje nije moglo proći bez njih.

– Svirale su uglavnom dalmatinske pisme, ali najviše Mišine. Imali smo čak jedan cijeli set samo njegovih pjesama, prisjeća se Pakoštanac.

Na pitanje kako se nosi s Mišinim odlaskom, emocije ne skriva.

– Teško, jako teško. Ali dok smo živi mi, živit će i Mišo. Imam curicu od sedam godina i ona već sluša njegove pisme. Znam da će, dok je nas, biti i Miše. Legende ne umiru, poručuje Maksan.

Posebno mjesto u priči o Miši i Pakoštanima zauzima Fan klub Mate Mišo Kovač, čiji članovi godinama njeguju uspomenu na legendarnog pjevača. Kako nam je ispričao Mate Rašin, član osmeročlanog predsjedništva kluba, ideja o njegovu osnivanju rodila se na pomalo neobičan način, i to na moru.

– Išli smo barkom na Oliverov koncert, ali dok smo stigli, koncert je već završio. Za to smo vrijeme stalno slušali Mišine pisme, koje su nam obilježile cijelo lito. I tako smo negdje nasred kanala odlučili osnovati Fan klub Mate Mišo Kovač i pratiti ga na njegovim koncertima, prisjeća se Rašin.

Mišina povezanost s Pakoštanima nije bila samo glazbena. Njegova majka potjecala je s Vrgade, otoka koji pripada Općini Pakoštane, a kao dijete je dolazio u posjet baki.

Rašin ga je imao priliku i osobno upoznati, a ono što ga je kod njega najviše impresioniralo bila je njegova karizma i nevjerojatna sposobnost da pjesmom poveže ljude.

– Imao je karizmu koja je mogla okupiti ljude. Nisu toliko bitni ni stihovi ni melodija, nego koliko emocije čovjek ima u sebi dok piva, radi i živi. A Mišo je bio upravo takav. Vidite i sami što jedan čovjek svojim glasom i emocijama može učiniti, govori Rašin.

Članovi fan kluba od svog su se idola oprostili i dan ranije, na tradicionalan pakoštanski način.

– Mi smo jučer organizirali molitvu i marendu, što je dio naše pakoštanske tradicije. Tako smo se mi oprostili od Miše. A večerašnji ispraćaj i bakljada u organizaciji su Torcide, kojoj smo se i mi pridružili, objašnjava nam Rašin.

Da je Mišo svojim pjesmama doticao ljude različitih generacija i životnih poziva, potvrđuje i pakoštanski župnik Jerolim Lenkić, koji je i sam član Torcide.

– Matu Mišu Kovača slušam od djetinjstva i njegove su mi pjesme jako drage srcu. Pjevaju o Dalmaciji, o Hajduku. Njegove pjesme su osjećajne i duboko prodiru u dušu. Kroz njih se može toliko puno naučiti, da se voli domovina, da se voli narod, kaže župnik Lenkić.

Ističe kako i u životu pakoštanske župe pjesma ima posebno mjesto. Prije tri i pol godine osnovan je Slavljenički bend Pakoštane, koji svojim nastupima na misama i svečanim prigodama, poput vjenčanja, slavi Gospodina kroz pjesmu, molitvu i zajedništvo. Mišine pjesme, dodaje župnik, odavno su postale dijelom osjećaja ljudi ovoga kraja.

– Mišu smo slušali godinama. Njegove su pjesme ušle u naše osjećaje i živjet će vječno u našim ljudskim srcima. I nakon rastanka i molitve koju ćemo uputiti za njegovu dušu, naše poštovanje prema njemu zaista je veliko, ističe župnik.

Za njega je Mišo bio ne samo veliki pjevač nego i čovjek koji je neizmjerno volio svoju domovinu i Hajduk.

– Mišo je bio veliki Hrvat, rodoljub, volio je domovinu, a posebno je volio Hajduka, majstora s mora. Navijao je za njega svim srcem. “Ja ne mogu drugo nego da ga volim” tako je Mišo govorio o Hajduku kojeg je volio svim srcem, kazao je pakoštanski župnik Lenkić.

Nakon molitve uslijedio je emotivan oproštaj uz Mišine pjesme i bakljadu. Ispred Crkve Uzašašća Gospodinova okupili su se od onih koji su uz Mišu proveli mladost do djece i mladih kojima su ljubav prema njegovim pjesmama prenijeli roditelji. Pjeva se uglas, a plamen baklji obasjava večer posvećenu čovjeku čije su pjesme odavno postale dijelom dalmatinske svakodnevice. Među okupljenima sreli smo i Maxa Bakiju i Marina Vujasina koji su na oproštaj stigli sa svojom ekipom. Iako pripadaju mlađoj generaciji, i sami su odrasli uz Mišine pjesme zahvaljujući svojim roditeljima, ali i samim Pakoštanima, mjestu koje desetljećima živi uz njegovu glazbu. Teško je u Pakoštanima pronaći generaciju koja uz neku Mišinu pjesmu ne veže barem jednu uspomenu. Upravo su se te generacije Pakoštanaca večeras spojile u istom glasu pokazujući da neke pjesme ne poznaju godine, baš kao što ni istinska ljubav prema glazbenoj legendi ne poznaje kraj. Jer u Pakoštanima se, kao sami ističu, Mišo ne sluša, Mišo se živi.

Više fotografija pogledajte u galeriji našeg Luke Jeličića: