O njemu se gotovo ništa ne zna, a ima ulicu usred Zadra. Istražili smo priče iza poznatih gradskih adresa

Kad je gradski vijećnik Šime Vulelija 2012. pitao zašto je nekadašnja Ulica Jadro postala Jadrina i po kojem je zaslužniku nazvana, odgovor je doveo do Zadranina o kojemu se gotovo ništa nije znalo. Prema tumačenju na koje se pozvala gradska uprava, mali prolaz između Kalelarge i Ulice Madijevaca dobio je ime po Jadri Vuletiću, koji je ondje živio početkom 19. stoljeća.

Tko je bio “Murat”?

Tadašnji pročelnik za kulturu i sport Radovan Dunatov objasnio je da je naziv promijenjen 1993., oslanjajući se na objašnjenje povjesničara Romana Jelića. Kako je Jadro protumačen kao osobno ime, ulica je postala Jadrina, a Dunatov je odbacio i mogućnost da je riječ o izvedenici iz latinskog imena grada Iadera. O samom Vuletiću, kako je tada zabilježio Zadarski list, nije bilo dodatnih podataka.

Tako je rasprava o naizgled sitnoj promjeni naziva otvorila mnogo zanimljivije pitanje o čovjeku kojega je gradska adresa sačuvala od zaborava, premda se o njegovu životu jedva išta moglo reći. S nekim drugim zadarskim ulicama ostalo je sačuvano više objašnjenja, ali i priča koje je teško provjeriti.

Jedna od njih veže se uz Put Murata na Voštarnici, čiji naziv lako navodi na pomisao o osmanskom vojskovođi. Drago Marić ponudio je drukčije tumačenje, povezavši ime ulice s francuskom upravom i čovjekom koji se brinuo o vojničkoj stoci.

Prema njegovu zapisu, na tom se području nalazio vojni poligon kojim je zapovijedao francuski general Murat, a za brigu o životinjama bio je zaposlen otočanin prezimena Bajlo. Zbog posla kod generala dobio je nadimak Murat, pa je odlazak prema njemu postao put »k Muratu«. U toj bi verziji podrijetlo današnje adrese trebalo tražiti u nadimku lokalnog čovjeka, nastalom zahvaljujući njegovu francuskom poslodavcu.

Za ime Ulice Pravdonoše objašnjenje se nalazi među starim novinskim naslovima. Pravdonoša je bio pravni list koji je u Zadru izlazio 1851. i 1852. godine, a pokrenuo ga je Ante Kuzmanić, jedan od istaknutih ljudi hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji. Hrvatski biografski leksikon navodi ga kao prvi pravni list na hrvatskom jeziku, dok današnji projekt Pravdonoša izričito povezuje ime zadarske ulice s tim časopisom.

Kuzmanić i njegovi suradnici bavili su se i poslom čija se važnost teško može iščitati s ulične ploče: stvaranjem hrvatskoga pravnog nazivlja. Uz pravne izraze donosili su talijanska i njemačka objašnjenja, nastojeći osposobiti hrvatski jezik za uporabu u javnom životu. Iza neobičnog naziva ulice tako stoji konkretan pokušaj da se o pravu piše i raspravlja na hrvatskom.

Prve novine

Još jedan novinski naslov sačuvan je u Ulici Kraljskog Dalmatina, nazvanoj po dvojezičnom listu Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin. Prvi je broj tiskan u Zadru 12. srpnja 1806., u tiskari Antonija Luigija Battare, a list je izlazio na talijanskom i hrvatskom jeziku za vrijeme francuske uprave. U povijesti hrvatskog novinarstva pripada mu posebno mjesto jer je riječ o prvim novinama objavljivanima na hrvatskom jeziku.

Kraljski Dalmatin prestao je izlaziti 1810. godine, ali mu je naziv ostao u svakodnevnoj uporabi zahvaljujući ulici. Netko tko poznaje samo adresu mogao bi u njemu tražiti vladara ili plemićku titulu, premda bi odgovor pronašao u novinskoj zbirci.

Prokonzul Grgur, čije ime također nosi jedna zadarska ulica, doista je pripadao vrhu vlasti, i to gotovo tisuću godina prije današnjih stanovnika te adrese. Bio je član patricijske obitelji Madijevaca, a u zadarskim se ispravama spominje između 1033. i 1036. godine. Nosio je titule prokonzula, protospatara i stratega Dalmacije, dok je njegovo ime s titulom prokonzula sačuvano i na ulomcima ciborija pronađenima 1891. u zvoniku zadarske katedrale.

S Grgurom je povezana i Ulica Madijevaca, nazvana po obitelji koja je u ranom srednjem vijeku imala velik utjecaj u Zadru i održavala veze s hrvatskim vladarskim krugovima i bizantskim dvorom. Iz iste obitelji potjecala je Čika, utemeljiteljica samostana svete Marije 1066. godine, koju je na položaju opatice naslijedila kći Vekenega. Dvije gradske adrese tako upućuju na članove iste obitelji i njihovu ulogu u zadarskoj povijesti.

Bilig

Za razumijevanje naziva Puta Pudarice koristan je pogled u rječnik, jer je pudar označavao čuvara vinograda ili drugih usjeva, dok se riječ pudarica upotrebljavala i za kućicu u polju. U opisu tradicijske arhitekture Ražanca koji je objavio Narodni muzej Zadar upravo se tako naziva poljsko sklonište. Riječ koju danas izgovaramo kao gradsku adresu pripadala je, dakle, i svakodnevici ljudi koji su živjeli od zemlje, premda samo njezino značenje ne otkriva sve okolnosti nastanka zadarskog naziva.

Slično vrijedi i za Put Biliga te predio Gornji Bilig. U rječnicima govora zadarskog kraja bilig je zabilježen kao znak ili oznaka na čovjeku, životinji ili zemlji, dok Hrvatski jezični portal donosi i povijesno značenje stećka. To su tragovi za razumijevanje riječi, ali bez dodatnih povijesnih izvora ne može se zaključiti kakav je biljeg, ako je uopće o njemu riječ, dao ime zadarskom predjelu.

Kod Bedema zadarskih pobuna povijesna je poruka znatno izravnija, iako sam naziv ne otkriva koliko je sukoba iza njega. Prema prikazu Gradske knjižnice Zadar, grad je između 1116. i 1409. jedanaest puta ustajao protiv mletačke vlasti i sa svojih utvrda skidao zastavu s krilatim lavom svetog Marka. Upravo na taj otpor podsjeća današnji naziv šetnice na sjevernom dijelu gradskih zidina.

Ni ondje, međutim, naziv nije ostao pošteđen novijih političkih promjena, pa su bedemi do odluke iz lipnja 1991. nosili ime Lenjinovo šetalište. Od 2017. zadarske su utvrde i na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, kao dio venecijanskoga obrambenog sustava, što njihovoj današnjoj adresi daje dodatnu povijesnu ironiju: ime podsjeća na otpor Veneciji, a međunarodno priznanje i na graditeljsko nasljeđe njezine vlasti.

Uz promjene službenih imena zadržao se i Muraj, odnosno Muraji, naziv kojim Zadrani označavaju bedeme, a koji potječe od latinske riječi murus, odnosno zid.