OD MARADONE DO MODRIĆA Kolekcionari o strasti prema sličicama: 'To je taj miris koji vraća u djetinjstvo'

Argentina 1978. Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kao da je jučer bilo. Tad smo kupili prvi televizor u boji. Kempes! Kakav igrač! A ovaj München 1974. pamtim po otvaranju. Na velikom stadionu rascvale su se velike lopte, one bubamare, pa bi iz svake izašla jedna reprezentacija.

Slušaju ovo Srećko Šimurina i Sergej Novosel Vučković pa se smješkaju. Suptilno Srećko veli kako se on rodio godinu nakon SP-a u Njemačkoj, pa se toga i ne sjeća. Ma ne smeta novinaru ništa, jer samo jedan pogled na izložene albume sa sličicama bio je dovoljan da ga preplavi val dobrih uspomena.

– Te emocije, to i je cilj. Mi ovdje donosimo svojevrsni vremeplov – kazuje na to Sergej, voditelj marketinga i odnosa s javnošću Hrvatskog športskog muzeja.

Muzej je, naime, mjesto gdje se do 10. lipnja dade doći i pogledati obimom malu, ali emocijom veliku izložbu »Od prvenstva do prvenstva: albumi sličica i hrvatski nogometni velikani (1974.-2022.)«.

– S ovim Muzej otvara ciklus povremenih izložbi. Ovo je prva izložba unutar stalnog postava Muzeja koji je otvoren prije nepunih pet mjeseci. Prva i s pravim povodom – ističe Sergej.

IMAM – IMAM – NEMAM

U pravu je, teško da boljeg povoda za izložbu na ovu temu i može biti od aktualnog Svjetskog prvenstva što se igra u SAD-u, Kanadi i Meksiku.

– Htjeli smo tome dati obol. Nismo to, naravno, mogli sami, već u suradnji s Udrugom sakupljača sličica Hrvatske »Imam – Imam – Nemam« – objašnjava Sergej.

Udruga je to koja postoji šest godina i okuplja kolekcionare, sakupljače, entuzijaste koji su živahni uvijek, a pred ovakva prvenstva pogotovo. Evo nam i predsjednika Udruge Srećka Šimurine, a da ne bi bilo zabune, na njemu i majica na kojoj jasno piše ono: »Imam – Imam – Nemam«.

– Zašto dvaput imam, a jedan put nemam – ljubopitljivo će novinarska nevježa.

– Zato što je to doslovni prijevod engleske krilatice »Got – Got – Need«. U kolekcionarskim krugovima to znači upravo to: imam – imam – nemam – objašnjava Srećko.

Nego, oni albumi pod staklom, ona Njemačka, Argentina, ona Italija 1990. Kad to čovjek uopće krene skupljati sličice?

– Može li ga uloviti manija i pod stare dane – pitamo.

– Može. Ja sam krenuo skupljati sličice kad su mi roditelji kupili prve paketiće. Sjećam se vrtića, sjećam se da nisu odmah bili nogometaši, već Kapelski kresovi, Partizanska eskadrila, Superman je tada harao… Od svih sportskih sličica sjećam se Španjolske i Svjetskog prvenstva 1982. – priča Srećko.

Skupljao je on sličice do kraja 90-ih, »kokao« se s kolegama iz razreda na stepeništima toliko da su im dlanovi bili posve natečeni i crveni. No, album s nogometašima Italija 1990. zadnji je pred prekid njegovog aktivnog sakupljanja.

– Krenuo sam u srednju školu, počeo je rat, ostao sam i bez oca. A onda mi se 2008. rodio sin. Pa je tata pokušao sina uvući u priču skupljanja sličica. Prvo prvenstvo koje je bilo je Europsko prvenstvo u Francuskoj – sjeća se Srećko.

I sinu je bio gušt lijepiti sličice u album, ali ga, kaže, taj gušt ipak nije preuzeo onako kako je onomad preuzeo njega.

– Sin je odustao, ali se tata zapalio – priznaje Srećko.

Otkriva i što je bilo presudno da se vrati sličicama.

– Miris, svi će vam reći da je to miris onog ljepila od paketića. Miris koji me neobično privlačio kao klinca. Više doduše nije isti, ali miris – smiješka se Srećko.

– E da, da se može Karbon ljepilo vratit’, ja bih ga žlicom jeo – iskreno će novinar.

Nije, dakako, miris bio jedini motiv.

– Ovaj se tata odlučio vratiti u djetinjstvo i skupiti sve ono što nisam imao. Jer, razlika je velika između današnjih dana i ranih 80-tih. Roditelji su nam onda kupili dva, tri paketića tjedno i nije bilo popunjenih albuma kao danas, već si bio sretan kad si nešto zalijepio i imao koju za mijenjanje. Danas je puno drukčija situacija, drukčije tržište, koncepcija i logika sakupljača – objašnjava Srećko.

AMERIKANIZACIJA TRŽIŠTA

Mijenjalo se sve poprilično, osim dizajna albuma, čini se.

– Format Panini albuma ostao je isti, sva svjetska i europska prvenstva su otprilike iste veličine. Isto je i sa sličicama koje idu unutra – kazuje Srećko.

– Je li to, možda, tajna Paninijeva uspjeha? Je li zato najcjenjeniji? – pitamo.

– To je zato jer su prvi izašli sa samoljepivim sličicama – na to će Srećko.

Braća Panini su ti, ali čini se da ništa, pa ni slava ove vrste, ne traje u vjekove.

– Ne piše se ni njima dobro, jer imaju još licencu za jedno Svjetsko prvenstvo – veli Srećko.

– Znači, tko taj zadnji ispuni, taj će biti mega car – velimo.

– Već je i ovaj poseban zato što je album s najviše sličica, 980 sličica, što je kuriozitet. Kuriozitet je s ovim albumom i to da smo došli do toga da nema sličica. Razlog je to što su kvalifikacije trajale dulje i Panini se nije stigao pripremiti – ističe Srećko.

– Pa kako ćete onda ispuniti album – pitamo.

– Izravnat će se količine. Mislim da se dnevno printa nekih 11 milijuna paketića i distribuira dalje. Čekamo da se izravna proizvodnja s potražnjom – otkriva Srećko.

Zapričali se mi, a da se pomakli nismo od vitrine u kojoj su albumi iz privatnih kolekcija članova udruge. Tu su, kako veli Sergej, albumi iz vremena kada je Hrvatska još uvijek bila dio Jugoslavije, neotvoreni tek da se suoči čovjek s kronologijom samih prvenstava od te početne ‘74.

– Iako, u tim albumima je i nogometaša kao što je Ivica Šurjak, Velimir Zajec i drugi koji ne samo da imaju sličicu u albumu, nego su sa svojim predmetima prisutni i u samom Muzeju. Zgodan je to spoj baštine koju daju kolekcionari sličica i Muzeja kao ustanove koja štiti i promovira najvredniju sportsku baštinu – objašnjava Sergej.

Druga i treća vitrina donose nam onu bližu povijest, najveće uspjehe naše nogometne reprezentacije od samostalnosti naovamo, albume Francuska 1998, Rusija 2018., Katar 2022. Ti su albumi i otvoreni na stranice na kojima su sličice s našim reprezentativcima da se, kako kaže Sergej, vidi tko su ti protagonisti koji su ostvarili prvi uspjeh hrvatskog nogometa na svjetskoj razini.

– Koliko je vrijedila sličica Modrića na početku priče – pitamo.

– Nije vrijedila ništa. Odnosno, vrijedila je kao i bilo koja druga sličica – na to će Srećko.

Eto nas na onom terenu promijenjene filozofije skupljanja. Reći će Srećko kako je tu negdje oko doba od COVID-19 nastupila amerikanizacija tržišta u Europi.

– Amerikanci, koji su »luđaci« što se tiče svih memorabilija, uveli su davnih dana pojma rooki sličice. To su sličice pojedinih sportaša koje su se prvi put pojavile na tržištu kao takve. Preslikano na naše nogometaše, rooki sličica je Luka Modrić 2006. – kazuje Srećko.

FILOZOFIJA SKUPLJANJA

Osim rooki sličica, Amerima možemo zahvaliti i na gradingu, »grejdanju«, ocjenjivanju kvalitete sličica.

– Ocjenjuje se način na koji je pojedina sličica izrezana i isprintana, ocjenjuje se netaknutost pojedine sličice. Kvalitetu određuju strane kuće čije se ocjene priznaju globalno i sličice koje zasluže najveću ocjenu, a najveće je desetka za savršeno očuvana sličice, dostižu astronomske cijene – priča Srećko.

Čista desetka za kvalitetu nosi veću cijenu, rooki sličice nose cijenu. Podsjeća tako Srećko da je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. bilo i rooki prvenstvo za još dvojicu velikana uz Modrića, za Messija i Ronalda.

– U doba 2021. godine box sličica od 100 paketića je koštao 80 eura, da bi preko noći cijene narasla na 200 eura i više, a sličice Ronalda i Messija od 50, 70 do 100 eura preko noći. Znači, imali ste sličicu koja je vrijedila identično kao ostale i preko noći su te dvije, tri sličice narasle cijenom. Modrić je svojim uspjesima kasnije dosegao veću vrijednost, jer naravno Modrić je u Hrvatskoj broj 1 među sakupljačima. No, došlo je do nesrazmjera u vrijednostima između paketića koje ljudi kupuju i pojedinih sličica i to je sve poprilično zakompliciralo – naglašava Srećko.

No, to nije sve.

– U moje vrijeme sličice su se lijepile u album. Sada to više nije tako. Ljudi, uključujući mene, više ne lijepe sličice nego ih skupljaju u setove. Te setove spremamo u kutijice, odvojene su sličice od albuma i mogli bi reći da je to neka totalno drugačija filozofija nego li je bila nekada – priznaje Srećko.

– Zato vam ljepilo više i ne miriše kad ih ne lijepite – šalimo se.

Važno je pitanje drugo.

– Pa kako onda razmjenjujete sličice!? Nekada se znalo, za jednog Modrića bar deset »običnih« nogometaša – pitamo.

– I danas je isto. Samo što ćete ga danas teško naći, jer ljudi takve sličice spreme sa strane i ne nose ih na razmjenu. Ne samo Modrić, Messi i Ronaldo, već i Haland, Mbappe – kaže Srećko.

Ovo s rooki sličicama je tek kap u moru novotarija, pravila i običaja što su se od Njemačke ‘74. promijenile.

– Ja se nadam da je sve mrvu manje zahtjevno kada se skuplja, recimo, Životinjsko carstvo – usudi se kazivati novinar.

– A ne. Sjećam se od mladih dana čokoladica i albuma, lijepile su se sličice ljepilom, a danas su neki brojevi od 200 naviše rijetke sličice, taman da za jednu dobiješ deset njih ili više – veli Srećko.

ZLATNI ALBUM

Još je tu nešto sedma sila osvijestila, to da pravi sakupljač ne baca nikad ništa. Ali zato skuplja »svašta«.

– Skupljaju sličice. To je jedno, pri čemu morate znati da ne postoji jedna vrsta sličica za svjetsko i europsko prvenstvo. Postoje regionalne podjele, različite boje pozadina i samih sličica i jači kolekcionari pokušavaju skupiti sve varijante. Drugo su albumi. Ima ih i tvrdih korica. Meni su zanimljivi jer se ne mogu saviti pa se sličice »peglaju« unutra i album je dugovječniji od mekanog. Tvrdi albumi su krenuli od 2010. u proizvodnju. Dakle, imamo tvrde i mekane albume, a onda i albume po zemljama – veze priču Srećko.

– Je li uopće više bitno ispuniti cijeli album – pitamo pomalo sluđeni svim tim podacima. – Ne – smije se Srećko.

Pa nastavlja dalje podatkom da uz sličice i albume, ljudi skupljaju i paketiće, a ima ih široka lepeza za isti album.

– Pa otvore li ikad te paketiće? – pitamo.

– Ne – kaže Srećko.

– I nikada ne doznaju što je u paketiću? – u čudu smo.

– Ne – ‘ladno će Srećko.

– Pa što će im to – velimo.

– To im je za uspomenu. Kako skupljaju albume sličica, tako imaju i u svojim albumima i samo paketiće od svih prvenstava. Meksiko ‘70. je najvredniji paketić i teško se do njega dolazi, mislim da je par stotina eura cijena jednog paketića, ali neotvorenog. A ljudi skupljaju i boxeve sličica, pa ih čuvaju na policama u staklu i gledaju, izlažu sami sebi, uživaju u njima. Neki skupljaju čak i odlijepljene poleđine sa zalijepljenih sličica – ističe Srećko.

Uf, a nismo nego zagrebali po površini. Vratimo se mi mrvu među »običan svijet«.

– Skupljate li sličice nogometaša s ovog prvenstva – pitamo.

– Naravno. Ne skupljam li, već sam ih skupio – k’o iz topa će Srećko.

Skupio je dva seta, uvijek on to pokuša tako da su dva. Pritom vadi iz ruksaka istinsku zanimljivost, tvrdi album sa sličicama sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018., i to onaj iz Zlatne edicije.

– Panini svako prvenstvo radi limitirani broj albuma za švicarsko tržište. Oni su, vjerojatno, najstrastveniji kolekcionari i imaju najviše novca. Dolazi vam album lijepo zapakiran u celofan, u boxu se dobilo i 100 paketića sličica. Cijena ovog mog je bila nekih dvjestotinjak eura. Danas mu je cijene oko 1.000 eura – priča Srećko.

Donio je on ovaj uistinu zlatan album i zato jer je to zadnji njegov album koji je polijepio, album sa sličicama zlatnog obruba. Donio ga je i zato jer je, kako kaže, ponosan na srebrnu medalju naših Vatrenih s tog prvenstva. I prvi put je da ga je donio igdje.

– Najvrednije što imam je album Francuske ‘98. koji stoji u celofanu. Taj nije nijedanput listan. Nisam ga otvorio, niti ću ga otvoriti baš zato da ostane u što boljem stanju – priznaje Srećko.

ČUVARI USPOMENA

Jasno je sad već i laiku da imati Udrugu itekako ima smisla, ako ništa, da se lakše u sve pronikne.

– Udruga je osnovana 2021. godine od nas desetak strastvenih sakupljača sličica, u namjeri da populariziramo tu aktivnost. Krenuli smo od nule, udruga je neprofitna, i četiri godine nakon osnivanja imamo preko 500 članova. Poanta je da s brojem članova dobijemo moć kod pregovora s distributerima albuma i sličica, kako u Hrvatskoj, tako i šire. Članovima omogućavamo povoljniju nabavku repromaterijala za skupljanje – objašnjava Srećko.

Članstvo raste, pri čemu Srećko apostrofira činjenicu da je iznimno porastao broj mladih članova.

– Imamo članova od tri, četiri godine, do bake Dunje koja ima preko 80 godina. Ona je naš najstariji član, pasionirani sakupljač nogometa. Ona je čudo – ističe Srećko.

I nije Udruga isključivo vezana za Zagreb, već ima svoje članstvo u preko 70 gradova Hrvatske. A ono što je na članovima jest da plate godišnju članarinu, 20 eura, zahvaljujući kojoj dobiju i člansku iskaznicu koja je svake godine drukčijeg izgleda.

– Ove godine smo stavili logo Svjetskog prvenstva na iskaznicu tako da ljudi skupljaju i članske iskaznice – kazuje Srećko.

Kokanja, igranja sa sličicama doduše više nema, ali ideja je da se i to oživi. S druge pak strane, Srećko biranim riječima govori o Muzeju, njegovoj ravnateljici Daniri Bilić, kolegi Sergeju, zahvaljujući kojima je za otvaranja izložbe upriličena i razmjena sličica. Druženje je poanta svega, poručuje Srećko, pa se zato jednom tjedno i okupe članovi da bi razmjenjivali sve moguće kolekcije sličica.

Elem, u Hrvatskom športskom muzeju izložba sličica hrvatskih nogometnih velikana. Važna je ona, kako kaže Sergej, i zato što se njome želi ukazati na važnost velikih uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, i zato što strast skupljanja sličica postoji desetljećima.

– Muzej nastupa ovim kao čuvar tih uspomena, stvaramo i novu publiku koje za muzeje nikad dosta. I preko ove izložbe se zapravo vidi koliko je hrvatski sport bogat, kako ne stane samo u sličice, nego u cjelokupni muzej – ističe Sergej.

A onda Srećko iz ruksaka vadi čudo, album Italija ‘90. i okreće stranice tamo gdje je slika nogometnog Boga koji se na tren spustio među obične smrtnike. Maradona! To mogu samo sličice.

»SLIJE« SU MI STRAST OD PRVOG PAKETIĆA 1986.

Branimir Zekić je onomad bio novinar Novog lista. Onda ga je posao odveo put ozbiljnih televizijskih kuća. No sve to nije važno koliko njegovo nedavno napisano javno priznanje da će sličice sakupljati uvijek. Zašto!? Evo zašto!

– Zaluđenost Panini sličicama za Svjetsko prvenstvo kod mene je krenula 1986., s Meksikom gdje se te godine održavao Mundijal. Kao klincu koji je krajem tog ljeta kretao u prvi razred osnovne, slije, kako smo ih nazivali u Splitu, postale su mi najveća strast od prvog paketića koji sam u životu otvorio. Ritual otvaranja »kesica«, lijepljenje u album i onaj lijepi osjećaj kad ispuniš prvu reprezentaciju, pa drugu, pa album malo pomalo oteža od broja zalijepljenih. Posebna je kategorija miris sličica, meni je to otprilike ono što je Marcelu Proustu bio kolačić madeleine. I danas, 40 godina od prvog albuma, taj me miris vraća u bezbrižnost dječaštva, u duga ljeta vedrog Splita osamdesetih i mali milijun igara vezanih uz sličice. Nekome izvan splitskog kvartovskog govora ti nazivi vjerojatno malo znače i te igre se danas više ne igraju. Ali nek’ ostane zabilježeno da smo od jutra do mraka igrali »na lete«, »na topave«, »na poklape«. U to vrijeme nepojmljivo je bilo da netko kupi cijeli karton s pedeset paketića sličica: roditelji su nam davali za dva do pet, maksimalno deset paketića, a kolekcija se popunjavala spretnošću, igrom, pelješenjem drugih. Kad želim nekome dočarati kolika je bila ta strast za slijama, sjetim se onih ljeta na neparne godine, kad se nije igralo ni svjetsko ni europsko prvenstvo. Tada smo, iz dosade što Paninija nema, skupljali poklopce od korneta sladoleda i davali im brojeve, razmjenjivali ih, samo što nije bilo albuma u koji bi ih lijepili. Slije skupljam i danas i ne vidim da ću ikad prestati, sve u vezi njih je čista strast i radost i pamti se mali milijun detalja. Nedavno sam na jednom društvenom događaju u gradu vidio bivšeg intendanta HNK Split, Vicka Bilandžića. I prva asocijacija bilo mi je ljeto 1990., Mundijal u Italiji i sličica vratara Waltera Zenge koji je Vici zadnji nedostajao da popuni album. Zauzvrat je nudio jako puno sličica i kad je ta informacija prostrujala našim kvartom, Mertojakom, nastala je teška manija za Zengom. I danas se sjećam, broj 39 u albumu. U Splitu je i ove godine za svjetsko bilo lijepih momenata među kolekcionarima. Organizirana masovna razmjena odvijala se na klupicama ispred bolnice Križine. Dok neki misle da bolnički krug nije mjesto za trampu, pacijenti su uživali. Jer kako rekoh, sve u vezi slija čista je strast i radost! – kaže Brane.

REZOLUTNO “NE” – GUMICI

Kvaliteta albuma i kvaliteta sličica čini razliku, valja to znati.

– Ono što je prvi “ne” su gumice. Gumice ne smiju omotati sličice kad se nose na mijenjanje jer sličica više nije djevičanska – upozorava Srećko.

RIJEČKI DEČKI

Ne bi ovaj tekst mogao izaći da se ne spomene Rijeka. Srećko ne da da se takvo što dogodi, jer kako veli, u Rijeci je, baš kao i u Splitu, Osijeku i drugim našim gradovima, jako razvijena sakupljačka scena.

– Moram istaknuti kolegu Renata Cattarinuzzija. On je jedan od administratora i osnivača najveće Facebook stranice za razmjenu sličica koja se zove Panini kolekcionari Hrvatska. Ta stranica ima preko 6.000 pratitelja. Uz njega je tu još nekolicina dobrih dečki iz Rijeke. Recimo, veliki kolekcionar Alen Smojver koji ima ogromnu kolekciju svih mogućih sličica i stripova – kazuje Srećko.