OD "LUFTIGUZA" DO "UHLJEBA" Pavao Pavličić otkriva bogatstvo hrvatskih uvreda i zašto neke riječi nestaju

Može li uvreda biti lijepa, može li, štono bi se reklo, biti uvreda, a najljepša!? Pavao Pavličić ne sumnja da može. Da ne misli tako ne bi napisao knjigu »Najljepše hrvatske uvrede«.

I onda čita čovjek o uvredama, čita kako ih majstor jezično obrađuje, rastače i sastavlja, traži im onaj ključni razlog zašto su nastale takve kakve jesu, objašnjava koga i kako vrijeđaju, čita čovjek i bude mu nekako i milo i drago.

Jer uvrede su vrijedne naše pažnje, baš kao i pismo starog majstora. Samo, zašto je na koricama knjige o uvredama fotografija gomila stisnutih crvenih paprika!?

– Ideja nije bila moja, ja sam pozvao svoga prijatelja fotografa Zorana Filipovića i rekao sam da imam knjigu o uvredama. Isti čas je rekao: »Može li paprika!?« To je njemu bila prva asocijacija, paprika ljuta, uvrede ljute, ima smisla. Mislim da je lijepa oprema, veli nam Pavličić.

Zoran Filipović je imao žestinu na pameti, novinaru su pak psovke bile prve na pameti kad je vidio naslov. Uvrede su, međutim, ipak nešto drugo!?

– Zato što su psovke gotove, u psovki nema kreativnosti, a u uvredama ima. Kad hoćete nekog uvrijediti onda nastojite da to bude tako da se zapamti, da se čuje.

Vidi se to, recimo, po stranim riječima koje mi uzmemo pa malo preoblikujemo tako da budu uvredljivije. Ali mi smo jako tolerantni na to, kao što se zna. Uvijek se malo preradi kad se uzme strana riječ, kaže Pavličić.

Asocijacije

Tako i u knjizi spominje strane riječi koje u izvornom svom kontekstu ne znače ništa loše, ali kad smo je preuzeli pretvarili smo je uvredu.

– Za ljubavnicu se tako kaže šoca. To je njemački Schatz, to jest, blago, zlato moje. Kod nas je to uvredljivo, smješka se Pavličić.

Taman da pitamo što to s nama nije u redu da lijepe riječi okrenemo na (na)opako. Inače, šoca se spominje tamo gdje se analizira švaler, jer i to zna biti uvreda.

– Nevjerojatno je koliko smo mi lijepih riječi »oplemenili«, velimo.

– A koliko ih tek ima. Ja sam dig’o ruke, tko bi to sve pokrio. Jer što je veća količina toga to više vidite da još nešto treba. Bolje negdje stati, mudro će Pavličić.

Osnovni motiv da piše o uvredama našim čini se da je bila potreba da se uvrede spase od zaborava. No, nije to jedino. Kaže Pavličić kako mu je zanimljiva ta kreativnost koja dolazi do izražaja u tim uvredama.

Pa premda nije lingvist, niti garantira da su njegova promišljanja i izvori dobri, zgodno mu je bilo zabilježiti asocijacije koje u u njega neke riječi izazvale i izazivaju.

– Evo primjer koji je u tom pogledu zgodan. Riječ iskolačiti. E sada, od čega je to, pita nas Pavličić.

– S nekim kolima mora imati veze, čini nam se.

– Tako je, kolo. Onda sam ja čitao jednu Kaštelenovu pjesmu gdje govori kako pastiri idu s brda na more, da prodaju sira i kupe soli, a u torbici pastirskoj imaju »tri rogača, dva kolača«.

Što kolač radi u pastirskoj torbi? Zašto kolač? E onda sam išao gledati u rječnik Akademijin i tamo našao da je kolač okruglo pecivo koje može trajati nekoliko dana.

A zašto kolač, zato što je nalik na kolo. I onda iskolačiti oči znači napraviti da budu velike i okrugle kao kolač. Takve stvari, to je mene zabavljalo, porijeklo riječi i njihove transformacije, objašnjava Pavličić.

I vidi se dok se čita da se pisac za pisanja dobro zabavljao.

– Tko bi me inače natjerao!? Niti sam jezikoslovac, niti kulturni povjesničar. Ja sam to onako amaterski, obzirom da se služim hrvatskim jezikom i pokušavam u njemu nešto napraviti i onda, ‘ajde, idemo malo i tako, veli Pavličić.

Povući ručnu

Ima u knjizi i prizivanja nekih važnih ljudi, pisaca. Kazat će Pavličić da je to zato jer su mu pisci i književnost najbliži. A ti pisci, pa još ako su i oni koji se profesorskim poslom bave, rado se, piše Pavličić, daju natjerati da krenu nabrajati uvrede da bi ih onda ulovila neugoda zbog količine uvreda što ih poznaju.

– Puno ih je, ali se neke stvari drugim riječima ne daju ni kazati. Uhljeb, recimo, čini nam se.

– E vidite, uhljeb uopće nije stara riječ. Bilo je uhljebiti kao glagol i nije bilo pogrdno. Uhljebio se onaj koji je našao stalni posao. Ali onda kada je uhljeb postalo isto što i gotovan, e onda je to postalo uvreda. Naročito kad su se toga političari u Saboru dočepali i više bez toga ne znaju ni jedan govor održati, kaže Pavličić.

Koristimo li mi uvrede koliko treba? Ima li žala u pisca što su neke ostale izvan uporabe?

– Meni je, recimo, luftiguz strašno draga riječ, a nestade je, velimo.

– Klaić ima u Rječniku stranih riječi luftikus. Latinski je, eto, nastavak na njemačku riječ i odmah se vidi da je to nešto parodijski. Naši ljudi, naravno, nisu mogli ostavit da bude luftikus, nego kad je već guz tako blizu onda su to preokrenuli na tu stranu. I sve što u sebi ima luft, osim luftmadraca, sve je pogrdno, objašnjava Pavličić.

Obzirom da su uvrede u pitanju činilo se mudro pitati ga je li negdje ipak povukao ručnu, da nije baš sve u knjizi.

– Pitanje je koliko čovjek može daleko ići u vulgarnost. Vulgarnih ima dobrih uvreda, ali to se neće svakome svidjeti. Ja imam riječ pizdek i pizda. A opet, s druge strane, toliko je toga u upotrebi i toliko često se to rabi da se više ni ne doživljava.

Danas kada vidite takvu prostu riječ u novinskom tekstu ili na internetu uopće vam to nije problem. Nekad nisi smio napisati guzica, kazuje Pavličić.

Pimplanje i šizika

U knjizi i pojašnjenje svega što pizdarije jesu. Sjajna je to riječ, zapravo.

– Meni je draga parodija Hektorevićevih stihova, ona koju sam dosta čuo na Hvaru 70-tih godina. Naš gospodar poljem pizdi, smješka se Pavličić.

Zaludu je, eto, u svom Ribanju Hektorović kazivao da »naš gospodar poljem jizdi«. Ovako je poruka, reklo bi se, žešća i transparentna posve. Nego, jesmo li mi uistinu narod talentiran za smišljanje uvreda!?

– Nije samo za uvredu, već jezično. Svi ti naši krajevi koji su bili usmeni, Zagora, Bosna, krajevi gdje nije bilo puno pisanih tekstova, tamo su ljudi nastojali da budu zapamćeni po nekoj dobroj uzrečici, po nekoj originalnoj psovci. Svako je imao neku svoju psovku koju je upotrebljavao i po kojoj su ga prepoznavali. Tu ta kreativnost dolazi do izražaja, ističe Pavličić.

Tako je bilo, no što će ova današnja mladost koja kao da sve manje riječi koristi!?

– Oni govore samo skraćenice i simbole, na to će Pavličić.

– Nije li šteta? Čitam vašu knjigu i čini mi se da je šteta ne znati, priznajemo.

– Ali, imaju i oni svoja pravila. Pričao mi je jedan svećenik kako je ugostio neki razred pa ih vodio po crkvama, po svom kraju, da bi im na kraju kad su se opraštali rekao: »Pa dobro, niste mi ništa rekli kako je bilo.«

A oni vele: »Bilo je brutalno!« On sav očajan, kaže pokidao se živ, a oni njemu brutalno. E, onda mu je trebalo objasniti da brutalno više ne znači što je nekada značilo nego da u govoru mladih znači super, najbolje.

Sad već nije ni to, sad već imaju druge riječi koje su jače i od toga. I tu postoje pravila. Ili emotikoni, kako će te ih upotrijebiti, koje boje… To je velika razlika i to ima svoju semantiku. Tako da i uvrede imaju svoja značenja koja se mijenjaju i dograđuju, objašnjava Pavličić.

Nije baš da on ima neku svoju koja mu je najdraža, ali smo se složili da bi se za igru hrvatske nogometne reprezentacije protiv Engleske dalo reći da je pimplanje.

– I to je riječ koja je već nestala, a jako lijepo je opisivala naročito loš nogomet. Nemam ja neku svojo omiljenu. Što je neobičnija bila riječ to mi je više došla iz podsvijesti i to sam je radije obradio.

Uhljeb, to je već i dosadno. Ali riječ šizika. To više nitko ne kaže, a to je za mladu djevojku koja je onako šašava. I došlo je sa šiziti, sa shizofrenijom koja se kod nas kao pojam pojavila u 50-im, 60-im godinama, priča Pavličić.

Točka na kraju

Imaju riječi svoju povijest i zna to, kako kaže, biti vrlo zanimljivo. S druge pak strane zanimljivo je kako neke riječi s vremenom skoro pa prestanu biti uvrede. Zločestoća recimo, koja je, kako to detektira Pavličić, postala gotovo pa posve prihvatljiva riječ.

– Ima nekih riječi koje se nisu, u doba moje mladosti, u boljem društvu upotrebljavale. Danas, nitko ne pravi pitanje, veli Pavličić.

Inače, sve je počelo od jedne alapače. Piše naime Pavličić kako je kao mali mislio da mu se susjeda baš tako zove, jer je čuo da je stariji tako zovu.

– Dobro, ja sam to dogradio, nije se stvarno dogodilo. Ali, dogodilo se to da nisam znao što ta riječ znači. Da bi susjedu uvrijedio, to ne, na to će Pavličević

Počelo je, kako god, s alapačom. A hoće li pisac to i podebljati, obzirom da priznaje da još materijala ima!?

– Ne vjerujem. To vam je kao kad dvaput pričate isti vic. Dalo bi se, i sad mi padaju na pamet riječi koje nisam obradio jer ih se u tom času nisam sjetio, ali to me jedno vrijeme držalo. Naprosto nemam više žara za to, priznaje.

– U svakom slučaju znate staviti točku na kraju, velimo.

– To je dosta važno, kaže Pavličić.

– Tim više što se u nas čini, od politike do nogometa, da ljudi ne znaju kad je kraj, konstatiramo.

– Kad je dosta. Čitao sam priču o čovjeku koji ne zna kad treba otići. Negdje je u gostima i ne zna. I to je izvor mnogih problema, slaže se Pavličić.

Pa ako ovi koji nas vode ne znaju kad je dosta, a sve već piše u knjigama, znači li to da se ipak ne čita koliko bi se čitati trebalo?

– Nema toga više. Situacija se jako promijenila u književnosti i u javnoj komunikaciji otkada sam ja tu. Teško je to sve i pratiti. A da čitaju, ne čitaju. Svojedobno su pravili ankete među političarima, ljudima u javnosti, što čitaju. Što ste dobili!? Dobili ste klasiku, ono što je bilo u lektiri, kaže Pavličić.

On, svejedno, piše.

– Vrag vam ne da mira. Vi ćete pisati dokle god se može, konstatiramo.

– Šta je znam, dok me to veseli. Ne razumijem autore koji se muče dok pišu. Zašto!? Jer muka se osjeti. Tekst smrdi na znoj, jer se čovjek mučio. Nikad se ne bi na to odlučio, priznaje Pavličić.

Povratak rime

Zato njegov tekst i izgleda tako jednostavan, a privlačan. Reći će Pavličić da je uvijek pisao jednostavno i lako. To je, kaže, i razlog što je toliko toga napisao. Vratimo se mi uvredama.

– Zašto ljubav, zašto je ljubav među uvredama, intrigira nas.

– Htio sam upozoriti na to da kod nas neke najvažnije riječi nemaju rime, nego su jedinstvene. Sunce, mjesec, čovjek, zemlja… Okrenuo sam na to da su se i pjesnici osjećali uvrijeđeni kad su morali o ljubavi pjevati, a nisu imali za to rime. To i ne bi išlo u ovakvu knjigu, ali neke bude kad je već tu, jednostavno će Pavličić.

– Ima li straha da ćemo ostati bez rime, onako kako se plašio toga Tin Ujević, pitamo.

– U zadnje vrijeme se rima vratila. Od 80-ih imate ne znam koliko zbirki soneta. Ljudi odjedanput otkrili rimovanje kao zanimljivu stvar. Mani je to zanimljiv Sven Adam Ewin, u knjizi ga i spominjem, nevjerojatno vješt.

Sjajnih rima ima. Recimo: »Napiši stari pjesmu dvije, nek’ izađu iz kućnog mraka, jer dosta mi je poezije u 150 primjeraka.« Takve stvari me vesele, priznaje Pavličić.

Dotakli smo se malo nogometnog pimplanja, Julijana Matanović i Pavao Pavličić žive praktički uz stadion što se gradi u Kranjčevićevoj, svijet se mijenja ovako i onako. Pitamo Pavličića ima li nešto da ga brine, da je lijepe uvrede vrijedno, pa i vezano za stadione.

– Mene smeta to da nikad ne znamo tko je taj tko treba odlučiti. U jednoj situaciji neka odluče navijači, u drugoj neka odluče arhitekti, u trećoj ću ja odlučiti, kaže Pavličić.

– Bolje bi u svakom slučaju bilo da odlučuje neki luftiguz, nego ološ, velimo.

Smije se na to Pavličić, ali i ukazuje na živu istinu da je uvijek problem kad čovjek raspolaže novcem koji nije njegov.

– Mnogi misle da imaju na to pravo. A opet ne možeš za svaku sitnicu pravit referendum i da cijeli narod odlučuje, mudro će Pavličić

Ostaje novinaru priznati da mu se knjiga o uvredama sviđa toliko da bi rado koju i sebi prišio. Grintavac, recimo, odnosno čangrizalo.

– E grintanje, to je potpuno različito. U Dalmaciji je grintati, zanovijetati, čangrizati, a u kajkavskim krajevima grintavec je ušljivac. To je u baš uvreda, objasni nam Pavličić, taman da se od želje da se bude čangrizav momentalno odustane.

Već će se nešto tu naći kad je tu i bezveznjak, i čučavac, serator, vrbopuc, pic, šušumiga, lucprda…

Dvoje književnika pod istim krovom

Izdavač knjige »Najljepše hrvatske uvrede« umjetnička je organizacija »Lađa od vode«. Pokrenula ju je Julijana Matanović pa da se lakše knjige iz njezina i Pavličićeva opusa tiskaju i da ih dobije baš svatko tko za njima potrebu ima. Nego, dvoje književnika, sjajnih, pod istim krovom?

– Smetate li jedno drugom? Čitate li jedno drugom tekstove? Jeste li strogi jedno prema drugom, pitamo

– Ja vrlo rado čitam njezine tekstove zato što unaprijed znam da neću ništa morati intervenirati, samo ću uživati koliko je tekst dobar. Daleko od toga da bismo ispravljali jedno drugo, kaže Pavličić.