Dok Zadrani laju, Cibonina karavana prolazi

Prije dva i pol mjeseca, preciznije 5. lipnja, košarkaši Zadra slavili su na parketu Cibone u trećoj utakmici finalne serije za prvaka Hrvatske i s vodstvom 2:1 stigli na prag četvrte titule prvaka države u nizu. U tom trenutku činilo se da će dinastija Danijela Jusupa nastaviti suvereni hod hrvatskom košarkaškom scenom, no sljedeće dvije utakmice finala, pogotovo majstorica odigrana u veličanstvenom dekoru pred devet tisuća navijača na Višnjiku, donijele su neočekivani obrat koji je vječne rivale iz Draženova doma dignuo iz pepela, a Zadrane ostavio bez zadovoljštine osvajanja trofeja.

S obzirom na sve što se događalo u prethodnih deset mjeseci, u kojima je Zadar kroz osnovni dio sezone Premijer lige upisao gotovo savršen omjer 29-4 i do finala stigao s čistih 4-0, poraz u finalu od Vukova smatrao se neuspjehom, pogotovo ako se uzme u obzir da su Zagrepčani u sezonu ušli s puno siromašnijim igračkim kadrom od onoga kojim je raspolagao Jusup. Najtrofejnijem treneru Zadra u povijesti taj se posrtaj u samom smiraju sezone pokazao kobnim za ambiciju ostanka i petu godinu u nizu na klupi. Uprava kluba ubrzo se odlučila na zaokret, riješila se Jusupa te dirigentsku palicu uručila manje poznatom Stipi Modriću koji je svoj trenerski zanat ispekao u Sloveniji.

Iskorak, sanak pusti

Relativno neiskusni i neafirmirani Sinjanin, koji je prethodne dvije godine uspješno predvodio ljubljansku Iliriju tako je dobio veliku priliku za afirmaciju na klupi kluba u najkošarkaškijem gradu u Hrvata. No, za razliku od prethodnika Jusupa, koji je prve tri sezone svojeg šestog mandata imao najvećeg konkurenta u Splitu, Modrić će se sa svojom momčadi, koja još nije kompletirana, naći u ulozi izazivača Ciboni, čiji su čelnici ovog ljeta uspjeli napraviti financijski i strateški iskorak o kojem se jako dugo sanja na Višnjiku, a koji će, po svemu sudeći, ostati sanak pusti i u nadolazećim godinama.

Cibona, koja je dva desetljeća propadala i za to se vrijeme iz pozicije europskog giganta spustila na razinu provincijskog kluba, titulom prvaka izborenom u najtežim uvjetima naznačila je izlazak iz mračnog tunela, a lučonošom se pokazao kanadski Hrvat Victor Dodig s basnoslovnih 3,6 milijun eura kapitala ubrizganih pod toranj. Polazišna točka za Modrićev Zadar stoga ni približno nije nalik onoj Jusupovoj, koji je nakon prve sezone 2022./23. i iznenađujućeg penjanja na vrh uspostavio dominaciju na domaćim parketima koja će, po svemu sudeći, u budućem razdoblju biti nedohvatljiva, s obzirom na to da se Cibona na račun privatnog kapitala preko noći prometnula u novog gospodara košarke u Hrvata.

Koliko para, toliko muzike – u punom smislu vrijedit će u odnosu ovih dvaju klubova, koji su u sličnom odnosu koegzistirali tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća te u prvom desetljeću novog milenija. Tada su Cibosi, izuzev tek 2005. godine, uvijek imali adut više u rukavu i time nabili Zadranima kompleks gubitnika, a prema razvoju situacije ovog ljeta, povijest bi se u nadolazećim godinama mogla ponoviti.

Dosadna prosječnost

Već sada može se primijetiti ogroman nerazmjer u budžetima, jer Vukovi barataju s milijun i 700 tisuća eura za potrebe prve momčadi, dok se na Višnjiku i dalje ostalo više-manje u gabaritima kojima je raspolagao Jusup. Dugoročno gledano, Cibosi će svoj budžet sustavno podizati i time težiti povratku u vrh regionalne i europske košarke, dok će se Zadrani i dalje koprcati s tzv. sitnišem od 800 tisuća eura, koji, koliko god se dobro treniralo i radilo, ne garantira ništa doli prosječnost u ABA ligi i na domaćim frontovima.

Sudeći po lancunu kojim se pokrilo ovog ljeta, očekivanja u novoj sezoni ne mogu ni ići povrh onoga što se tražilo od Jusupa u njegove četiri godine provedene na klupi. S ponovno moćnom Cibonom preko puta, finala domaćih natjecanja nameću se kao opravdani cilj, dok će se u regionalnoj ligi moliti Boga da se sve rasplete na dobar način, jer ako ne bude solidnog starta, sezona bi se mogla pretvoriti u grčevitu borbu za ostanak, a toga su se barem navijači Zadra u prethodne četiri sezone s Jusupom na čelu uspjeli otarasiti. Taj sindrom mediokriteta, na njihovu žalost, i dalje će ostati lebdjeti Krešinim domom, jer vlasnička struktura, kojoj je, izgleda, više stalo do održavanja statusa quo i držanja kluba u svojstvu političke igračke, ni u primislima nema plan podignuti KK Zadar iznad već pomalo izlizane i dosadne prosječnosti, a dopuštanje ulaska privatnog kapitala, time i podizanje apetita seniorske momčadi, i dalje je tabu-tema.

Tapkanje u mjestu

Reklo bi se u narodu: dok psi laju, karavane prolaze. Tako će i Modrićevom Zadru nova karavana, koja kreće krajem rujna, imati smjer održavanja postojećeg stanja, a sve što se uspije napraviti preko toga bit će bonus koji se, kao i nakon Jusupove trogodišnje dominacije, neće znati na pravi način iskoristiti, već se svake sljedeće sezone išlo po sistemu pretakanja iz šupljeg u prazno.

Primjer Cibone, koja je prošlog ljeta praktički bila klinički mrtva, a ovog iz svega izašla nikad jača i solventnija te će od ove sezone igrati i Europu i ABA-u i hrvatsko prvenstvo, očito nije model koji bi se mogao primijeniti na politički konzervativizam kojim se vode u KK-u Zadar.

Pod krinkom održavanja financijske stabilnosti bez probijanja okvira, što je s jedne strane i razumljivo s obzirom na nakupljanje ogromnih dugova iz razdoblja 2000-ih godina, kada je utrka s Cibonom za Euroligu dovela klub na rub bankrota, Zadru je očito sudbina tapkati na mjestu te tu i tamo zadovoljiti navijački puk ponekim domaćim trofejom koji, ako se ne izađe izvan regionalnih okvira, nema nikakvu težinu, izuzev noćne proslave »za raju« na Narodnom trgu.