Sveučilište se umiješalo u priču o prostoru. I dobro da jest

Kad se u nekom zadarskom kvartu najavi nova gradnja, ljude koji ondje žive uglavnom zanima kako će nakon nje izgledati njihov svakodnevni život. Hoće li ulica moći primiti još automobila, ima li dovoljno mjesta u vrtiću i školi, gdje će se djeca igrati i koliko će zelenila ostati između zgrada? To su pitanja koja bi morala pratiti svaki veći zahvat, premda se u predstavljanju projekata mnogo više prostora daje vrijednosti ulaganja i budućim kvadratima. Stanovnicima na kraju ostaje provjeriti koliko se ono što im je obećano podudara s onim što su dobili.

Zato vrijedi pozdraviti inicijativu rektora Josipa Faričića i izjavu zadarskog Sveučilišta o prostoru, koju je Senat usvojio na njegov prijedlog. Dobro je da se ustanova koja okuplja toliko znanja uključila u pitanje koje se tiče svakoga tko ovdje živi. Na obali, gdje se na istom zemljištu susreću potrebe stanovnika, turistički interesi i želja za zaradom, odluke o gradnji određuju kakav ćemo grad imati za deset ili dvadeset godina. Sveučilište je pritom jasno upozorilo da se korist pojedinog projekta mora razmotriti zajedno s posljedicama koje će ostaviti zajednici.

Svaki vlasnik želi nešto učiniti sa svojom imovinom, a gradu trebaju novi stanovi, ceste, škole i druga infrastruktura. Međutim, nova zgrada znači i nove stanovnike, dodatni promet te veću potrošnju vode, a slične potrebe donose i turistički objekti. Ako se o svemu tome razmišlja tek kada su radovi završeni, nezadovoljstvo ljudi koji ondje žive teško je proglasiti protivljenjem napretku.

Nitko ne bi trebao naknadno dokazivati da je trebalo ostaviti dovoljno mjesta za nogostup, dječje igralište ili drveće koje se neće morati uklanjati pri sljedećem proširenju ceste. Posebno je važno što Sveučilište traži da građani sudjeluju u odlučivanju na vrijeme, dok se na projekt još može utjecati. Javna rasprava ima smisla ako postoji spremnost da se zbog opravdane primjedbe nešto promijeni. Stanovnik koji upozorava da mu se ulica nakon jače kiše poplavi ili da djeca nemaju siguran put do škole govori o problemu koji najbolje poznaje, jer s njim živi svaki dan. Takva upozorenja zaslužuju ozbiljan odgovor, jednako kao i pitanja o zaštiti obale, mora i otoka, gdje posljedice loše odluke mogu ostati dugo nakon što se zaboravi tko ju je donio.

Faričićevu inicijativu zato treba podržati i zbog poruke koju šalje samoj akademskoj zajednici. Od profesora i znanstvenika imamo pravo očekivati da javno upozore na problem koji razumiju, osobito kada mogu procijeniti posljedice neke odluke. Razumljivo je da takav istup može izazvati nezadovoljstvo vlasti, investitora ili onoga tko financira istraživanje, ali stručnost malo vrijedi ako se njezini zaključci prilagođavaju tuđim očekivanjima. Akademski bunt počinje upravo spremnošću da se argumentirano usprotivi i onda kada bi za vlastitu karijeru bilo jednostavnije prešutjeti, uz obvezu da se saslušaju i argumenti druge strane.

Dobro je što rektor takvu otvorenost pokazuje i kada govori o problemima unutar Sveučilišta, uključujući studije za koje nema dovoljno interesa i odgovornost zaposlenih. Uz to, pokretanje novih programa i zalaganje za podršku mentalnom zdravlju mladih pokazuju da razmišlja o potrebama današnjih studenata. Priprema studija o umjetnoj inteligenciji posebno je aktualna, jer će mladi uz korištenje tih alata morati naučiti provjeravati njihove odgovore i objasniti vlastite zaključke. I u obrazovanju i u odlučivanju o gradu trebaju nam ljudi koji razumiju ono o čemu govore i spremni su za to preuzeti odgovornost.

Sada je važno da izjava o prostoru dobije nastavak kroz konkretne rasprave, stručna mišljenja i javne istupe, a ista mjerila trebaju vrijediti i za projekte samog Sveučilišta. Zadar ima razloga biti zadovoljan što je rektor otvorio ovu temu, ali korist od nje vidjet će se tek kada znanje i primjedbe građana stvarno počnu utjecati na odluke. Grad će i dalje trebati graditi i uređivati, vodeći računa o tome mogu li njegovi stanovnici u njemu normalno živjeti.