Festival LITaf otvoren u Kneževoj palači, u Zadar stigli književnici, prevoditelji i studenti

Mali i veliki svjetovi sučelili su se na otvorenju četvrtog izdanja festivala LITAf. Kroz razgovor sa četirima prevoditeljicama koji globalnim publikama predstavljaju radove hrvatskih i regionalnih pisaca saznali smo tako kako svjetski jezici i kulture korespondiraju u književnim prijevodima, te koje su to osobitosti književne i prevodilačke scene zbog kojih djela naših autora pronalaze svoju poziciju na svjetskoj književnoj sceni.

Književni festival LITaf u svom četvrtom izdanju okuplja sudionike oko središnje teme Svjetovi, pojma koji se na festivalu ne promatra kao statična kategorija, već kao prostor susreta, ali i previranja. Kroz razgovore, čitanja, glazbenu sekciju, ali i multimedijalne programe, LITaf istražuje kako književnost prelazi granice jezika i prostora, ali i kako oblikuje unutarnje, intimne svjetove pojedinca.

– Festival je ovo koji pokazuje kako nismo samo grad prošlih, već i sadašnjih, dinamičnih književnih uspjeha. Prirodan ste nastavak sveučilišne tradicije dijaloga i stvaranja. Pružate jedinstven prostor razmjene znanja i ideja. Gledajući rast i razvitak ovog festivala, moramo biti ponosni na studente koji su započeli ovu priču, kao i one koji svake godine rade na daljnjem rastu i popularnosti tema koje obrađujete, poručio je prorektor Zvjezdan Penezić.

Chloe Billion, Ena Selimović, Tanja Radmilo i Lea Kovacs kroz razgovor su sa zadarskom profesoricom i prevoditeljicom Vandom Mikšić tako istaknule koliko utjecaja sam prevoditelj može imati na djela koja će izdavači objaviti, kao i to koliko su u svjetskim književnostima prevedena djela i strani autori uopće popularni.

Billion, kao jedna od najpoznatijih i višestruko nagrađivanih francuskih prevoditeljica, specijalizirala se, između ostalog, za balkansku književnost i jezike, pa kaže kako francuski i hrvatski jezici mogu dobro korespondirati, kao i teme koje regionalni autori obrađuju.

– Francuski čitatelji vole humor u književnosti. Vidim da je situacija danas puno pozitivnija, nego kada sam tek ušla na prevoditeljsko tržište. Manje je predrasuda i više interesa. Hrvatske se jezičke fraze i doskočice mogu jako teško prevesti na francuski, no, nije nemoguće, dodala je Billion, dok je Selimović naglasila kako je američka čitalačka publika iznimno teška. Na njihovu tržištu zato ponajprije prolaze djela pisana izvorno engleskim jezikom, dok su sva prevedena djela teže popularna.

– Ako za primjer uzmete “Sloboštinu Barbie” Maše Kolanović, ona je jako dobro prošla na američkom tržištu, jer se radnja velikim dijelom tamo i odvija. Amerikanci čak i kada čitaju djela stranih autora vole da je njihova kultura u centru pozornosti. Čim je djelo iti malo kulturno povezano s Amerikom, odmah ima bolje šanse, dok se specifični kulturni obrasci i običaji moraju u velikoj mjeri pojednostaviti kako bi čitateljima bili interesantni, pojasnila je. Kulturnih je barijera između Mađarske i Hrvatske, naglasila je Kovacs – manje, ali prepreka stoji u načinu tumačenja naše zajedničke povijesti.

– Dok ju neki gledaju kao partnersku i prijateljsku, drugi će tražiti načina da iskoriste i naglase konfliktna vremena. Uz to, jako je velika jezična različitost između naša dva jezika, tak oda je vrlo važno moći kroz prijevod premostiti takve prepreke, rezimirala je Kovacs, dok je Billion kazala kako joj francuski izdavači skoro nikad ne dolaze s prijedlozima autora koje bi željeli objaviti, već im ona sama predlaže imena regionalne književne scene čija bi se djela mogla svidjeti francuskoj publici.

Tanja Radmilo, koja prevodi s engleskog i ruskog jezika, pojasnila je pak kako prevoditelji moraju biti iznimno strpljivi, te pristati na svojevrsnu anonimnost i zanemarenost struke.

– Sviđa nam se da je u našem izdavaštvu sve češća praksa imena izdavača isticati na naslovnici knjige, te tako davati na važnosti našoj ulozi i zanatu. Svi mi preuzimamo odgovornost da produljimo svojim prijevodom život nekom književnom djelu, pa tako i njegovu autoru, stava je Radmilo, dok je Kovacs naglasila kako su Mađarska i Hrvatska, osim ogromnih jezičnih različitosti, godinama bile i politički udaljene, što se osjetilo i na književnoj sceni.

– S obzirom da sve mi moramo puno čitati, dio našeg posla je prepoznati i koje bi djelo odgovaralo opusu kojeg izdavača. Odabrati pravu izdavačku kuću kojoj bi predložili izdavanje nekog djela iz ove regije, uvelike može odrediti kakva će biti njegova kasnija prepoznatljivost u stranim zemljama, rezimirala je Billion, dok je Selimović naglasila kako nisu sva književna tržišta jednako otvorena djelima stranih autora. Američko je tržište jedno od takvih, jer od svih se prevedenih knjiga u godini, samo oko tri posto njih prevede sa nekog stranog jezika.