Ratna generacija Gimnazije Jurja Barakovića proslavila 30. godišnjicu mature

Trideset godina nakon što su napustili školske klupe više od 120 bivših učenika Gimnazije Jurja Barakovića ponovno se okupilo u školskom dvorištu kako bi obilježili jubilarnu godišnjicu mature. Riječ je o generaciji 1977. i 1978. godišta koja je maturirala 1996. godine.

Od ukupno oko 150 maturanata, većina se odazvala susretu koji se pripremao mjesecima. Nakon okupljanja u školskom dvorištu uslijedilo je zajedničko fotografiranje, a potom i posjet školi. Slavlje su nastavili u opuštenijoj atmosferi u jednom od zadarskih hotela.

Idejna začetnica okupljanja i glavna organizatorica Ina Bakija kaže kako je cijelu priču pokrenula još početkom godine.

– Inicirala sam sama ovo okupljanje u siječnju, ali sam brzo shvatila da ne mogu sama koordinirati cijelu generaciju. Zato smo za svaki razred odabrali predstavnika koji je bio zadužen za kontakt sa svojim kolegama. Tako smo uspjeli okupiti više od 120 ljudi, kazala je Bakija, dodavši kako je riječ o izvrsnom odazivu.

Emocije su, priznaje, prilikom prvog susreta bile pomiješane.

– Neke ljude ne prepoznaš odmah, ali kada ugledaš poznata lica, osjećaj je zaista poseban. Još sam uvijek pod dojmom svega, iskreno će Bakija dodajući kako se i dalje osjeća mlado.

Bili su ratna generacija te su svoje srednjoškolske dane provodili u specifičnim okolnostima. Prisjetili su se tako kako su, uz granatiranja, uzbune i ratnu svakodnevicu, nastojali živjeti što normalnije.

– Znali smo izostajati s nastave zbog uzbuna, odlazaka po drva jer smo se tada u školi grijali na kaljeve peći ili zbog nekih drugih »ratnih« okolnosti. Ponekad bismo i smišljali kreativna opravdanja za izostanke, kroz smijeh se prisjeća Bakija, dok njezina kolegica Katarina Alvir dodaje kako su bili poznati po brojnim (ne)opravdanim satima.

Također, prisjećajući se školskih dana, nekadašnja gimnazijalka posebno ističe profesore koji su obilježili njihovo odrastanje.

– Moram spomenuti neke od profesora koji su doista obilježili naše školovanje. To je profesorica Ana Sviličić koja nam je svima ostala u posebnom sjećanju. Tu su i naš razrednik Bilušić te profesor povijesti Romano Meštrović, kojeg pamtimo po njegovoj omiljenoj rečenici kada ne bismo znali odgovor na pitanje: »Što je to prema vječnosti?«, podijelila je Alvir.

Unatoč teškim okolnostima u kojima su odrastali, ostali su generacija koja je, kako sami kažu, nekako uvijek ostala povezana. Danas među njima ima liječnika, odvjetnika, profesora, poduzetnika i brojnih drugih stručnjaka, no na ovom okupljanju profesije i karijere nakratko su pale u drugi plan. Puno važnije bilo je ponovno se vidjeti, prisjetiti zajedničkih dogodovština i vratiti se, barem na jedan dan, u srednjoškolske dane. Prisjećajući se mladosti, kroz smijeh su zaključili kako su i oni imali svoje podjele na šminkere, rokere i alternativce koje su tada djelovale važno, a danas su tek simpatična uspomena. Unatoč ratnim godinama, izlazilo se, družilo i koristila svaka prilika za zabavu.

– Možda smo zbog okolnosti morali malo prerano odrasti, ali smo ipak proživjeli sve ono što mladost nosi. Izlazili smo, družili se i stvarali uspomene koje i danas pamtimo, kazala je Alvir.

S njom se složila i kolegica Bakija, prisjećajući se njihovih srednjoškolskih razlika. Dok je Alvir pripadala društvu alternativaca te slušala grunge, Bakija se bez zadrške svrstava među tadašnje »šminkerice«. Danas, kažu kroz smijeh, te su podjele potpuno nevažne, ali upravo takvi detalji najbolje dočaravaju duh njihove generacije koja je, usprkos ratnom vremenu, znala pronaći razlog za druženje i zabavu.

Dotaknuli su se i maturalnog putovanja u Italiju, koje je, kaže Bakija, ostalo zapamćeno po brojnim anegdotama o kojima se ni nakon trideset godina ne govori javno.

– Dovoljno je reći da smo bili u Rimu, a neki od nas nisu ni vidjeli Vatikan, našalila se Bakija, dok je njezina kolegica Alvir priznala kako je upravo ona propustila to zajedničko putovanje.

Velikim odazivom na ovo znakovito jubilarno okupljanje pokazali su da prijateljstva i uspomene iz srednjoškolskih dana zaista ne blijede s godinama, baš kao ni njihov vedar duh i povezanost.