Bilić je pogodio u srž, ali priča nakon Španjolske nije tako crna

Loš rezultat, loš dojam. Razočaran sam. Teška večer za nas. Znali smo gdje dolazimo i sve to stoji. Lako je naći opravdanje, svjetski su prvaci. Kad primiš gol u prvoj minuti, onda se noge odsjeku. Bez obzira na to, oni jesu dobri, najbolji na svijetu, bla bla bla, ali ne sviđa mi se način na koji smo se branili. Bez agresije, bez grinte, bez kolektiva, bez žrtve. To su svjetske klase koje sve kažnjavaju. Imam osjećaj, a to mi se ne sviđa, da su uvijek mogli stvoriti šansu preko najboljih igrača, kazao je izbornik Slaven Bilić nakon uvjerljivog poraza protiv aktualnih svjetskih i europskih prvaka Španjolaca, ali ne treba sve biti tako sivo i crno. Slaven je u Sevilli posložio momčad koja nikada zajedno nije istrčala na travnjak, a unutra su bili i momci koji nisu išli na Mundijal – Dion Drena Beljo, Josip Mišić i Ivan Smolčić.

No i takvi smo uzdrmali Furiju, barem nakratko golom Belje. Ako analizirate zadnje Svjetsko prvenstvo, onda ćete doći do zaključka da su Španjolci u skoro svim utakmicama bili ti koji su vodili konce igre. Primili su samo jedan gol, protiv Belgije u četvrtfinalu, a pobijedili nisu samo na otvaranju protiv Zelenortskih otoka, kada je Vozinha začarao mrežu. Taj posjed i sustav koji su uspostavili ždere sve protivnike, umara ih, ali za razliku od Argentine, Francuske i Portugala, Hrvatska je doista u nekim dijelovima utakmice makar uspjela kvalitetno zbiti redove. Namjerno sam spomenuo ove velike momčadi, koje je Španjolska lako pobijedila na Mundijalu. Gdje su bili Messi, Olise i Bruno Fernandes protiv Furije? Nigdje. Izgubljeni u vremenu i prostoru. Argentina im nije zapucala prema vratima, Francuzi su nakon gola Oyarzabala ulazili iz pogreške u pogrešku, dok je Portugal bio taktički nedorastao. – Uvijek smo se prije svega fokusirali na ono što možemo kontrolirati: dobro obaviti svoj posao, ostati vjerni svojim principima i svom modelu te znati da ćemo, što smo bliže toj ideji, biti bliže i pobjedi. Istodobno, bili smo svjesni koliko je teško pobjeđivati. Uvijek smo nastojali ostati vjerni svojim principima, ali pritom i podizati razinu igre. Vjerujem da je ključ našeg uspjeha bio proces pretvaranja reprezentacije u najbolju momčad na svijetu, rekao je FIFA-i de la Fuente, otkrivši španjolsku lozinku za sreću.

Bilićeva namjera u Sevilli bila je dosta razumljiva. Htio je testirati ono što ima u svojim rukama, provjeriti na koga može ozbiljno računati, ali i proširiti kadar. Bilo je tu i promjena uloga, poput one Perišića i Gvardiola, ali reprezentacija treba mir na određenim pozicijama. Za Gvardiola se još ne zna, je li stoper ili bek, dok se Perišića prema potrebi gura naprijed ili nazad. – S Ivanom sam razgovarao među prvima nakon prvenstva. Može jednako dobro igrati na obje pozicije. Da imamo dva Perišića, igrala bi obojica. Jedan bi igrao na beku, a drugi na krilu. On je takav igrač, a i mentalno je u pravom stanju, kazao je Bilić o Perišiću, time sve rekavši. Zamislite koliko je trebalo mentalne snage da se vrati na ono što je bio prije teške ozljede koljena. Danas kada ga gledamo, kao da smo u 2018., kada je Ivan bio u naponu snage. U međuvremenu je od krila postao wing-back, kasnije i lijevi bek, ali kada se nađe na protivničkoj polovici, uvijek je spreman opasno ubaciti, ali i driblati. Prerano je donositi bilo kakav sud, ali SP 2030. moglo bi proteći s Perišićem na terenu. Drži do sebe, poput Cristiana Ronalda i Luke Modrića.

Za kraj, vratimo se malo na našeg kapetana. – Gol je fenomenalan, ali način na koji je on održao govor… To je nešto što dugo nisam čuo. On u moje vrijeme nije bio kapetan. Ja ga znam, ne samo njega, nego mu znam i cijelu obitelj. Ali ona minuta prije izlaska na teren, kad ja nešto kažem i onda on nešto kaže… Tih 30 sekundi… Čak i ja koji ga toliko znam, rekao sam ‘wow’. Strava, svaka mu čast, rekao je Bilić nakon utakmice s Češkom. Naglasio je izbornik lidersku rolu Modrića, koji se, za razliku od Ronalda, ne duri ako nije u startnih 11. Time pokazuje zašto je lider s kojim diše svlačionica. Jedan od glavnih razloga zašto su Vatreni tu gdje jesu je upravo hijerarhija i struktura u svlačionici. Tu nema naglih odlazaka i oproštaja. Pazi se da ne dođe do iznenadne smjene generacija, ne samo da se izbjegne scenarij viđen u Bugarskoj i Rumunjskoj, već zbog činjenice da naši igrači jednostavno vole igrati u kockicama. Vole proslavljati hrvatsko ime diljem svijeta. To je taj famozni kult reprezentacije. Treba ga čuvati, kako se zna i umije.