Zadarska glumica Žana Bumber proslavila 25 godina karijere: „Gluma mi je uvijek bila jedina ljubav“

Zadarska kazališna glumica i dramska prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta Zadar Žana Bumber komedijom je “Feliks i Doris” proslavila 25 godina glumačkog rada. Suvremena komedija koja donosi toplu, duhovitu i romantičnu priču o dvoje ljudi s margine društva, kazala je u razgovoru za naš list, jedna joj je od najdražih predstava koje je odigrala. Uz Dominika Karakašića na pozornici je publika tako gledala dvoje ljudi, koji kroz zajedničke susrete i situacije razvijaju ne samo ljubavni odnos, već i proces samospoznaje. Na tom putu idu od neprijateljstva preko zaljubljenosti i odustajanja od života do ljudskog sjedinjenja.

– Duo drama u režiji Roberta Boškovića hrvatska je praizvedba. Doris je jako kompleksan lik, a cijeli komad govori o samoći dva dijametralno suprotna lika. Dok je Feliks intelektualac, racionalan tip, koji voli sve imati pod kontrolom, Doris mu je sušta suprotnost, razbarušeni, osjećajni tip osobe, samoprozvana manekenka i glumica, koju život nije mazio, pa se povremeno okreće prostituciji da preživi. No, sama naglašava da nije promiskuitetna. Kad ju Feliks dade izbaciti iz njezinog stana, ona se useljava njemu i tu počinje sudar svjetova. Ova predstava temelji se na kultnoj ekranizaciji filma “The Owl and the Pussy cat” (“Sova i mačka”) s Barbrom Streisand i George Segalom u glavnim ulogama, započinje Bumber, dodavši kako, uz intenzivan muško-ženski odnos, Feliks i Doris započinju proces preobrazbe, te put ka iskrenom životu.

U predstavi “Infišacije”

– Meni je najzanimljivije to da je Doris osoba koja muškarca ne treba, ali kroz odnos s Feliksom otkriva sebe. Zato mi i je naintrigantniji lik koji sam do sada igrala. Roberta poznajem još od zajedničkih dana na Akademiji, tako da sam željno iščekivala priliku da zajedno radimo. Dominik i ja jako se dobro slažemo na pozornici. Zaigran je, te voli eksperimentirati. Zato smo se na probama puno smijali, govori Bumber, koja je članica HNK Zadar već petnaestak godina.

Između dvije vatre

Nakon izlaska sa zagrebačke Akademije odmah je dobila posao, radila s Reljom Bašićem i putovala po svijetu. U klasi Neve Rošić, kaže, njezin je diplomski nastup, osim Bašića, gledala i tadašnja ravnateljica kazališta “Žar ptica” Marija Sekelez. Odmah joj je ponudila angažman u kazalištu, dok je zajedno s Bašićem putovala s “Teatrom u gostima”.

– Paralelno sam bila između dvije vatre. “Dama u nevolji” dala mi je priliku ne samo da radim s vrhunskim glumcima, kao što su Vanja Drach, Lela Margetić i Ozren Grabarić, već i da s njima i putujem, te iskusim kakav je to glumački život u pokretu. Posao u “Žar ptici” također je donio puno putovanja, ali i puno predstava, prisjeća se Bumber, koja je jedno vrijeme radila i u zagrebačkom HNK, glumila na televiziji, a potom se, nakon rođenja sina – skrasila u Zadru, gdje je vrlo brzo i dobila angažman u našoj nacionalnoj kazališnoj kući.

– Mladi glumci često ne razumiju koliko je ljepše raditi na sceni kao što je zadarska. Zagreb – da, nudi mnogo, ima više kazališnih kuća i prilika za rad na filmu i televiziji, no, Zadar nudi sve to, ali – kvalitetnije. Spektar uloga koje su mi ponuđene, dao mi je priliku da se isprobam s brojnim likovima koje sam nekoć sanjala utjeloviti na pozornici, kaže Bumber, poručivši kako je sav taj šušur lijep samo u mladosti.

– Gluma mi je uvijek bila jedina ljubav. Tijekom rata bila sam dio tadašnjeg glumačkog studija HNK, pod palicom Davora Žagara. Čim sam stala na pozornicu, znala sam da ništa drugo za mene ne postoji. Svijet kao da mi se pojavio u tisuću boja. Kao i toliki drugi naši glumci, ni ja nisam iz prve upala na Akademiju. Iz drugog sam puta upala, a Akademija je posebno iskustvo. Unatoč tomu što su me mnogi plašili da nemam poznanstava i veza da bih uspjela kao umjetnica, nisam odustala.

Iz predstave “A di smo sad, moja Stoše”

Za audiciju je tada izvela Klitemnestru od Matkovića i Betiju od Ruzzantea.

– Četiri sam godine imala priliku raditi na sebi. Kako se izražavam, ljutim, veselim i gestikuliram. Profesori se ne bave samo našom glumačkom, već i intimnom osobnošću. Nikog u životu ne poznajem tako dobro kao kolege s Akademije, govori Bumber dodajući kako su među njezinim kolegama i Ana Begić, Ines Bojanić, Vicko Bilandžić, Nikša Butjer, Anđelko Petric i mnogi drugi.

Proces rada na predstavi, ističe, prirodan je, glumcima daje priliku da se bolje i dublje upoznaju, te organski izgrađuju svoj lik.

– Volim sinkronizaciju i rad na crtanim filmovima, priznala je, pa će pažljiviji gledatelji njezin glas možda prepoznati i u nekim animiranim naslovima, među kojima je i “Shrek”.

Kazališni uzlet

Govoreći o zadarskom kazalištu danas, Bumber ističe kako je riječ o prostoru koji je posljednjih godina prošao velik razvojni put.

– Mi do 2008. godine 50 godina nismo imali ansambl, što je za grad kao Zadar bio veliki udarac za kulturu. Danas smo svjetlosnim godinama daleko od vremena kada je kazalište živjelo samo od gostovanja. Nadam se da ćemo se nastaviti razvijati i dalje, poručuje Bumber.

U “Žar pticu” stigla je kad je to, danas poznato kazalište, tek gradilo svoju osnovu. U nekih pet godina, koliko je bila članicom njihova ansambla, s ljubavlju se sjeća autora Sunnyja Saninskog, u čijim je komadima u više navrata igrala. Bila je to skupina koja se hvatala u koštac sa svim recentnim pojavama i autorima. Putujućeg kazališta Relje Bašića, dodala je, sjeća se kao nezaboravne glumačke škole, a rada u Zagrebu po suradnji s Ivanom Leom Lemom.

– Što se tiče Zadra, radili smo sa svim poznatim domaćim redateljima. Imam divna iskustva s njima, puno sam od njih naučila, a često su mi, kao sudbinski, dolazili u životnim periodima kada sam se preispitivala osobno, a radili su to i moji likovi na sceni. No, kad se sve zbroji i oduzme, volim da me likovi iznenade. Uživam u komediji. Međutim, s godinama me sve više privlači i drama, ističe ova glumica.

Od grčkih junakinja do žena iz malih dalmatinskih varoši – obožava heroine.

– Od svih sam njih nešto naučila, naročito kada bi nam se životne situacije prepletale. Prestala sam misliti o tome koja mi uloga leži, a koja ne, te samo prepuštam liku da me preuzme, objašnjava Bumber.

Sve nagomilane emocije tako kanalizira kroz glumu.

– Zadovoljna sam onim što igramo. Volim vidjeti redove na blagajni. Mislim da smo publiku navikli na određeni nivo kvalitete, što se vidi i u gledalištu. Najvažnije je ući u glavu lika, znati kako bi se ta osoba ponašala van kazališta. No, kada se zaredaju predstave, teško je skakati iz lika u lik, pogotovo kada tek istražujemo uloge. Svoje likove nosim sa sobom. Iako to može biti malo šizofreno, prošla sam kroz razne glumačke metode, pogotovo u mladosti. Išla sam do te mjere da sam u zoološkom proučavala ponašanje životinja kao Marlon Brando. No, na kraju svi nađemo svoj put, uzmemo malo od svakog lika, jer jednog recepta nema. Postoji samo glumačka intuicija i vježba, inače bi svi bili glumci, zaključuje Bumber te priznaje kako bi s odmakom godina dodala nijanse svojim izvedbama, ali ni jednog se lika ne bi odrekla.