Srednji sloj u svakom pogledu nestaje! Hrvati sve teže žive, a ono što se događa s plaćama, porezima i inflacijom posebno zabrinjava

Europska središnja banka nije ovaj tjedan dodatno povećala ključne kamatne stope, iako je godišnja inflacija na razini eurozone 3,8 posto, što je gotovo dvostruko više od ciljanih 2 posto. ECB je ključne stope već povećao dvaput ove godine, ukupno za pola postotnog boda, što je utjecalo na rast tržišnih kamatnih stopa i troškove zaduživanja. To je cijena koja se plaća kako bi se pokušala suzbiti inflacija. Inflacija pak najviše raste zbog rasta cijene energenata, koji se prelijeva na sve druge proizvode i usluge. ECB, putem kredita, djeluje samo na potražnju. Pitanje je dakle kolika je u takvim okolnostima uopće moć monetarne politike, te koliko je i ovih ciljanih 2 posto uopće realno. S obzirom da su rizici za daljnji rast cijena ocijenjeni visokima, ovaj predah u rastu kamata tumači se najviše iz perspektive očuvanja fragilnog gospodarskog rasta u eurozoni, ali još više iz perspektive sve opasnijeg rasta cijene zaduživanja za države.

Prinosi na državne obveznice značajno su porasli, velikih problema s javnim dugom ima Francuska, Njemačka se zadužuje skuplje, a onda lančano i sve članice eurozone, bez obzira na kreditni rejting. Šefica ECB-a »na odlasku«, Christine Lagarde, govorila je o rastućem fiskalnom riziku za članice, koje u svojim proračunima moraju kalkulirati sve veći udio rastućih troškova kamata. Očekuje se, štoviše, da će ECB svoje ključne stope već u prosincu ponovno povećati, jer je inflacija uzela maha, te se u 2027. tek očekuje njen novi prijenos s cijena energenata na cijene hrane. Cijene hrane pogotovo će rasti u državama koje nemaju dostatnu vlastitu proizvodnju, a tu je Hrvatska. Od ulaska u EU, naš izvoz hrane pada, a uvoz se povećava. Imamo potrebu za uvozom, a onda i prijevozom, koji je sve skuplji zbog rasta cijena nafte i benzina, pa i s te strane postoji značajni troškovni udar. Poljoprivreda je slaba, unatoč stalnim poticajima, pa smo zainteresirani za nastavak kohezijske i poljoprivredne politike EU-a. No, i višegodišnji okvir i to koliko ćemo iz njega dobiti kao neto-primatelji, ovisi o raspletu političke situacije u Europi. Gospodarski rast generalno usporava, osobna potrošnja u Hrvatskoj usporava, pritisak na cijene i dalje postoji, a kamatne stope rastu. I država se, a ne samo tvrtke i građani, unatoč potvrdi investicijskog rejtinga, sve skuplje zadužuje, a mora održati deficit opće države unutar mastriškog kriterija od 3 posto BDP-a. U suprotnom, ulazimo u proceduru prekomjernog deficita, a onda »palicu« nad javnim financijama preuzima netko drugi. Sezonalno, u prva dva kvartala, plafon je probijan, a do kraja godine cilj je da se deficit zadrži na 2,9 posto BDP-a. U takvim se uvjetima pravi rebalans za ovu, te proračun za iduću godinu. U takvim se uvjetima diže minimalna plaća, iako će je radnik neto osjetiti tek za nekih pedesetak eura, ali se ne diže i osobni odbitak.

Razlika je u tome što se kroz rast minimalca poslodavcima naredi ispod čega ne smiju ići, a mjerom su zahvaćeni samo ti najniži dohoci. Sada je minimalac oko 800 eura neto (ovisi naravno o više faktora), a trebao bi po novom biti 40 ili 50 eura viši. Govorimo o neto iznosu, koji je izveden iz bruta, a bruto ide s 1.050 na 1.130 eura. U redu je povećavati minimalnu plaću u sve težim životnim okolnostima i skupljoj potrošačkoj košarici, no to će zahvatiti samo najniže dohotke. Poslodavci pak, »stisnuti« rastom minimalca (iako će im se za početak nešto vraćati), još će teže, ako ne moraju, povećavati ove nešto više, ali i dalje niže i srednje dohotke. To su oni koji su malo viši od propisanog minimalca, pa u njega ne upadaju, ali su i dalje dovoljno niski da su ljudi na rubu egzistencije. To je ono ispod ili oko sadašnje medijalne plaće od 1.350 eura. Prava mjera bila bi povećanje osobnog odbitka, koji osjećaju svi radnici, jer se naprosto smanjuje porezna osnovica. Ali, nečega bi se tu onda trebala odreći i država. Ministar financija Tomislav Ćorić kazao je prije nekoliko mjeseci da se o rastu odbitka može govoriti kada se budu vidjeli pokazatelji za treći kvartal. No, ta je tema očito maknuta sa stola. Rast proračunskih rashoda, za obranu, plaće i mirovine, socijalne mjere, ali i spomenute kamate, očito nisu dali prostora za razmišljanje o osobnom odbitku. Dijela poreznog prihoda tu bi se konkretno trebala odreći lokalna država, koja, prema stavovima iz HUP-a, ima prostora za takvo nešto. Uz uvjet, naravno, da prestane povećavati beneficije sama sebi. No, i neki ozbiljni ekonomisti tvrde da je prostor za dizanje osobnog odbitka potrošen u dobrim vremenima, na rast plaća na lokalnoj razini, pa sada nema prostora za bar mali pomak u dohocima svih nas, po osnovi rasta odbitka. Najveći gubitnici su dakle opet radnici u privatnom sektoru koji imaju niže i srednje plaće.

Popularni efekt harmonike, o kojem stalno pričaju u HUP-u, na značajnom dijelu plaća ne djeluje. Radi se o tome da rast minimalca lančano izaziva i rast drugih plaća. To je možda tako ondje gdje je to u ugovorima navedeno, ali puno ih nema tu »klauzulu«, pa se za brojne radnike, pogotovo u privatnom sektoru, neće promijeniti ništa. Bilo bi logičnije da osobni odbitak raste jer bi tako sve, ali prije svega opet minimalne plaće, u cijelosti ili barem dijelom izašle iz poreznih škara. Ovako se dio plaća diže, ali se paralelno ne diže i neoporezivi dio, pa u porezne škare ulaze i minimalni i niži dohoci. Porastom bruta dobiva i država. Ovaj pak efekt-harmonike, nije neki argument, jer će zaobići dio privatnog sektora. Ponovno će međutim vjerojatno djelovati u javnom sektoru, gdje sindikati već lupaju na vrata Vladi, i neka lupaju, ako mogu. Povratnom makroekonomskom spregom ponovno će onda najveću cijenu platiti radnici u privatnom sektoru. Kriterij u javnom sektoru očito nije produktivnost rada, za što ima podosta dokaza, ali i zato što su i u tom sektoru zapravo zakinuti oni koji bi najviše trebali dobiti. No, privatni će sektor i to morati »apsorbirati«.

Naravno, prije svega radnici, na čijim će se plaćama prelomiti sve, od povišica u javnom do profitnih marži njihovih poslodavaca. Sve su to u biti mali pomaci, plaće bi, za pristojan život, svima s tisuću do dvije eura trebale porasti duplo. Kako to već uvriježeno biva, u kapitalizmu se »tučemo« oko mrvica. Navodno se »adut« rasta osobnog odbitka, tako kruže priče, čuva za predizbornu godinu, a to je iduća. Apelira se stalno na financijsku pismenost građana, a ovo je pravi primjer da je izbrusimo. Jer, financijski pismeni građani, nadajmo se, donose i bolje političke odluke. S obzirom da dakle kod dijela plaća u privatnom sektoru skalabilnost i efekt harmonike izostaje, onda se dešava da se najniži dohoci polako penju prema onim niskim ili srednjim, a na minimalcu završava sve više ljudi, različitog stupnja obrazovanja, kompetencija, znanja, iskustava.To je naravno posve poražavajuće s aspekta motivacije za dodatno obrazovanje i usavršavanje, ako ga ne prati rast plaća. Tu se otvara pitanje smisla obrazovanja, kao i pojedinih kurikuluma, fakulteta, koji proizvode kadar čije kompetencije tržište rada, ovakvo kakvo je, očito ne može primjereno valorizirati. A u Hrvatskoj je tržište rada sve više uslužno i okrenuto prema rutinskim poslovima. I inače je tržište rada današnjice bremenito problemima: na udaru smo umjetne inteligencije, koja mijenja materijalnu bazu rada, pa onda i sve ekonomske i društvene odnose. Ide se na neki način u krajnosti – na cijeni je, s jedne strane, težak fizički rad i vještine, što UI ne može zamijeniti, a s druge, iznimno sofisticirani poslovi, oni koji mogu »parirati« UI-ju, gdje se od kognitivnog rada traži stalno prilagođavanje, usavršavanje, veliko iskustvo i, ne samo znanje, nego brzo snalaženje u novim okolnostima. Sve između je na udaru. Srednji sloj u svakom pogledu – nestaje.