Tomislav Jordan iz Vrsi u pratnji majke proveo šest dana u kampu Reala: 'Uspomena za cijeli život'

Kada je prije pet godina počeo ozbiljnije trenirati nogomet, ništa nije upućivalo na to da će dvanaestogodišnji Tomislav Jordan iz Vrsi jednog dana trenirati u Madridu, na terenima na kojima treniraju igrači njegova omiljenog Real Madrida. Nije bio dječak za kojega su nakon prvog treninga svi govorili: »Pogledajte njega«. Njegova priča rasla je puno suptilnije, iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu, upornošću, redovitošću i onom dječakom željom zbog koje se nogomet ne propušta ni kad tijelo kaže da bi možda trebalo. Njegova majka Nikolina Jordan najbolje zna koliko je dug put od prvih doticaja s loptom do šest dana koje će Tomislav teško ikada zaboraviti.

– Tome je nogomet počeo trenirati sa sedam godina. Nije to baš ona klasična priča da je od malih nogu bio u nekom klubu. Kod njega je se sve počelo razvijati na igralištu u Vrsima. Onda je došla korona pa se nismo mogli nigdje upisati, a nakon lockdowna dečki su krenuli u Nogometni klub Sabunjar – prisjeća se majka Nikolina.

Sportska svakodnevica

U obitelji Jordan sport je gotovo svakodnevica. Nikolina ima četvrto djece, a troje starije ozbiljno je vezano uz sport. Dečki igraju nogomet, kći košarku, dok je najmlađa članica obitelji još premala da bi odabrala svoj put. No, barem kada je riječ o Tomislavu, početak nije bio spektakularan.

– Prvi trener nam je rekao da baš i nisu znali s loptom. Bili su početnici. Nije to izgledalo tako da biste nakon prvog treninga rekli: »Ovaj će biti odličan«. Ali imali su volju, želju i ljubav prema tome. Kroz uporne i redovite treninge sve je postajalo bolje i ljepše za gledati. Mislim da je najvažnije to što Tomislav tu volju ima i danas – govori njegova majka.

Upravo je jedan naizgled običan roditeljski dar otvorio vrata iskustvu koje obitelj Jordan nije očekivala. Prošle godine, nakon završetka školske godine i nogometne sezone, Nikolina je svojim sinovima odlučila priuštiti nogometni kamp koji se održavao u Crnom. Bila je to, kaže, nagrada za njihov trud i odličan uspjeh u školi. Nije očekivala ništa više od nekoliko dana treninga, druženja i novog iskustva za njih.

– Nisam znala da se nakon tog kampa nešto dalje događa i da određena djecu mogu pozvati na kamp u Madrid. Bilo mi je samo važno da odu na neki kamp, da probaju nešto novo, steknu iskustvo i druže se s drugom djecom.

A onda je, otprilike tjedan dana poslije, stigao e-mail. U njemu je stajalo Tomislavovo ime. Istaknuo se na kampu i dobio ni manje ni više poziv za sudjelovanja na kampu Real Madrida u Madridu.

– Prvo sam pomislila: »Ma nije valjda baš tako«. Čovjek je skeptičan prema takvim stvarima. Odmah sam kontaktirala njegovog trenera, a on je dalje provjerio s trenerima koji su bili na kampu u Crnom. Tada smo dobili potvrdu da je zaista odaberu određen broj djece koja se istaknu i pozovu ih u Madrid.

Što je točno bilo presudno, ni danas ne zna. I upravo joj je to, kaže majka Nikolina, možda i najdraži dio cijele priče.

– Ne znamo koji su njihovi kriteriji. Ali kad vidite djecu koja su došla u Madrid, jasno je da svi dobro igraju. Ipak, imala sam dojam da je najmanje bitno tko je zabio gol. Puno se gledao timskih duh, disciplina, ponašanje, nekakva smirenost. Možda je upravo nešto od toga presudilo.

Utakmica kao lijek

Tomislavovu ljubav prema nogometu ponosna majka najbolje opisuje pričom koja nema veze ni s Madridom ni sa slavnim stadionima. Imao je temperaturu, a pred njim je bila utakmica koju nije želio propustiti.

– Rekao mi je: »Mama, daj sirup, samo da igram. Jer ako mi ne daš sirup i ne odigram tu utakmicu, ja ću se još više razboljeti«. Eto, možda vam to najbolje dočarava tu njegovu ljubav, želju i strast prema nogometu – smije se Nikolina te dodaje kako je možda propustio jedan ili dva treninga kada je stvarno bio jako bolestan.

Takva je, kaže, i izvan terena. Nije povučen, zna se izboriti za sebe, ali nije netko tko puno priča o vlastitim uspjesima. Jedna obiteljska anegdota s kampa u Crnom to možda ponajbolje opisuje. Naime, stariji brat Hrvoje bolje govori engleski, no kada su treneri njegovu skupinu pitali tko govori engleski, odgovorio je na engleskom da ne govori, iako govori poprilično dobro. S druge strane, Tomislav, koji govori malo manje, odmah je odgovorio suprotno.

– Tome slabije zna engleski, ali kad su njegovu skupinu pitali tko govori engleski, on se prvi javio da dobro govori. Takav je. Nije povučen i zna se izboriti, ali je s druge strane jako skroman. Od njega nećete čuti neko veliko hvaljenje. Vidjet ćete kad je presretan, vidjet ćete kad je tužan, ali neće se sam hvaliti – opisuje ga majka.

Kada je stigao poziv za Španjolsku, u obitelji nije bilo priče o transferima, skautima ili velikoj nogometnoj karijeri. Nikolina je od prvog dana sinu pokušala objasniti što taj poziv jest i što nije.

– Odmah sam mu rekla da ne očekuje ništa u tom smislu. Mislim da je suludo u ovoj dobi razmišljati da dijete ide na nekakvu selekciju za Real Madrid. Svoje dijete u Madrid ne bih ni vodila s takvim očekivanjem. Od početka smo znali da je već sam poziv veliko priznanje, a odlazak jedno iskustvo koje će pamtiti cijeli život. Djetetu koje voli nogomet u tom trenutku ne treba ništa više.

A trenutak u kojem je Tomislav doznao da putuje, kaže, teško se može dočarati riječima.

– To je trebalo snimiti. Bio je oduševljen. A kad smo došli tamo, on je samo šutio. Mislim da je bio u nekom transu, u šoku gdje je i što mu se događa – priča Nikolina kroz smijeh.

Stroga pravila

Šest madridskih dana bilo je ispunjeno gotovo od jutra do večeri. Dan je počinjao oko sedam sati doručkom, nakon čega su autobusima odlazili na trening. Treninzi su trajali između sat i pol i dva sata, potom bi slijedio ručak, a poslijepodne druge aktivnosti. Jednoga dana obilazak Santiago Bernabéua, drugoga razgledavanje Madrida. Jednoga dana dva treninga. Odigrane su i dvije prijateljske utakmice protiv lokalnih klubova.

– Sve je bilo toliko organizirano da nemam riječi. Od smještaja i hrane do treninga i cijelog programa. Djeca su prvi put igrala zajedno, tek su se tamo upoznala, a uspjeli su pobijediti lokalne klubove. I vodiči su im čestitali jer su rekli da su to dobri klubovi. Baš je bilo lijepo gledati ih.

Roditelji pritom nisu imali otvorena vrata svakog treninga. Od četiri treninga mogli su pratiti dva, uz vrlo stroga pravila unutar trening-centra. Za Tomislava je već i sama činjenica da je ondje bila dovoljna.

– Jako mi je uzbudljivo bilo trenirati na terenu gdje treniraju igrači Real Madrida i da me treniraju treneri koji su tamo – kratko je kazao Tomislav koji je član mlađih pionira privlačkog Sabunjara

Ipak, jedan trenutak izdvojio je iznad svih drugih.

– Najviše će mi ostati u sjećanju ulazak na Santiago Bernabéu, gdje je bilo puno ljudi i navijača, i to što sam vidio igrače Real Madrida uživo.

A kada dvanaestogodišnjaka pitate ima li među njima svog favorita, odgovor stiže bez razmišljanja. Jude Bellingham.

– Volio bih zaigrati za Real Madrid, ali za sve to treba rada i truda – kaže mladi nogometaš

Brzo upoznavanje

Možda upravo u toj jednoj rečenici ima više zrelosti nego u bilo kakvoj velikoj najavi budućnosti. Madrid mu nije donio samo treninge i prizore koje je do tada gledao na TV-u. Na kamp su pristizala djeca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. U početku su jedni drugima bili nepoznati, a nekoliko dana poslije već su razmjenjivali brojeve telefona i zajednički provodili ono malo slobodnog vremena koje su imali.

– Prvi i drugi dan još nitko nije bio ni s kim, a treći dan već su svi bili ekipa. To nam je roditeljima bilo baš lijepo gledati. Tome je razmijenio brojeve s drugom djecom, a i mi roditelji smo se međusobno povezali. Stvarno jedno predivno iskustvo – kaže Nikolina.

Tek je kroz razgovore s drugim roditeljima shvatila koliko poziv koji je Tomislav dobio zapravo nije nešto što se podrazumijeva. Čula je za kampove s velikim brojem polaznika s kojih je u Madrid pozvano tek poneko dijete, kao i za roditelje koji su se raspitivali mogu li mjesto jednostavno dodatno platiti. Odgovor je, kaže, bio negativan.

– Očito nešto gledaju i nešto vide. Što točno, stvarno ne znam. Ali nama je najvažnije da je on tu priliku dobio i da ju je doživio na najbolji mogući način.

Obitelj posebno zahvaljuje Općini Vrsi koja je, nakon što je čula Tomislavovu priču, ponudila pomoć u sufinanciranju putovanja.

– Općini je bilo važno podržati dijete koje je u sportu i koje ima volju i želju. Na tome smo im zahvalni.

Velike sportske priče često volimo započinjati talentom. Međutim, Tomislavova priča možda je ljepša upravo zato što ne počinje tako. Počinje tako što na prvom treningu nije činio čuda s loptom, nego je jednostavno nastavio dolazi.

– Nije išao tamo razmišljati hoće li ga netko pozvati dalje. Išao se družiti, igrati nogomet, iskusiti nešto novo i dobiti uspomenu koja će mu ostati cijeli život. I upravo je tako bilo – zaključuje ponosna majka Nikolina.