Rambo Amadeus uoči koncerta u Zadru: 'Siromašni duhom gutaju glazbu s trake, prosvijećeni traže kvalitetu'

Rambo Amadeus vraća se pred zadarsku publiku u petak, 30. listopada, kada će nastupiti u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar. No, najaviti njegov koncert samo repertoarom koji je nastajao tijekom gotovo četiri desetljeća ionako bi promašilo bit – pjesme su tek polazište za nastup čiji se konačni oblik stvara pred publikom, u međuigri glazbenika, improvizacije i trenutka.

Uoči zadarskog koncerta razgovarali smo s autorom koji je još davno skovao pojam »turbofolka«, a danas prepoznaje njegove nove potomke u »porno popu« i »narko folku«. Rambo pritom nema mnogo strpljenja za suvremenu pop-produkciju, društvene mreže ni medijski prostor koji uspoređuje s »digitalnom inkvizicijom«, dok aktualnu glazbenu epohu bez okolišanja smatra – glupom. Umjesto praćenja trendova, radije se vraća glazbi šezdesetih i sedamdesetih, a umjetnu inteligenciju ne doživljava kao prijetnju autorstvu, već kao još jedan alat masovne industrije.

O tome zašto njegove desetljećima stare pjesme i dalje zvuče aktualno, kako je internet promijenio granice njegova humora, zašto sve češće bira šutnju umjesto provokacije te što se događa kada on i bend pokušaju odsvirati pjesmu baš onako kako su je zamislili, razgovarali smo uoči njegova povratka u Zadar.

Bez ispeglanog repertoara

U Zadar se vraćate s koncertom nakon duže vremena. Koliko vam grad i publika određuju karakter koncerta, posebno kada je riječ o nastupu koji velikim dijelom počiva na improvizaciji?

– Hm, često me ljudi spominju po improvizaciji. U inžinjerskom jeziku ona podrazumijeva nešto smandrljano na brzinu, nekvalitetno. Kad električar improvizira instalaciju, onda može i struja da vas rokne. Srećom u glazbi, u kazalištu, naročito u »Komediji del arte«, ona je nešto sasvim poželjno. U jazz svijetu improvizaciju nitko ne spominje, jer se podrazumijeva.

Sreća je što ne sviramo pop-glazbu, koja ne trpi improvizaciju, inače bi odavno propali. U pop-glazbi sve mora biti ispeglano, točno, identično u izvođenju svaki put, da se pop publika ne bi umarala slušajući. Moje kolege i ja smo pokušavali svirati identično svaku pjesmu, u želji da postanemo POPularni, ali jednostavno nam ne ide, kad-tad neko iskoči iz glazbenih šina, a onda ostali jedva dočekaju, i eto improvizacije. Puno puta nastane i potpuno rasulo, ali mi neviđeno uživamo u toj kakofoniji.

Sviramo u različitim sredinama, ali naša publika je svugdje jako slična, jer mene ne prati baš neki statistički relevantan postotak stanovništva, sve te ljude koji dolaze na moje koncerte, iako iz različitih sredina, krasi vrlo sličan ukus i smisao za humor.

Ukratko, karakter koncerta donosimo uglavnom ja i glazbenici koji sviraju sa mnom, što naposljetku rezultira da ne punimo arene nego kazališta. Ali arene su prvo punili gladijatori, možda zato i zazirem od tolike popularnosti, podilaženju najširih ukusa, ne vidim u sebi potrebne kvalitete za takav spektakl. Kazalište mi je bliže, manje je riskantno, tu izvođač lakše izvuče živu glavu nego gladijator u areni.

Imate katalog koji obuhvaća gotovo četiri desetljeća stvaralaštva. Kako danas birate pjesme koje još uvijek želite izvoditi, a postoje li one od kojih ste se jednostavno udaljili?

– Uf, vrijeme piči, godine se gomilaju, pjesme se gomilaju. Ali lakše je ako nemate nekih strašnih »hitova«, onda ne morate da ih ponavljate, publika lakše podnosi nove pjesme.

Neke vaše pjesme nastale prije nekoliko desetljeća danas zvuče gotovo neugodno aktualno. Zabavlja li vas to ili vas više zabrinjava činjenica da se povodi za njih nisu osobito promijenili?

– Vlast se mijenja brzo, nametnute društvene vrijednosti nešto sporije, a mentalitet najsporije, pa je lako objasniti zašto je na primjer Shakespeare i poslije nekoliko stotina godina danas sasvim aktualan. Moja desetljetna aktualnost naspram njegove višestoljetne djeluje prilično početnički.

Turbofolk je mutirao

»Turbofolk« je jedan od pojmova koji je zahvaljujući vama odavno prerastao glazbeni žanr i postao opis šireg društvenog fenomena. Što biste danas, 2026. godine, nazvali turbofolkom?

– Danas su tu novi, suvremeni derivati »turbofolka« – »porno pop« i »narko folk«. Baš kao i njihov praotac »turbofolk«, oni nisu vezani samo za glazbu, nego za dominantne društvene obrasce.

Humor je ostao jedno od vaših najprepoznatljivijih sredstava, ali publika i društveni kontekst mijenjaju se. Jeste li tijekom godina mijenjali vlastite granice onoga s čime se vrijedi šaliti?

– O, da. Ukratko, u posljednje vrijeme izjavljujem samo ono što je neviđeno dosadno žutoj štampi i društvenim mrežama, u suprotnom začas svaka moja izrečena misao bude zamašćena u užegli mediokritetski toć. Medijski prostor djeluje kao srednji vijek, samo s digitalnom inkvizicijom. Horde nepismenih tumače stvarnost, ljude, događaje, izjave, prilagođavajući ih svom umnom kapacitetu, šireći nepismenost, zablude i teorije zavjere, omalovažavajući znanstvene istine i sve logično i suvislo. Digitalna kuga.

Poznati ste kao glazbenik koji voli improvizaciju i sviračku spontanost. Koliko vam danas nedostaje nesavršenost u glazbi, u vrijeme kada tehnologija omogućuje da se gotovo sve ispegla do posljednjeg detalja?

– Ne slušam pop-glazbu. Što se mene tiče, mogu je peglati do besvijesti, to zaobilazi moje uši. Zakači me samo kad neoprezno sjednem negdje u kafić ili pizzeriju, onda pretrpim dok na brzinu ne pojedem i popijem. Uglavnom biram mjesta gdje uopće ne puštaju glazbu i gdje su čisti zahodi, ta dva kriterija su presudna za moju fizičku i mentalnu higijenu.

Nikada niste djelovali kao autor kojemu je posebno stalo do praćenja glazbenih trendova. Postoji li ipak nešto na današnjoj regionalnoj ili svjetskoj sceni što vam je privuklo pažnju?

– Epoha je glupa, glupo je povijesno razdoblje, preglupa je situacija u svijetu, pa radije proučavam muziku šezdesetih i sedamdesetih, kada je svijet bio mnogo pametniji, napredniji. Naravno, tu i tamo mi netko pošalje nešto interesantno, ali to danas sve završava na teškoj margini, zbog aktualnih kriterija koji vladaju. S druge strane, regija ima dosta kvalitetnih rock-bendova, imaju dobre, socijalne tekstove, što je stvarno fenomen.

Industrija gladna profita

Tijekom karijere nekoliko ste puta mijenjali format, suradnike i način na koji predstavljate vlastitu glazbu. Što vam je danas potrebno da bi vam neki novi glazbeni projekt bio dovoljno zanimljiv da mu se posvetite?

– Ah, nemam pojma, imam prisilne misli, kojih se oslobađam tako što ih pretvorim u stihove, a glazbu pustim da izraste nekako iz teksta. Ili kad dobijem neku narudžbu, budžet i rok. Eko operu »Pasija po Stelli« radio sam s velikim guštom. Ima je na YouTubeu, vrijedi poslušati. Nažalost, takve divne prilike su za mene jako rijetke.

Živimo u vremenu u kojem gotovo svaka javna izjava u nekoliko sati može postati predmet političkog ili ideološkog svrstavanja. Osjećate li da je danas teže biti provokativan bez toga da vas publika odmah smjesti u neki unaprijed pripremljeni tabor?

– Danas, kad lideri svjetskih sila nastupaju užasno provokativno, provokativnost me asocira na njihov destruktivni šund, pa vodim računa da ne sličim na njih. Uz to, mnogi gledaju te moje intervjue, sjeckaju, vade iz konteksta pa objavljuju. Mreže su pune tih pukih isječaka koji, tako izdvojeni, gube poantu, djeluju kao deepfake, što me jednostavno tjera da začepim gubicu. Srećom, pisani intervjui slabo koga zanimaju na TikToku, pa sam tu još miran.

Umjetna inteligencija sve snažnije ulazi i u glazbu – danas može napisati tekst, skladati pjesmu, proizvesti glas i gotovo cijeli proizvod bez glazbenika. Kako vi gledate na taj razvoj: kao na još jedan instrument u rukama autora ili kao početak ozbiljne devalvacije autorstva?

– Alat, kao i svaki drugi. Aparat za brzu, jeftinu i masovnu proizvodnju robe za jednokratnu upotrebu. To je sve već viđeno, uobičajeno u liberalnom, tržišnom kapitalizmu.

Kao što siromašni jedu hrenovke, a bogati divlje šparoge i prepelice, tako i siromašni duhom gutaju glazbu s tekuće trake, a prosvijećeni ipak traže neki dobar ručni rad, traže nešto što će zadovoljiti njihov ukus i potrebe.

Dakle, ne radi se o devalvaciji autorstva, nego o odgovoru masovne šoubiz industrije na potrebe neiscrpnog, nekritičkog tržišta, koje kupuje ono što mu se servira, a najbrojnije je, pa mu se industrija, gladna profita, prilagođava.