Maša (14) iz Golubića spašavala djecu nakon prevrtanja školskog minibusa: 'Svi su vrištali, ja sam pokušala ostati mirna'

Prošlog utorka ujutro cijelu Hrvatsku potresla je vijest o teškoj nesreći školskog minibusa koji je sletio u provaliju kod Bilišana Donjih, nedaleko od Obrovca. U vozilu je bilo 12 djece koja su, kao i svakog školskog dana, putovala iz okolnih sela prema Osnovnoj školi “Obrovac”. Na jednom od zavoja minibus je zbog zasad neutvrđenih razloga izgubio kontrolu, sletio s ceste i, prevrćući se, završio u provaliji, piše Slobodna Dalmacija.

Bilo je nešto prije osam sati ujutro

Dok su prema mjestu nesreće jurile hitne službe, roditelji, nastavnici i cijela Hrvatska sa strepnjom su čekali vijesti o stanju djece. Nacionalni dnevnici javljali su se uživo iz zadarske bolnice, kamo su vozila Hitne pomoći jedno za drugim dovozila ozlijeđene učenike iz Obrovca.

U moru informacija o nesreći, ozljedama i policijskom očevidu, jedna je priča ostala neispričana.

Priča o nevjerojatnoj hrabrosti 14-godišnje Maše, učenice osmog razreda koja upravo završava Osnovnu školu u Obrovcu. Odlikašica je i učenica svoje generacije. Živi u Golubiću, a s njom je malom autobusu bila i njezina mlađa sestra, 12-godišnja Helena. Njezina ekskluzivna priča koju donosi Slobodna Dalmacija nije samo priča o nesreći, nego i o iznimnoj prisebnosti, empatiji i hrabrosti jedne 14-godišnje djevojčice.

Dok su djeca nakon prevrtanja pokušavala shvatiti što se dogodilo, a mnoga bila u šoku i okružena razbijenim staklom i polomljenim sjedalima, Maša je pomagala vozaču u izvlačenju učenika iz prevrnutog minibusa.

– Prije nego što smo sletjeli niz padinu, imala sam osjećaj da nešto nije u redu. Toliko sam navikla na taj put da točno znam kako vozač vozi i kada ulazi u zavoj. Već sam tada osjetila da nešto nije kako treba pa sam se počela držati. Iz moje perspektive činilo se kao da je pad trajao dvadeset minuta. U stvarnosti je vjerojatno trajao svega nekoliko sekundi. Sve je bilo usporeno. Držala sam se i vidjela Helenu kako leti tri sjedala naprijed. Nas dvije uvijek sjedimo skroz straga u autobusu, na zadnjem sjedalu. Izvadila sam mobitel i pokušala otvoriti poziv kako bih nazvala mamu čim stanemo. Međutim, nije bilo signala. Sve se treslo. Imala sam osjećaj kao da nas netko trese u kutiji. Svi su vrištali. Ja sam pokušavala ne vrištati jer sam znala da mi to neće pomoći. Nakon toga sve mi je pomalo mutno – govori nam u jednom dahu.

Ruka joj je još uvijek natučena i teško je miče, a najviše joj smeta što je ozlijedila baš lijevu ruku, onu kojom piše. Sestra Helena još nosi Schanzov ovratnik.

– Kad sam otvorila oči, na meni je bilo sjedalo. Kako smo se prevrnuli na bok, jedno sjedalo se odlomilo i palo preko mene. Helena je odletjela naprijed, a ja sam ostala uz prozor. Ne znam kako sam uspjela, vjerojatno zbog adrenalina, ali podigla sam to sjedalo i izvukla se. Tada sam primijetila da mi krvari lakat. U rani je bilo zemlje i stakla. Obrisala sam se koliko sam mogla i odmah krenula provjeravati jesu li ostali dobro. Vozač i ja počeli smo smirivati ostale. On je nogom otvorio evakuacijski prozor. Prvo smo evakuirali svu djecu. Nakon toga sam se vratila u autobus i počela iznositi stvari. Sjedala su bila polomljena, sve je bilo razbacano. Izvukli smo prvu pomoć, vodu i stvari koje su djeci trebale – prisjeća se.

Nakon što su uspjeli izaći iz prevrnutog minibusa, Maša je najprije provjerila kako su ostala djeca. Većina učenika prošla je bez težih ozljeda, no među njima je odmah primijetila djevojčicu koja je bila teže ozlijeđena. Krvarila je i nije mogla hodati. U isto je vrijeme druga djevojčica, koja je i sama ozlijedila nogu nakon što je tijekom prevrtanja na nju palo više djece, otrčala do najbliže kuće po pomoć. Pozvala je sestru i majku, nakon čega je obaviještena i Hitna pomoć.

– Ja sam ostala uz ozlijeđenu djevojčicu. Ona je učenica trećeg razreda i ima devet godina. Njezina sestra ima osam godina. Njih dvije bile su među najmlađima u autobusu. Kad su ih odvezli, tek sam tada počela osjećati posljedice svega što se dogodilo. Prošle godine pohađala sam radionicu prve pomoći i pokušala sam napraviti sve što sam znala. Nitko me, naravno, nije mogao pripremiti na ovakvu situaciju. Iz autobusa smo uspjeli izvući kutiju za prvu pomoć. Pregledala sam gdje je ozlijeđena, očistila koliko sam mogla i stavila joj zavoj kako bih zaustavila krvarenje jer je izgubila dosta krvi. Krvi je bilo čak i na mjestu gdje je sjedila. Pokušavala sam ostati smirena, iako mi nije bilo nimalo lako. Polegla sam je na trokutastu maramu da ne sjedi na zemlji, a Helena i još jedna djevojčica pomagale su mi cijelo vrijeme. Držale su je i radile sve što su mogle. Kasnije smo je premjestili u hlad pokraj autobusa jer je sunce već jako pržilo. U jednom trenutku morala sam je pridržati i pomoći joj da promijeni položaj. Uhvatila sam je rukom koju sam i sama ozlijedila tijekom prevrtanja autobusa. Tek sam tada primijetila da mi je cijela ruka krvava, prije toga ništa nisam osjećala. Adrenalin je bio toliko jak da nisam ni primijetila da sam i sama ozlijeđena. Tek kad su ih odvezli, došlo mi je do glave što se dogodilo. Tada me prvi put slomilo. Počela sam plakati – govori nam nevjerojatno smireno dok razgovaramo u njihovu obiteljskom stanu. Tek nemirni prsti odaju nervozu koju osjeća dok se prisjeća svega.

Sve do dolaska policije i hitne pomoći Maša nije razmišljala o sebi, bila je potpuno usredotočena na pomoć drugoj djeci. Dok su policajci prikupljali podatke o putnicima i utvrđivali koliko je djece bilo u autobusu te kakve su ozljede zadobili, Maša je odmah upozorila na to da najprije treba pomoći najmlađoj djevojčici, koja je bila najteže ozlijeđena.

– Počela su me boljeti prsa, teže sam disala, boljela me glava i trbuh. Tada sam shvatila da sam tijekom prevrtanja nekoliko puta udarila glavom, prvo u gornji dio autobusa, a zatim i u držač sjedala. Ipak, ni tada me nisu najviše brinule moje ozljede, stalno sam razmišljala o djevojčici kojoj sam pružala prvu pomoć. Bojala sam se jesam li sve napravila kako treba i je li zavoj bio dovoljno čist. Posvuda je bilo zemlje, prašine i stakla, pa sam ga čak ponovno odmotala i zamotala s druge strane kako bi bio što čišći. Najviše me bilo strah da ne dobije neku infekciju. Iskreno, više sam razmišljala o tome nego o vlastitim ozljedama. Tek kad je stigla druga ekipa Hitne pomoći i kad su svi bili zbrinuti, dopustila sam sebi da razmišljam o tome kako sam ja – iskreno će.

Čim je uspjela pronaći signal, Maša je pokušala nazvati majku. Zbog loše mreže, nekoliko puta bezuspješno je pokušavala uspostaviti vezu. Na kraju je uspjela stupiti u kontakt s ocem i roditeljima javiti što se dogodilo, nakon čega su oni odmah krenuli prema mjestu nesreće. Ubrzo su i nju prevezli u bolnicu, gdje je provela noć na promatranju. Srećom, liječničke pretrage pokazale su da nije zadobila teže ozljede. Unatoč tome, cijelo vrijeme najviše se brinula za teško ozlijeđenu djevojčicu kojoj je pružala prvu pomoć nakon nesreće. S olakšanjem je kasnije doznala da je operacija prošla uspješno te da se djevojčica dobro oporavlja.

Nakon noći provedene u bolnici i brojnih pretraga, najviše ju je razveselio prvi obrok koji je pojela nakon dugo vremena.

– Taj prvi rižoto koji su mi dali u bolnici bio je najukusnije jelo ikad – smije se.

– Sada kad razmišljam o svemu, i dalje mi je teško vjerovati što se dogodilo. Ali isto tako znam da smo, s obzirom na to kako je nesreća izgledala, imali veliku sreću.

I tek da ostane zabilježeno: na njezinu i sestrinu molbu, nakon izlaska iz bolnice mama im je naručila hranu iz McDonald‘sa. A tko bi ih odbio.