Profesor Magaš o hrvatskoj demografiji: 'Mogli smo imati osam milijuna stanovnika, ali imamo nezdrav model razvoja'

Koncentracija stanovništva, kapitala i ustanova u nekoliko najvećih gradova, smatra profesor emeritus Damir Magaš, dugoročno je oslabila razvojni potencijal drugih hrvatskih regija. U završnom nastavku razgovora govori o položaju Zadra među hrvatskim urbanim središtima, ulozi lokalne samouprave i potrebi ravnomjernijeg razvoja, a na primjeru Vira objašnjava i koliko se u pola stoljeća može promijeniti prostor jedne sredine.

Kako danas gledate na položaj Zadra među hrvatskim urbanim središtima? Prepoznaju li državne strategije njegovo stvarno značenje?

– Zadarska zračna luka ostvaruje 1.700.000 putnika, što je znatno više od, primjerice, prometa željeznice u Osijeku. Tako je i s cestovnim prometom, dok je putnička luka druga u zemlji. Ti pokazatelji potvrđuju da Zadar nije subregionalno središte poput Koprivnice ili Požege. Zadar, a posebno njegova urbana regija, dvostruko je veći od Šibenika, Karlovca ili Dubrovnika. Nekadašnji koncepti oko kojih su se brusila zadarska koplja, bez izgleda u promjeni odnosa među gradovima ondašnje Jugoslavije, bili su model s mrežom velikih gradova. I to dva u Sloveniji, četiri u Hrvatskoj, četiri u BiH, pet u Srbiji, dva u Vojvodini, jedan na Kosovu, dva u Makedoniji i jedan u Crnoj Gori. To je bio klišej koji je centralni komitet promicao i rast tih gradova iznimno je potican. A među njima tu shemu još više su koristila republička središta, poput našeg Zagreba, ali posebice Beograda, pa i Sarajeva i Skopja. Od drugih gradova najviše su profitirali Split i Novi Sad te su izrastali u gradove često izvan optimalnih gabarita. To nije bilo nužno, posebice ako se uzmu u obzir problemi suburbanizacije, deagrarizacije i zaostajanja manjih naselja s egzodusom čitavih regija. Slovenija, iznimno, tomu nije težila. Ljubljana je mogla postati milijunski grad da je to bio cilj, ali nije, i ondje je ostvaren ravnomjerniji razvoj. Hrvatska je tada imala 115 općina, pa bi Slovenija prema veličini i primjenom hrvatskog ključa, mogla imati 35 do 40 općina, a imala ih je 65. Dakle, slovenske općine su bile manje, središta je bilo više i razvoj je bio potican kroz model sveobuhvatnog razvoja u prostoru. Premda i danas hrvatske strategije i planovi proklamiraju disperzni razvoj uz slabiji rast velikih gradova i brži rast manjih središta i sela, na kraju te priče, kada pogledate na tematske zemljovide, glomazni simboli četiriju velikih središta naprosto bodu oči. Ostali uglavnom ostaju minorni. Stalna, nesmiljena i kontinuirana koncentracija dobara, započeta još prije Drugoga svjetskog rata, nastavila se i poslije, i još uvijek traje. Naročito kapital i moć, ali i stanovništvo, financije, investicije, uprava, znanost, kultura, zdravstvo, gospodarstvo i politika, zgusnuti su u Zagrebu, nacionalnoj metropoli s udjelom 60 – 70 posto moći i kapitala zemlje. Tri središta, Split, Rijeka i Osijek teže koliko-toliko zadržati svoje pozicije, a drugima, među kojima prednjače Zadar, Pula, Varaždin i Slavonski Brod, uglavnom pripadaju daleko manji udjeli. No očito je da županijski sustav i nove prostorne okolnosti to pomalo mijenjaju i jednostavno sugeriraju ujednačen regionalni razvoj.

Protiv ukidanja općina

Imaju li poneke periodične inicijative za ukidanjem općina ikakva smisla?

– Koliko su ti koncepti nesuvisli vidi se ponajbolje na primjeru Vira. Mlada općina Vir pokazuje koliko je dobro da jedna manja sredina, pogotovo ona koja ima potencijala, ostvaruje svoju vlastitu lokalnu samoupravu. I sve druge naše priobalne općine, kao i mnoge druge na kontinentu koje su infrastrukturno opskrbljene, potvrđuju da je to zapravo logično i potrebno. Ukinuće glavnine današnjih općina, koje po nekima navodno nisu održive, bio bi nekakav povratak na zastarjeli i neučinkovit teritorijalni ustroj. Tko može zamisliti, primjerice, ukidanje »neodržive« općine Gračac kao »siromašne«, ali velike i rijetko naseljene? Spajanje sa susjednim Obrovcem ili nekim drugim, taj bi prostor obuhvata učinio još većim. Nije stvar u tome da nam male općine ne trebaju jer su slabe i raseljene, nego upravo zato što su takve, treba ostvarivati nove projekte za gospodarsko oživljavanje i naseljavanje većine njih i njihovih prostora. Ujedno, za Vir, Filip i Jakov, Pakoštane, Starigrad-Paklenicu i brojne druge općine, nedvojbeno je da žive puno kvalitetnije i infrastrukturno opremljenije nego ikad. Ako bi se ponovno ustrojila neka velika zadarska općina, poput bivše, veliko je pitanje bi li mogla skrbiti o Viru, Škabrnji i Galovcu ili o pojedinom otoku. Zato mislim da je aktualni ustroj poželjan, i treba ga dalje razvijati te poticati lokalnu samoupravu i manja središta. Uz to, moj prijedlog za Hrvatsku je uvijek bio – ne četiri središta, nego desetak središta i regija prve razine. Ujedno sljedeći gradovi po rangu, poput Daruvara, Požege, Virovitice, Slatine ili Novske, trebaju poticaje za udvostručenje razvoja i veličine. Stagniraju već desetljećima. Da nije podržavan koncept centralizacije s prenaglašenim koncentriranjem u četiri središta, Hrvatska je mogla imati osam milijuna stanovnika uz optimalno vrjednovanje svih krajeva, pa i onih danas ispražnjenih. Lika je primjerice 1910. imala gotovo 200.000 stanovnika, a danas oko 40.000!? Koncept »četiri grada« po meni je vrlo nezdrav model razvoja, a stalno ga se potiče. Pogledajte investicije. Kad se spominju veliki gradovi, to su drugim riječima milijarde eura uloženih u klinike, sportske objekte, velike znanstvene komplekse, a tu su i velika infrastrukturna rješenja, mostovi, obilaznice i štošta drugog. Dakle, ti su gradovi najveći potrošači zemlje koja za njih pronalazi sredstva u cijelom korpusu nacije, ali i iz inozemstva. Istina je da u tim inozemnim sredstvima sudjeluju i lokalne jedinice, tako i Općina Vir, kao sada sa sustavom vodoopskrbe i kanalizacije, ali kad pogledate zbir svih tih malih u odnosu na samo jedan veliki kapitalni investicijski projekt, taj je odnos nerazmjeran. Trebalo bi puno više ulagati u regije i u cjelovit prostor Hrvatske. Vir je opet dobar primjer. Evo, baš sam prikupljao nove podatke za članak u monografiji jer se na Viru opet puno toga promijenilo. Prije desetak godina bilo je dvostruko manje noćenja turista nego ove godine, a broj stanova povećan je s 12.000 na 18.000 i slično.

Vir uzduž i poprijeko

Kada je Vir u pitanju, stali smo na 1976. kada se čekalo na otvorenje Virskog mosta, a Vi ste radili na znanstvenom članku o Viru. Jeste li tada prvi put bili na otoku?

– Točno, to mi je bio prvi posjet Viru, najprije u prigodi svečanosti otvorenja Virskog mosta, a poslije sam obavio terenski obilazak pješke uzduž i poprijeko otoka. U slobodno vrijeme sam radio na članku kad god sam mogao, u arhivu sam pretraživao pojedine spise i po raznoj literaturi tražio gdje se spominje Vir u literaturi. Zapravo, da bi nešto saznalo o Viru, trebalo je prelistati sve moguće, pa onda analizirati, recimo, stari austrijski katastar, različite druge izvore u arhivu koji u to vrijeme još nije bio digitaliziran i klasificiran kao danas. Do zapisa o Viru bilo je vrlo teško doći, a činilo se da su rijetki, premda danas suvremeno pretraživanje otvara nove mogućnosti istraživanja.

Ipak ste uspjeli napraviti vrlo sadržajan članak o otoku.

– Zemljopisnu osnovu, prirodna obilježja, geološku građu i tektoniku, reljef, klimu, vode i tla – sve sam to mogao obraditi zahvaljujući predznanjima i donekle postojećoj literaturi. Primjerice, klimatske podatke sam dobio iz literature koja je već bila objavljena, bilo u izdanjima Zavoda za geofizička istraživanja u Zagrebu ili drugima, a nešto je već bilo objavljeno za potrebe nuklearke, pa sam koristio i te podatke. Geologija mi nije bila uopće problem, a ni reljef, vode i tla. Sve sam propješačio i pregledao. Kada je riječ o stanovništvu i promjenama stanovništva, podatke sam dobio iz statističkih popisa. Tadašnji popisi bili su puno pristupačniji i relevantniji. Ali, trebalo je otići u Zavod za statistiku, ondje sjediti i prepisivati ili preslikati podatke, no bili su dostupni i objavljivani su iscrpnije i na drukčiji način. Sada podatke pronalazite računalnim putem, ali su mnogi od njih zaštićeni zbog ovog ili onog razloga. Tako da je neke novije podatke, recimo o zaposlenosti iz posljednja dva popisa stanovništva, teško dobiti po naseljima. Naselje Vir je ujedno i Vir, što je za istraživanje sretna okolnost, ali kada se traže podaci za općine koje imaju više naselja, mogu se dobiti kumulativno, ali ne i za svako naselje posebno. To je problem sadašnjih popisa. Podaci postoje, građani ih daju kada se popisuju, što bi značilo da bi svima digitalno trebali biti dostupni u kratkom roku. No sada se i po tri godine čekaju pojedini podaci da budu objavljeni digitalno na stranici državnog zavoda. Podaci moraju biti javni, dostupni i priređeni tako da nisu neusporedivi, da se ne preklapaju i da ih može lako koristiti. Svakako će novi registar stanovništva, nadam se, tomu pomoći.

Manje gradnje, više sadržaja

Pola stoljeća kasnije promjena na otoku je golema. Kako bi se Vir, prema Vašem mišljenju, trebao razvijati u narednoj epohi?

– Za Vir bi bilo dobro da stabilizira i unaprijedi postojeće stanje, odnosno da se funkcionalno i infrastrukturno kompletira u cijelosti te da se završe svi programi. Općina Vir je dobro počela s izradom monografije i osnivanjem različitih tijela i ustanova koje će zasigurno još više oplemeniti život na otoku. Čini mi se da se nakon katarzičnog razdoblja divlje izgradnje i neprimjerenih ocjena prema Viranima i Viru, ušlo u novo razdoblje sređivanja, uređenja i kompletiranja infrastrukture, planskog urbaniziranog razvoja što je lijep i zdrav proces koji treba nastaviti bez daljnje velike izgradnje. Dakle, moguće su minimalne interpolacije i poboljšanja unutar građevinskog područja. Mogu se pojačavati određeni gabariti i infrastrukturno opremanje, a naročito obogatiti mjesto različitim funkcijama, poput ustanova u školstvu, zdravstvu, športu, kulturi, rekreaciji ili u poduzetničkim i turističkim djelatnostima. To bi omogućilo daljnje oplemenjivanje života stanovnika i boravak gostiju. Turizam pritom treba izbalansirati veličinom koja je primjerena mogućnostima naselja i stanovništva.

Hoće li dopunjeno izdanje monografije Otok Vir, koje je trenutačno u pripremi, pomoći razvoju u tom smjeru?

– Pomoći će prije svega daljnjim spoznajama o Viru te prepoznavanju važnosti i uloge Vira u prostoru. Uvijek govorim o zadarskoj urbanoj ili gradskoj regiji, odnosno urbaniziranom visoko razvijenom, privlačnom i za život optimalnom prostoru od Vira i Vrsi do Pakoštana i Draga te u dubini do zračne luke i poduzetničkih zona u Poličniku. U tom trećem po veličini urbaniziranom području hrvatskog Jadrana ili Jadranske Hrvatske, Vir ima svoje mjesto i važnu ulogu. Brojem stanova drugi je zadarskoj urbanoj regiji, a u sjevernodalmatinskoj regiji je treći: Zadar, Šibenik i Vir. U turističkim noćenjima je, kako znamo, danas najbolji i to su veliki poticaji za daljnji razvoj i prosperitet. Svakako će i dopunjeno izdanje monografije biti jedan od kulturoloških i spoznajnih suvremenih kotačića u postizanju toga cilja.