Antonija Navračić ima 93 godine, a već 50 ljetuje na Viru: 'Kvadrat je koštao tek nekoliko maraka i otok je bio pust, danas svega tu ima'

Oko šest ujutro Antonija Navračić zalijeva vrt, rješava križaljke, pravi doručak, pije kavu i potom, prije galebova, odlazi na plažu u Slatini kako bi u rano jutro sama samcata uživala u kupanju. Nakon kupanja priprema ručak i peče kruh s tri vrste brašna, malo se odmori, posloži robu i onda predvečer traži „ima li kaj od sporta na televiziji“. Navračić je Zagrepčanka s Tkalčićeve, no otkad je prije 50 godina s pokojnim suprugom Zvonkom kupila plac u Slatini, a onda ga s obitelji mukotrpno oplemenila u prostor za život podignuvši obiteljsku kuću u kojoj ljeti živi sama, gospođa Antonija je prava Viranka. I to 93-godišnja zagrebačka Viranka, ili najstarija vikendašica koja je na otok došla odmah nakon što je sagrađen Virski most. 

– Ničega u Slatini u to vrijeme nije bilo osim gomile kamenja koje smo moj suprug i ja vlastitim rukama vadili iz zemlje. Također smo morali napraviti put kako bismo mogli pristupiti placu na kojem smo podignuli kuću. No to se nije dogodilo odjednom, bio je to i težak i lijep period u našim životima – kaže gospođa Antonija koja osim perfektnog pamćenja imponira životnom energijom, lucidnošću i alanfordovskim smislom za humor. Ležerno objašnjava kako je njezin pokojni Zvonko preminuo „jer je prestal’ disati“, a potom „ako nemrem najti izlaz iz ulice, da će me rado pogurati“. 

– Vir je u vrijeme kada smo kupili plac bio prilično pust otok. Domaći ljudi imali su svoje kuće s vrtovima, a tek tu i tamo gradila se poneka vikendica. Domaći ljudi bili su škrti na riječima i nisu bili za neke velike razgovore, ali su bili od riječi. Virani su vrlo pošteni i časni ljudi. Danas na otoku živi puno ljudi i svega tu ima – primjećuje. Navračići su zemljište kupili preko pokojnog Jose Gržete, a zašto su baš odabrali Slatinu, ne zna ni gospođa Antonija. Svjedoči kako je praktički cijeli otok polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio kupovno dostupan, uključujući Slatinu, a kvadrati su bili, kaže Antonija – badava.  

– Bilo je jako jeftino kupiti 200-300 kvadrata. To se iz moglo iz dvije-tri plaće, no druga je stvar bila podizanje kuće. Taj je posao išao teško jer nismo stalno bili u Viru, a pored toga nije bilo lako dopremati materijale za gradnju kuće i pronaći majstore. Nije kao danas – govori vikendašica s 50 godina staža na otoku. Kuća obitelji Navračić nastajala je duže od desetljeća, a na njoj je radio Zvonkov i Antonijin sin Krešimir, danas ugledni zagrebački fizioterapeut. Antonija svjedoči kako je tada mladi Krešimir vrući cement istovarivao s brodova i svakodnevno nosio na ramenima do kuće, no sva bi muka nestala kada bi se u predvečerje u Slatini okupilo malo društvo i s domaćim virskim pršutom i vinom slavio još jedan uspješan radni dan. Sve su kuće cijeli dan bile otvorene, susreti s ljudima radosni događaji, a Navračići su do konačne gradnje kuće spavali u šatorima. Od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih tako su se podignule prve obiteljske kuće u Viru i otok je pomalo počeo dobivati konture s naseljima. Svega 40 jugoslavenskih dinara, odnosno oko 5 njemačkih maraka ili 2,2 američkih dolara, bilo je tada potrebno za kvadrat virske particele. Kako je prosječna plaća u to vrijeme u SFRJ iznosila oko 3.400 dinara, a u Hrvatskoj nešto više, za 300 kvadrata trebalo je izdvojiti približno 12.000 dinara. Svega tri tadašnje prosječne plaće za zemljište na moru bio je preveliki izazov da Vir ne bi postao ono što je danas. 

– Zvonko je radio kao monter centralnog grijanja i bio jedini zaposlen u obitelji, no tada se na radnike gledalo drukčije nego danas. Puno obitelji normalno je živjelo od jedne plaće i onda se mogla kupovati zemlja i pomalo podizati kuća na moru. Mnogi su tako došli na Vir – kaže Antonija. Navračići su tako podignuli obiteljsku kuću i djecu „otpelal u svet“, odnosno sina Krešimira i kćerku Katarinu, umirovljenu sudsku službenicu, koja je s Antonijom jedno vrijeme živjela na Viru. To je, povjerila se gospođa Antonija, bilo njezino najljepše životno doba. 

– Sada sam sama, ali uživam u svakodnevnom kupanju. Spustim se na plažu i uživam jedan sat. Nema nikog i ništa se ne događa, a more je tada najljepše. Prava divota – otkriva virska vikendašica kako provodi jutra. A onda slijedi rutina: priprema ručka, sređivanje suđa, popodnevni odmor pa večernje traženje sportskog programa na televiziji. Boks, nogomet, rukomet, svejedno, samo da je sport. 

Kaj su svi poludjeli za Virom?

– Ovaj dio otoka nema vodu i kanalizaciju, ali opet svi hoće na Vir koji je skuplji od Opatije. Kaj su svi poludjeli za našim Virom? – retorički se pita gospođa Antonija. U pitanju je sadržan i odgovor. 

– Mogla bih biti u Zagrebu, Murteru ili Lošinju, ali nema meni do mog Vira. Kada sam u Zagrebu znam otići na bazen, ali kad vidim one stare dedeke u podrapanim hlačama, izgubim volju za kupanjem – kaže.