Predstavljajući dokument “Vizija hrvatske poljoprivrede – pšenica kao prvi veliki primjer”, HPK je poručila da ne traži državnu otkupnu cijenu nego mehanizam koji ratarima omogućuje vrijeme i više izbora pri prodaji.


Problem je u tome što netom nakon žetve proizvođačima novac treba odmah, pa prodaju kad su cijene pšenice najniže, upozorava HPK.




“Nakon žetve poljoprivrednik često mora brzo prodati pšenicu, jer mu treba novac. Tada je njegova pregovaračka pozicija najslabija. Ne želimo da država određuje cijenu pšenice, nego da poljoprivrednik dobije mogućnost  sam odlučiti kada će i kome prodati pšenicu”, rekao je predsjednik HPK-a Željko Mihelić.


Izgradnja pet silosa u pet slavonskih županija


Prijedlogom se predviđa izgradnja pet silosa u pet slavonskih županija: Brodsko-posavskoj, Osječko-baranjskoj, Požeško-slavonskoj, Virovitičko-podravskoj i Vukovarsko-srijemskoj, u kojima se proizvodi najveći udio hrvatske pšenice. Svaka bi imala silos od 50.000 tona, ukupno 250.000 tona skladišnog prostora, a otvorena je mogućnost izgradnje i drugdje ako za to postoje potrebe i kapaciteti.


Ključno je da silosi ostanu u vlasništvu proizvođačkih organizacija, koje moraju dokazati da njihovi članovi mogu osigurati barem polovicu kapaciteta iz vlastite proizvodnje, ideja je HPK-a. Kod silosa od 50.000 tona to znači najmanje 25.000 tona pšenice, odnosno oko 4.000 hektara pri prosječnom prinosu od 6,25 tona po hektaru.


Prema predloženom modelu, silosi bi se gradili tako da 65 posto sredstava dođe iz mjera ruralnog razvoja, 15 posto iz financijskog modela uz podršku HBOR-a s mogućim otpisom dijela glavnice, a 20 posto iz vlastitog udjela proizvođačke organizacije. Prije provedbe model se mora uskladiti s pravilima EU-a i nacionalnim pravilima o potporama.


Zamišljeno je da proizvođači budu vlasnici silosa, dok bi poslovanjem upravljao profesionalni tim menadžera zadužen za nabavu, skladištenje, financiranje, logistiku, prodaju i izvoz.


Prijedlog predviđa i zakup do 20 posto kapaciteta za državne robne rezerve te izvoz usmjeren prema tržištima Bliskog istoka, arapskih zemalja i sjeverne Afrike.


HPK napominje da je dokument podloga za javnu raspravu, a ne znanstveni rad ni investicijska studija te da proizvođački centri nisu gotovi projekti pa nakon rasprave za svaki treba utvrditi proizvodnu bazu, lokaciju, kapacitet, vrijednost ulaganja i izvore financiranja.