Festival više ne gradimo za sutra, nego da - traje

Četiri godine nakon što je krenuo kao ideja o stvaranju prostora posvećenog jednoj od najzahtjevnijih kazališnih formi, Zadarski festival monodrame (ZFM) iza sebe ima svoje najveće izdanje dosad. Deset festivalskih dana, 12 monodrama, još toliko popratnih programa i, prema riječima njegova osnivača i umjetničkog voditelja Vinka Radovčića, trostruko više publike nego lani, pokazuju da je ZFM prerastao fazu u kojoj tek treba dokazivati svoje mjesto na kulturnoj karti grada. Četvrto izdanje zato je bilo dobra prilika ne samo za podvlačenje crte, nego i za razgovor o tome što je festival u međuvremenu postao – i kamo želi dalje.

S Radovčićem smo razgovarali o publici čije se povjerenje, kako kaže, ne smije uzimati zdravo za gotovo, o 87 predstava među kojima je birao ovogodišnji program, izlasku kazališta na zadarske ulice i trgove te granicama monodrame koje festival iz godine u godinu nastoji pomicati. Nakon četiri izdanja promijenila se i perspektiva iz koje gleda njegovu budućnost: pitanje više nije kako organizirati još jedan ZFM, nego kako izgraditi festival koji će trajati, razvijati se i iz Zadra sve snažnije izlaziti prema regionalnoj i međunarodnoj kazališnoj sceni.

Brojke su progovorile

Četvrto izdanje Zadarskog festivala monodrame je iza vas. Kada podvučete crtu, koliko ste zadovoljni ovogodišnjim festivalom i je li ostvario ono što ste zamislili?

– Više sam nego zadovoljan četvrtim izdanjem. Kada smo prije četiri godine pokretali festival, imali smo jasnu ideju: afirmirati monodramu, dovesti kvalitetne umjetnike u Zadar i stvoriti festival koji će biti važan i publici i kazališnim umjetnicima. Danas možemo reći da smo sve to napravili.

Ove godine imali smo zaista velik program tijekom deset dana. Pogledao sam 87 prijavljenih predstava, a u službeni program uvrstili smo dvanaest različitih monodrama. Uz njih, imali smo još dvanaest popratnih sadržaja. To je dosad najveće izdanje festivala i mislim da je važno što rast nije samo brojčani. Raste kvaliteta predstava, broj prijavljenih produkcija, interes umjetnika, ali i interes publike.

Naravno, svaki festival može biti još bolji i uvijek postoje stvari koje bismo sljedeće godine željeli organizacijski unaprijediti. Ali kada podvučem crtu, mislim da je četvrto izdanje ostvarilo, a u nekim segmentima i nadmašilo ono što smo zamislili. Zadar je dobio kazališni događaj godine.

Festival je ove godine tijekom deset dana donio 24 programa. Što biste izdvojili kao najveći uspjeh ovogodišnjeg izdanja, a postoji li nešto čime niste u potpunosti zadovoljni?

– Najvećim uspjehom smatram činjenicu da smo uspjeli napraviti festival koji je istodobno raznolik i programski zaokružen. Dvanaest monodrama donijelo je dvanaest različitih pogleda na ovu formu, a popratni program dodatno je otvorio prostor za razgovor, edukaciju i promišljanje o kazalištu.

Posebno mi je drago što su u Zadar došla brojna istaknuta glumačka imena, ali i što nismo ostali samo na poznatim imenima. Festival nije zamišljen kao mjesto potvrđivanja već poznatoga, nego kao prostor susreta različitih poetika, ideja i umjetničkih rizika.

Uvijek postoji nešto što može biti bolje. Organizacija festivala takvog opsega nosi velik broj nepredviđenih situacija i sigurno ćemo nakon ovog izdanja napraviti analizu svega što smo mogli napraviti drugačije. Ali to je zapravo i normalan dio rasta festivala.

Povjerenje se zaslužuje

Kako je publika reagirala na ovogodišnji program? Jeste li primijetili rast interesa u odnosu na prethodna izdanja i jesu li se profil ili očekivanja publike tijekom četiri godine mijenjali?

– Interes publike raste i to nam je jedan od najvažnijih pokazatelja da festival ide u dobrom smjeru. Broj publike je tri puta veći nego prošle godine. Sve više ljudi festival prepoznaje, vraća mu se i s nestrpljenjem ga očekuje.

Zadarska publika koja dolazi na festivalske monodrame vrlo je zahtjevna. To je publika koja je spremna promišljati ono što je vidjela, razgovarati o predstavi, ali je isto tako spremna vrlo jasno pokazati kada joj se nešto nije svidjelo. Upravo zato njezino povjerenje nije nešto što se podrazumijeva i što možemo uzeti zdravo za gotovo.

Mislim da se tijekom četiri godine publika svakako profilirala. Danas dolaze ljudi koji već znaju što je ZFM i koji od festivala očekuju određenu kvalitetu, ali istodobno nam dolaze i novi gledatelji. To je najbolja kombinacija, zadržati postojeću publiku, a istodobno stalno otvarati prostor za novu.

Ovogodišnji program obuhvatio je različite pristupe monodrami. Što vam je četvrto izdanje pokazalo o tome koliko je ta forma danas široka i koliko prostora još postoji za njezino propitivanje?

– Pokazalo nam je upravo ono što smo i željeli dokazati, da monodrama nije jedna forma, jedan stil ili jedan kazališni postupak. Ona može biti klasična, suvremena, autobiografska, društveno angažirana, eksperimentalna, vrlo intimna ili potpuno vizualna.

U ovogodišnjem programu susreli su se Krleža, Čehov, Dostojevski i Cocteau sa suvremenim autorskim projektima, osobnim ispovijestima i različitim redateljskim pristupima. To je veliki prostor za propitivanje i mislim da smo tek zagrebali površinu mogućnosti koje monodrama nudi.

Za mene je dobra monodrama prije svega prostor umjetničke autentičnosti. Na pozornici ostaje jedan čovjek i nema se gdje sakriti. Ako nema istine u izvedbi, publika to vrlo brzo osjeti.

Aplauz nije kraj

Festival je otvoren vašim performansom “The Ceremony of Guilt”, koji je publiku vodio od Narodnog trga do Foruma. Koliko vam je bilo važno izaći iz klasičnog kazališnog prostora i festival odmah na početku učiniti vidljivim u gradu?

– Festival se događa u Zadru i želim da Zadar ne bude samo mjesto u kojem se predstave održavaju, nego aktivni dio festivala.

Izlaskom u javni prostor željeli smo odmah pokazati da kazalište ne mora biti zatvoreno unutar četiri zida. Grad, njegovi trgovi, ulice i ljudi mogu postati dio izvedbe. “The Ceremony of Guilt” upravo je kroz taj odnos s prostorom pokušao otvoriti festival na drugačiji način.

Volio bih da u budućnosti takvih programa bude još više. Ako želimo da festival postane dio identiteta grada, onda se mora događati i izvan klasičnih kazališnih prostora.

Uz same predstave, ZFM je imao i niz popratnih programa, među njima radionicu kazališne kritike. Koliko se taj segment festivala pokazao važnim i kakav je bio odaziv publike?

– Festival ne bi trebao biti samo mjesto na kojem dođemo, pogledamo predstavu i odemo kući. Kazalište se nastavlja i nakon izvedbe, kroz razgovor, analizu, kritiku i različita mišljenja.

Radionicu kazališne kritike drugu godinu provodimo u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i Hrvatskim društvom kazališnih kritičara i teatrologa. Važno mi je da kroz takve programe stvaramo prostor u kojem mladi ljudi i publika mogu razvijati vlastiti kritički odnos prema kazalištu.

Mislim da upravo takvi sadržaji festivalu daju dodatnu vrijednost i čine ga više od smotre predstava.

Jedan od ciljeva festivala od početka je afirmacija monodrame. Imate li nakon četiri izdanja osjećaj da je ZFM već izgradio vlastiti identitet i prepoznatljivo mjesto na zadarskoj kulturnoj sceni?

– Da, mislim da je to danas već vidljivo. ZFM je u samo četiri godine izrastao iz početne ideje u festival koji publika prepoznaje i očekuje.

Najviše me veseli kada čujem da netko radi monodramu s nadom da će možda nastupiti na festivalu monodrame u Zadru. To mi je jedan od najdražih pokazatelja da smo izgradili određenu reputaciju.

Festival je postao dio kulturnog života Zadra, a sve više ljudi dolazi i izvan grada upravo zbog programa. Kada tome pridodamo umjetnike iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Italije i drugih sredina koji žele doći u Zadar, onda možemo govoriti o festivalu koji polako prerasta lokalni okvir.

Vrijeme je za iskorak

Što ste kroz ova četiri izdanja naučili o organizaciji ovakvog festivala? Postoji li nešto što danas radite bitno drukčije nego na prvom ZFM-u?

– Naučili smo prije svega koliko je važno dobro planirati, ali i koliko morate biti spremni improvizirati. Festival nikada nije samo ono što piše u programu. U pozadini postoji ogroman broj ljudi, dogovora, tehničkih detalja, putovanja, komunikacije i situacija koje se rješavaju u hodu.

Danas puno bolje znamo što želimo od festivala, kakvu publiku želimo graditi i kakav program želimo ponuditi. Prvo izdanje bilo je u velikoj mjeri dokazivanje da takav festival uopće može funkcionirati. Danas već razmišljamo dugoročnije, o međunarodnom povezivanju, novim autorima, mladim umjetnicima, gradskim lokacijama i novim modelima vrednovanja.

Mislim da je najveća razlika u tome što danas više ne razmišljamo samo kako napraviti sljedeći festival, nego kako izgraditi festival koji će trajati i razvijati se.

Koliko je zahtjevno svake godine pronaći dovoljno kvalitetnih i međusobno različitih monodrama da program ne počne ponavljati sam sebe?

– Ove godine pogledao sam 87 prijavljenih predstava i selekcija nikada nije jednostavan matematički postupak. Ne postoji formula koja kaže koja je predstava najbolja.

Svaka predstava ima svoju vrijednost, ali festival mora funkcionirati kao cjelina. Morate razmišljati o različitim poetikama, estetici, generacijama umjetnika, temama i načinima na koje predstava komunicira s publikom.

Ne želimo svake godine gledati isti tip monodrame. Upravo suprotno, želimo širiti pojam monodrame i pokazivati koliko različitih oblika može imati. To je istodobno izazov i najveća umjetnička zanimljivost festivala.

Kakve su reakcije samih izvođača i gostujućih umjetnika na festival i Zadar? Je li ZFM u ove četiri godine već počeo graditi određenu reputaciju i izvan lokalnih okvira?

– Reakcije su sjajne i upravo kroz razgovore s umjetnicima vidimo da festival postaje prepoznatljiv. Veseli me kada me zovu kolege iz Slovenije, Srbije, Italije, Makedonije i drugih sredina, kada se umjetnici vesele dolasku u Zadar i kada postoji interes za festival prije nego što uopće objavimo program.

Reputacija se ne gradi preko noći. Gradi se odnosom prema umjetnicima, kvalitetom programa, profesionalnošću organizacije i načinom na koji festival komunicira s publikom.

ZFM je definitivno izašao iz lokalnih okvira i počeo graditi regionalnu, a nadam se uskoro i snažniju međunarodnu prepoznatljivost.

Iduće poglavlje

Najveća konkretna promjena koju ste najavili jest dolazak Ivana Penovića na mjesto selektora. Zašto ste se odlučili upravo za njega i što očekujete da će njegov autorski i kazališni senzibilitet donijeti ZFM-u?

– Ivan Penović pripada generaciji autora koja vrlo jasno promišlja suvremeno kazalište, njegov jezik i odnos prema publici. Upravo nam je takav senzibilitet potreban u sljedećoj fazi razvoja festivala. Želimo zadržati ono što je temelj ZFM-a, a istodobno otvoriti prostor novim kazališnim izrazima, mladim autorima i drugačijim pristupima monodrami. Ivan može donijeti novu perspektivu i pogledati festival iz drugog autorskog i generacijskog kuta.

Mislim da je za festival zdravo da se mijenja i propituje. Ne želimo postati festival koji će svake godine ponavljati isti obrazac samo zato što je prethodni funkcionirao.

Ivana Penovića odabrao sam jer iza sebe ima vrlo široko kazališno iskustvo. Dramaturg je, redatelj i autor, a od siječnja 2025. godine ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split. Godinama radi na različitim kazališnim produkcijama, od velikih nacionalnih kazališta do nezavisne scene, a od 2019. do 2025. bio je i umjetnički voditelj Kazališne družine KUFER.

Najavljujete suvremeniji i raznovrsniji kazališni izraz, uz zadržavanje monodrame u središtu festivala. Gdje ćete povući granicu, što za vas i dalje mora imati predstava da bi pripadala Zadarskom festivalu monodrame?

– Granica mora postojati u samoj biti monodrame. Ne mora predstava izgledati tradicionalno, ne mora biti klasična glumačka izvedba jednog čovjeka pred publikom, ali mora postojati snažan fokus na pojedincu, njegovoj izvedbi, prisutnosti i komunikaciji s gledateljem.

Monodrama je za mene prije svega susret jednog umjetnika i publike. Sve drugo može se mijenjati, prostor, forma, tehnologija, redateljski postupak, odnos prema tekstu.

Ne želimo ograničiti umjetnike definicijom monodrame, nego želimo istraživati koliko se ta forma može proširiti, a da pritom ne izgubi ono što je čini monodramom.

Veći prostor želite dati novim autorima, mladim glumcima i redateljima te međunarodnim gostovanjima. Hoće li se ta promjena jasno vidjeti već u programu petog izdanja?

– To je svakako smjer u kojem želimo ići i vjerujem da će se već na petom izdanju vidjeti jasnija otvorenost prema novim autorima i mladim umjetnicima.

Važno nam je povezati iskustvo afirmiranih umjetnika s energijom nove generacije. Ne želimo birati između poznatih imena i mladih autora, želimo jedne i druge staviti u isti festivalski prostor.

Jednako nam je važan i međunarodni segment. Sam naziv Međunarodni zadarski festival monodrame obvezuje nas da gledamo izvan Hrvatske i stvaramo veze s europskom i svjetskom kazališnom scenom.

Najavili ste i snažnije povezivanje festivala sa Zadrom te korištenje različitih gradskih lokacija. Znači li to da će se dio programa iduće godine sustavnije preseliti iz klasičnih izvedbenih prostora na gradske lokacije?

– Zadar je prekrasna scenografija i bilo bi šteta ne koristiti njegove prostore. Naravno, ne znači da ćemo napustiti klasične izvedbene prostore, oni ostaju važni. Ali želimo napraviti ravnotežu između kazališta kakvo poznajemo i kazališta koje izlazi pred publiku i susreće je tamo gdje ona jest.

Promjene se odnose i na stručni žiri, nagrade i način vrednovanja predstava. Što se u postojećem modelu pokazalo nedostatnim i u kojem ga smjeru želite mijenjati?

– Svaki model nakon nekoliko godina treba preispitati. Ne zato što je nužno bio loš, nego zato što se festival promijenio, a s njim se moraju mijenjati i načini na koje vrednujemo ono što gledamo.

Monodrama je vrlo specifična forma i nije uvijek jednostavno vrednovati je klasičnim kazališnim kriterijima. Želimo pronaći model koji će biti jasniji, stručniji i koji će publici i umjetnicima dati dodatnu vrijednost.

Važno nam je da nagrada ne bude samo formalni završetak festivala, nego priznanje umjetničkom radu koje ima težinu i kredibilitet.

Kada publika iduće godine dođe na peti ZFM, što biste željeli da odmah prepozna kao novo, a što mora ostati nepromijenjeno kako festival ne bi izgubio identitet koji je gradio prve četiri godine?

– Volio bih da publika odmah prepozna veću otvorenost prema novim autorima, mladim umjetnicima, međunarodnoj sceni, različitim prostorima i suvremenim kazališnim izrazima.

Ali ono što mora ostati nepromijenjeno jest monodrama kao srce festivala. Mora ostati umjetnička kvaliteta, autentičnost, odnos prema publici i spremnost da se kroz kazalište otvaraju pitanja, a ne samo nude odgovori.

Ako za pet godina budemo imali veći festival, više međunarodnih umjetnika i još raznovrsniji program, a publika i dalje bude dolazila zbog osjećaja da će na ZFM-u vidjeti nešto autentično i drugačije, onda ćemo znati da smo napravili dobar posao.

Ne želim da peti ZFM bude samo veći četvrti ZFM. Želim da bude njegov prirodan nastavak, ali i korak prema festivalu kakav želimo vidjeti za pet, deset ili dvadeset godina, festivalu zbog kojeg će se u Zadar dolaziti upravo zbog monodrame.