Glazbenik i profesor Boris Prljević: 'Talent je jedan posto, a sve ostalo - uporan rad'

Besplatna radionica bubnjanja »Djembeteka«, koju u Centru za mlade Zadar organizira Udruga CINAZ, započela je prošloga tjedna i još je u tijeku, a završit će simbolično 21. lipnja, na prvi dan ljeta i Svjetski dan glazbe. Polaznici kroz radionicu upoznaju djembe, tradicionalni zapadnoafrički bubanj, uče osnove sviranja i zajedničkog muziciranja, ali istodobno otkrivaju kako ritam može biti sredstvo komunikacije, suradnje i osobnog izražavanja.

Upravo je to polazište rada Borisa Prljevića, glazbenika i pedagoga koji vodi radionicu. Iza njega je gotovo tri desetljeća rada s djecom, mladima, amaterima i profesionalnim glazbenicima, no za njega bubanj nikada nije bio samo instrument. Kroz ritam, kaže, ljudi najlakše uspostavljaju kontakt, oslobađaju kreativnost i uče slušati jedni druge.

Vibracija koja pokreće

Dok se za većinu instrumenata prvi rezultati čekaju mjesecima, kod bubnjeva je drukčije. Upravo u tome, smatra Prljević, leži odgovor na pitanje zašto su generacijama među najprivlačnijim instrumentima djeci i mladima, ali i odraslima.

– Ritam je osnova glazbe, a bubnjevi su najizravniji put do njega. Kod nekih instrumenata trebaju mjeseci da proizvedeš prvi pravi ton. Na bubnju možeš odmah nešto odsvirati. Danas počneš, sutra već možeš nekoga pratiti i sudjelovati u zajedničkom muziciranju. To ljudima daje osjećaj uspjeha i motivira ih da nastave, kaže ovaj glazbeni pedagog.

Jedno od najčešćih pitanja koje dobiva odnosi se na uvriježeno mišljenje da čovjek ili ima ritma ili ga nema. On smatra da se važnost talenta često precjenjuje.

– Talent je možda jedan posto, a sve ostalo je rad. Za vrhunske dosege potreban je i talent, ali za kvalitetno muziciranje može se postići jako puno upornošću i vježbom. Poznajem brojne profesionalne glazbenike koji nisu bili iznimno talentirani, ali su bili veliki radnici i upravo zato uspjeli, jasan je Prljević.

Među brojnim udaraljkaškim instrumentima s kojima se susretao tijekom karijere posebno mjesto zauzima djembe. Tradicionalni zapadnoafrički bubanj s vremenom je postao njegov zaštitni znak i instrument kojem je posvetio najveći dio svog rada.

– Djembe zovu i kraljem afričkih bubnjeva. Svira se rukama, jednostavan je za početnike, a može proizvesti nevjerojatno širok raspon zvukova, od vrlo dubokih do vrlo visokih tonova. Upravo zato toliko je univerzalan i može se koristiti u različitim vrstama glazbe, objašnjava diplomirani glazbenik.

Dodaje kako je svaki djembe ručno izrađen u Africi i po mnogočemu jedinstven, baš kao i ljudi koji ga sviraju. No bubnjanje, smatra, nije samo pitanje glazbe i tehnike. Govoreći o njegovu utjecaju na ljude, prisjetio se jednog polaznika koji je bubanj svojedobno nazvao »adrenalinskim instrumentom«, opaskom koja mu je ostala posebno u sjećanju.

– Zvuk bubnja doslovno rezonira kroz tijelo. Te duboke vibracije bude energiju i stvaraju posebno uzbuđenje. Ljudi vrlo brzo osjete rezultat i zato ih bubnjanje često odmah privuče, objašnjava Prljević.

Ritam prati grupu

Da je uloga bubnja puno šira od same glazbe, pokazuje i njegova prisutnost u brojnim kulturama diljem svijeta. Kroz interes za shiatsu i različite tehnike rada na tijelu, upoznao se i s tradicijama u kojima se bubanj koristi kao sredstvo meditacije, okupljanja i iscjeljivanja.

– Koristili su ga sjevernoamerički Indijanci, afrički narodi i brojne istočnjačke tradicije. Kada nešto opstane stoljećima, pa i tisućama godina u različitim kulturama, onda očito u tome postoji nešto vrijedno i univerzalno, smatra Prljević koji je završio i studij za shiatsu.

Polaznike zadarske »Djembeteke«, njih sedam, ovih dana upoznaje upravo s bogatom tradicijom zapadnoafričkog bubnjanja, prilikom čega ih podučava osnovnim tehnikama sviranja djembea i kroz zajedničko bubnjanje otkrivaju ritmove koji se generacijama prenose unutar afričkih zajednica.

Međutim, njegove radionice nikada nisu potpuno unaprijed zadane.

– Nemam strogi scenarij. Krenemo od osnova, a onda promatram grupu. Svaka je drukčija. Nekad su ljudi vrlo talentirani pa možemo otići dalje, nekad idemo sporije. Najvažnije mi je da svi sudjeluju, da se opuste i da kroz zajedničko sviranje osjete zadovoljstvo stvaranja glazbe, kaže voditelj radionice.

Iako ga danas većina poznaje upravo po bubnjevima, njegova je glazbena priča počela sasvim drukčije. Završio je flautu na Akademiji u Beogradu, radio u glazbenim školama i Orkestru Televizije Crne Gore, a bubnjanje je u njegov život ušlo znatno kasnije i potpuno neplanirano.

– U jednom trenutku zainteresirao sam se za shiatsu, tehniku rada na tijelu koja nema veze s glazbom. Zbog toga sam došao u Zagreb i paralelno počeo bubnjati iz hobija. Malo po malo taj je hobi prerastao u posao. To nikada nisam planirao, jednostavno se dogodilo, prisjeća se ovaj glazbenik.

Od hobija do poziva

Prvi tečaj koji je vodio otvorio je vrata nečemu što će kasnije postati njegova profesija.

– Ljudi su me pitali bih li vodio radionice. Pristao sam probati, pa je jedna radionica postala druga, treća. U jednom trenutku to je postao moj glavni posao. Godinama sam živio isključivo od bubnjanja, vodio tečajeve u Zagrebu, osnovao vlastitu školu bubnjanja i surađivao s brojnim školama i udrugama, prisjeća se Prljević koji je rodom iz Podgorice u Crnoj Gori, dok je u Hrvatskoj od 2008. godine.

Tijekom godina, otkako je u Hrvatskoj, radio je s više od tisuću polaznika, od potpunih početnika do profesionalnih glazbenika. Upravo ga je to iskustvo dovelo do zaključka koji mnoge iznenadi.

– Naučio sam da je granica između amatera i profesionalaca puno tanja nego što ljudi misle. Radio sam s amaterima koji su bili fantastični glazbenici i s kojima je bilo pravo zadovoljstvo surađivati. Nekad mi je bilo lakše i ljepše raditi s njima nego s nekim profesionalcima, govori ovaj glazbeni pedagog.

Formalno obrazovanje, smatra, ponekad može postati i ograničenje.

– Ljudi se često zatvore u okvire koje su naučili. Teško se odluče na eksperiment ili nešto novo. Zato sam volio raditi s ljudima koji nisu imali formalno glazbeno obrazovanje. Bili su otvoreniji, slobodniji i spremniji isprobavati stvari, iskreno će Prljević.

Gotovo četvrt stoljeća rada u pedagogiji naučilo ga je da je odnos s učenicima uvijek dvosmjeran proces.

– Ako učitelj nije istodobno i učenik, onda nije dobar učitelj. Moraš stalno učiti, razvijati se i napredovati. Kada zauzmeš poziciju nekoga tko sve zna, postaneš rigidan. Tada ni učenicima nije ugodno. Mora postojati razmjena. Svi iz tog procesa trebaju nešto dobiti, objašnjava Prljević koji se preselio iz Zagreba u Korčulu, gdje danas radi kao profesor flaute u glazbenoj školi.

Prvi je korak najvažniji

Djeca su, dodaje, najiskreniji pokazatelj radi li netko svoj posao kako treba.

– Djeca su nevjerojatno iskrena. Odmah osjete kada se foliraš ili kada nastupaš s pozicije autoriteta. Neće ti to možda reći izravno, ali ćeš vidjeti po njihovoj reakciji. Ako nisi zanimljiv i iskren, jednostavno ih ne možeš zainteresirati. Djecu ne možeš prevariti, ističe iz uloge iskusnog profesora.

Od brojnih projekata koje je vodio, jedan mu je ostao posebno urezan u sjećanje. Riječ je o radu s mladima iz Centra za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, gdje je godinama volontirao.

– To je iskustvo koje mi je možda i najdraže u cijeloj karijeri. Kroz projekt »Orkestar dobre vibracije« radili smo s mladima koji imaju višestruke komunikacijske teškoće. U jednom trenutku uspjeli smo ostvariti suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom i organizirati zajednički koncert u Lisinskom. Dvorana je bila puna, na pozornici cijela filharmonija i naši mladi. Taj koncert jedan je od najljepših trenutaka koje sam doživio u životu kao glazbenik i pedagog, prisjeća se Prljević koji inače vodi udrugu Klub dobre vibracije sa sjedištem u Lumbardi na Korčuli od 2022., dok je prethodno bilo u Zagrebu.

Za kraj razgovora dotaknuli smo se onih koji već neko vrijeme razmišljaju o bubnjanju ili glazbi, ali još nisu skupili hrabrosti napraviti prvi korak. Smatra da najveća prepreka često nije nedostatak talenta, nego odustajanje prije nego što se uopće pokuša.

– Ako nekoga privlači bubanj, neka bude uporan i neka ne razmišlja previše o tome ima li talenta. Danas se puno može naučiti preko interneta, ali uvijek je najbolje svirati s drugim ljudima. Glazba je prije svega zajedništvo i komunikacija. Bubanj je samo jedan od načina da do toga dođemo, poručuje Prljević.