Prije dva stoljeća rukama su lomili Velebit i stvorili cestu koja oduzima dah: 'Obećano im je kilogram zlata za kilogram isklesanog kamena'

Golim rukama, uz pomoć tek nešto malo alata i eksploziva, od Velebita su odlamali stijene i uspjeli izgraditi jednu od najljepših panoramskih cesta u Hrvatskoj – Majstorsku cestu. Davne 1825. započela je njena izgradnja, a nakon završetka i otvaranja 1832. godine bila je smatrana jednom od najsuvremenijih jer je njen graditelj, Josip Kajetan Knežić, proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama, između klisura i kukova, što je u to vrijeme predstavljalo veliki napredak u cestogradnji.

Majstorska cesta proteže se na relaciji Sveti Rok – Mali Alan – Obrovac, u dužini od 41 kilometar. A kad se nađete na toj dionici, vidite tragove u stijenama, ručno klesane stupiće, osjetite hladan povjetarac s ličke strane čak i u lipnju, tek tada doživite zašto nosi ime – Majstorska.

Posao za cijeli kraj

Naš obilazak počeli smo s južne strane, a cestom nas je proveo čuvar u Parku Prirode Velebit Josip Frketić, koji nam je kazao kako je cesta izgrađena prvenstveno zbog potreba komunikacije između obale i unutrašnjosti.

– Cesta je izgrađena za potrebe komunikacije između područja pod upravom Mletačke Republike i Austro-Ugarske.i bilo je potrebno prenositi poštu, ali i robu. Naravno, među tom robom bili su i plodovi mora jer bečki dvor je trebao imati svježu ribu i druge morske proizvode. Ljudi se i danas sjećaju priča svojih predaka koji su to radili. Najprije bi posjekli stabla i očistili ih od grana, a debla bi spuštali u jamu kako bi služila kao ljestve. Zatim su se spuštali unutra i pilama rezali velike blokove leda. Potom su ih izvlačili užadima i prevozili, objašnjava nam Frketić ističući kako je za lokalno stanovništvo cesta značila jako puno. Ljudi su zarađivali tijekom njezine izgradnje, a kasnije i na održavanju. Sve se radilo ručno pa je velik broj ljudi bio zaposlen upravo na tim poslovima.

Kako u to vrijeme nije bilo posebnih uređaja, objašnjava nam Frketić, jedan čovjek bi uzeo čelični komad kojeg bi vrtio rukom, dok bi ga drugi udarali u ritmu, što je takoreći bila svojevrsna bušilica koja bi im omogućila da ubace eksploziv i odlome komad stijene.

– Naravno, na najtežim dionicama puta postojale su i postaje za preprijeganje jer bi se konji iscrpili na velikim usponima. Vukli su težak teret, a trebalo je i održavati brzinu putovanja. Zato su uz cestu postojale stanice, cestarske kuće, na kojima su se mijenjali konji, a uz njih su se nalazile gostionice, oštarije. To je bila prava žila kucavica ovog kraja, nešto što je zaista značilo život i razvoj. Uostalom, bilo bi čudno da je carski dvor pokrenuo takav projekt da nije bio od iznimne važnosti, govori nam Frketić dok se polako penjemo cestom, uz planinu, pokraj naselja Modrić, pa pokraj kuće u kojoj je odrastao Luka Modrić. Saznajemo kako je Lukin djed bio nadglednik dionice ceste koja se protezala prema Tulovim gredama i živio u cestarskoj kući kakvih ima još duž dionice.

Tragom Luke Modrića

Interes posjetitelja za kuću posljednjih je godina znatno porastao. U Modriće dolaze navijači i turisti iz različitih zemalja, među njima Španjolci, Česi i Nijemci, želeći vidjeti mjesto povezano s djetinjstvom jednog od najvećih hrvatskih nogometaša. Frketić taj interes uspoređuje s entuzijazmom ljubitelja filmova o Winnetouu, koji godinama obilaze lokacije snimanja na Velebitu, koji znaju svaki brežuljak i svaku lokaciju iz filmova.

Duž dionice kojom se krećemo, čuvar nam pokazuje zaseoke Marune, Modrići, Meki doci, Nekići, mjesta u kojima je nekad bilo puno – življe. Sve do šezdesetih godina 20. stoljeća ova cesta bila je glavna prometnica uz koju se živjelo, trgovalo, putovalo. Danas vlasnici kućica tek povremeno dolaze na svoju starinu. Međutim, iako je život uz cestu zamro i ljudi više ovdje ne žive, primjećujemo kako priroda buja. Južna strana Velebita se zeleni, čuje se cvrkut ptica, a pažnju privlače zeleni kukci koji se skupljaju ispod stabla murve. Duž cijelog puta razni kukci zalijetali su nam se u kosu, ulijetali u automobil, zujali oko nas dok su se s visine glasale žutokljune galice koje su letjele u potrazi za pužićima. Kako smo se dalje penjali, sve više smo ih viđali u letu oko Tulovih greda, stjenovite formacije nadaleko poznate po svojoj ljepoti radi koje je ovo područje i bilo idealan set za više poznatih filmova.

Podno Tulovih greda Austrijski car Franjo II. u spomen novoizgrađene ceste sagradio je prekrasnu crkvu sv. Frane, u čijoj je blizini i rodna kuća pjesnika Borisa Marune. Ovdje se, govori nam čuvar, nalazila i carinarnica gdje su bila upravna tijela, kao i »popova kuća« u kojoj su boravili svećenici. Tu nailazimo i na postavljene spomen ploče, od one starije Francescu Fracassu koji je poginuo u sukobu s razbojnicima koji su presretali putnike u 19 stoljeću, do spomenika poginulim hrvatskim braniteljima koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata u širem prostoru Tulovih greda. Ovakvih spomen ploča možemo vidjeti i u nastavku, duž ceste.

Legenda o zlatnoj nagradi

Dok se vozimo zavojima Majstorske ceste, sugovornik ističe njezinu graditeljsku vrijednost.

– To je za ono vrijeme bilo pravo graditeljsko čudo. I danas je teško projektirati prometnice s tako blagim usponima gdje je maksimalni nagib ceste iznosio do 5,5 posto. Ovdje su uspjeli napraviti nešto iznimno zahtjevno u vrlo teškom terenu. Recimo, jedan ovakav stupić koji je na rubu ceste, čovjek je morao otklesati za dnevnicu. To je puno kompliciranije nego recimo parapet koji se zidao, jer se ovaj od gromade klesao. A znate, nije on malen, on je ugrađen duboko u cestu, govori nam Frketić dodajući kako se uz cestu se vežu i brojne legende. Jedna od najpoznatijih govori o graditeljima kojima je Josip Kajtan Knežić navodno obećao nagradu – »kilogram zlata za kilogram isklesanog kamena« kako bi nastavili radove na zahtjevnoj dionici. Nitko sa sigurnošću ne zna koliko u toj priči ima istine, ali legenda se, kaže sugovornik, održala u narodu do danas.

Dok razgovaramo o zlatu, kamenu i muci radnika polako stižemo i do dijela koji se naziva »Kraljičina vrata«. To mjesto, kad se stiže s ličke strane, otvara pogled prema Tulovim gredama i cijelom ovom prostoru, a Frketić ističe kako to nije nazvano po kraljici – to su oduvijek bila vrata ovog područja. Osobito zato što se uskoro nakon ovog dijela krajolik značajno mijenja. S krške Dalmatinske strane suptilno prelazimo u sve šumovitiju Ličku stranu, a primjećujemo i sve više cvijeća u raznim bojama oko onih stupića koji su oklesani za dnevnicu.

Primjećujemo i sve više izletnika, na brdskim biciklima ili pak na motorima. Osobito na prijevoju Mali Alan, na dionici ceste odakle se protežu pravci prema Svetom brdu i Dušicama, a zatim dalje prema Malim Jaslama i Ćelavcu. Riječ je o prostoru koji je nekoć pripadao vršnoj zoni na kojoj su se susretale i razdvajale Dalmacija, koja je bila pod upravom Mletačke Republike, i Austro-Ugarska Lika. Tom graničnom prijelazu svjedoče i kamena obilježja koja su putnike informirale o daljnjim pravcima.

Svakako, ljepota ove dionice na prestaje oduševljavati, a potencijal koji nosi potvrđuju znatiželjni posjetitelji koji se zaustavljaju kako bi uhvatili djelić i ponijeli sa sobom. Baš zato ju je važno očuvati, svaki onaj stupić, parapet, cestarsku kuću ili granični prijelaz kako bi i buduće generacije mogle svjedočiti čudesnom ostvarenju, jednoj viziji koju su oblikovale snažne ruke majstora koji su se rodili u kamenu.

Obnova baštine

Godine 2007. Majstorska cesta uvrštena je na Popis kulturnih dobara Republike Hrvatske. Budući da je u izvornom obliku bila očuvana sve do Domovinskog rata, kada je na pojedinim dionicama pretrpjela oštećenja, Park prirode Velebit i Hrvatske ceste pripremili su projekt sanacije njezinih najugroženijih dijelova na području Tulovih greda.