Indonežanku Lestari Dori ljubav zauvijek vezala za Ugljan: 'Naučila sam brati masline, raditi ulje, ali i - kuhati sarmu'

Indonežani nemaju prezimena, točnije neka plemena ne prepoznaju koncept prezimena, već se cjelokupno ime sastoji od jedne ili više riječi koje se sve tretiraju kao osobno ime. No, Lestari Dori, svoje prvo prezime stekla je udajom za Marka Biserka iz Sutomišćice. Osim prezimena, dolaskom na otok Ugljan, stekla je i mnogo prijatelja i kolega koji su je dočekali kao svoju. A, dobila je i još nešto što ne bi mijenjala nikad – drugi dom koji ju je osvojio – na prvu.

Već je Dalmatinka

Koliko je Dori zaljubljena u Hrvatsku, u Sutomišćicu za koju kaže da je najljepša na svijetu prilično je jasno čim je upoznate, ali i kad kaže kako prati našu nogometnu reprezentaciju, kako je nosila hrvatsku zastavu na zadnjem Eurosongu te kako obožava Olivera i Vesnu Pisarović. Osim toga, kaže kroz smijeh – sad je već veća Dalmatinka i od svog muža. Naime, kao žena pomorca koji odlazi i dolazi, bila je u situaciji da mora naučiti kako rezati i ubrati masline te sama napraviti svoje maslinovo ulje.

No, krenimo iz početka. Marko i Dori upoznali su se na kruzeru gdje su radili, preko zajedničkih prijatelja i društvenih mreža. U početku su samo povremeno komunicirali online, a prvi put su se stvarno upoznali tijekom pandemije kada su se našli u Istanbulu i kada je zaista započela njihova veza. Turska je u to vrijeme bila sigurna zona gdje su mogli započeti zajednički život, pa su čak i razmišljali o kupnji kuće. No, otvaranjem granica nakon pandemije, zajedno su došli posjetiti njegovu obitelj u Rijeci.

– Kad smo bili u Rijeci, Marko je nonšalantno spomenuo kako ima kuću na otoku Ugljanu, kako bismo mogli otići na izlet. A kad sam prvi put došla tamo… odmah sam se zaljubila u Sutomišćicu! Prvo što sam mu rekla je bilo: Jesi li ti lud? Što radimo u Turskoj? Želim ovdje živjeti, predivno je, govori nam Dori.

Inače, Dori dolazi iz Indonezije, iz Jakarte u koju odlazi svake godine u kratki posjet obitelji i prijateljima. I za to vrijeme, dok je sa svojom obitelji, govori nam, misli o svom vrtu i mačkama u Sutomišćici koja joj je danas, nakon četiri godine života u Hrvatskoj, pravi dom.

Prihvaćena s toplinom

– Sutomišćica je moj dom, iako mi, naravno, nedostaje moja obitelj. Trudim se jedan put godišnje posjetiti ih, ali i oni ovdje dolaze u posjet jer su oduševljeni svime, pa i Markom, govori nam Dori kroz smijeh.

Govoreći o razlikama između Hrvatske i Indonezije, ističe da su kulture vrlo različite, ali da se u Hrvatskoj osjeća sigurno, mirno i prihvaćeno. Dodaje da nikada nije imala loše iskustvo zbog toga što je strankinja te da su je ljudi uglavnom prihvatili s velikom znatiželjom i toplinom. Ipak, naravno, nedostaju joj neke stvari iz dalekog doma. Ponekad joj nedostaju okusi doma, začini koje voli. No, za to se pobrine Marko koji joj ih nosi s putovanja.

– Jednom mjesečno kuham indonezijsku hranu, jer je oboje volimo, ali jako volim i vašu kuhinju. Znam napraviti i sarme i punjene paprike, zapravo, volim sve vaše, i peku, i blitvu, i ribu – nju obožavam, govori nam Dori dok nam Marko dobacuje kako se svađaju jer bi ona ponekad napravila gulaš od zubaca ili neke druge kvalitetne ribe koju on ulovi. To je za njega ipak svetogrđe, to, napominje, može samo na gradele.

Životu u malom mjestu na otoku, izuzetno se brzo prilagodila, a posebno ju je osvojila toplina lokalnih ljudi i osjećaj zajedništva.

– Otok je za mene super. Na primjer, volim sve svoje susjede. Neki od njih ne pričaju engleski, a iako ja pričam »pokvaren« hrvatski, snađemo se nekako, rukama i nogama pa me pozovu i na ručak i to bude baš super, govori nam Dori dok je Marko podsjeća kako su za Božić, kako imaju božićno drvce na terasi, našli darove koje im je netko ostavio.

Padeži i nogomet

– Nismo ni znali tko, ali netko bi samo došao i ostavio darove ispod drvca, kazao nam je Marko oduševljeno. Osim toga, ponekad im susjedi ostave i drugo povrće i voće koje se uzgaja na otoku, što ih oduševljava. Baš zbog toga, govore nam, jednom će se odužiti zajednici za ovako toplu dobrodošlicu.

Po dolasku, Dori je počela učiti hrvatski jezik jer je željela komunicirati s ljudima u mjestu, ali i biti u potpunosti samostalna. U početku je učila sama, mučila se s padežima, ali je nakon savjeta kume odlučila upisati tečaj hrvatskog jezika za strance pri Sveučilištu u Zadru. Tek tada, govori nam, padeži su dobili smisao.

– Nabaviti namirnice, srediti dokumentaciju, ma i razgovarati sa susjedima… želim znati, moram znati hrvatski. Želim ostvariti još dublju vezu sa svojim dragim susjedima, govori nam Dori sretna što sad već konačno može razumjeti što ljudi govore, jer je trenutačno na B1 stupnju razumijevanja jezika.

Dori također igra i nogomet. U nogometnu ekipu »Nogomet Nevera« pozvala ju je prijateljica iz Kanade koju je upoznala preko međunarodne zajednice u Zadru. Inače, nakon nekog vremena se i zaposlila na otoku, u lokalnoj marini gdje radi kao konobarica, a rado odlazi i u crkvu u Sutomišćici gdje su se ona i Marko prije tri godine i vjenčali, gdje i danas odlazi kad god može.

Marko nam priča kako primjećuje, što se tiče integracije u društvo, da je našim ljudima važno kakav si i kako se uklopiš u zajednicu, više nego kako izgledaš.

Blagoslovljena

– Meni dosta ljudi, kad ona nije sa mnom, govori kako se Dori tako dobro uklopila, kao da je tu rođena, i to od početka. Iako, u početku im je možda bilo zanimljivo vidjeti ju, sad su se svi već navikli…. ističe Marko dok Dori s nama dijeli svoje prve dojmove o nama, Hrvatima.

– Hrvati su kao kokos. Tvrdi izvana, mekani i slatki iznutra… Ljudi ovdje možda na prvi pogled djeluju zatvoreno, ali kad vas prihvate, stalo im je i nikad nisi sam, postanu kao obitelj, kaže Dori pričajući kroz smijeh kako je u početku mislila da su ljudi ljuti jer govore glasno, ali kasnije je shvatila da su samo temperamentni, da je to normalno.

Marko i Dori, radeći poslove vezane uz nautiku i kruzing turizam, proputovali su cijeli svijet, a sad, svaki odlazak s otoka, vraća ih u mislima na more, vrt i mir koji nosi život na otoku. Na naše pitanje, ostaju li do daljnjeg, Dori kroz smijeh, s dozom ozbiljnosti i namjere progovara:
– Vidjela sam da rade novo groblje, pa razmišljam bismo li već trebali kupiti i grobno mjesto, kaže Dori ističući tako da će na otoku ostati zauvijek.

– Zbilja sam zahvalna, i sretna. Ne znam što sam dobro učinila da sam zaslužila ovaj život ovdje. Tako sam sretna i blagoslovljena, da imam tako dobre susjede, da živim u takvoj zajednici, u sigurnoj zemlji. Putovala sam svijetom, ali Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu, zaključila je nova sutomiška nevjesta.