MISTO MOJE (38) Ni lovinačke nevjeste oazu mira ne bi mijenjale za grad: 'Svi su veseli...'

Oko jedne vijugave ceste, smjestilo se naselje Lovinac. Okruženo zelenilom, sa sjeverne strane šumom hrasta, a s južne plodim poljem, Lovinac je, kako nam mještani kažu, prva mala oaza mira. Inače, Lovinac je naselje u sastavu Općine Poličnik, udaljeno oko 19 km od Zadra i okruženo mjestima Poličnik, Visočane i Rupalj. Lovinac prema zadnjem popisu stanovništva iz 2021. broji oko 290 stanovnika, od kojih, kako doznajemo, mladih ne nedostaje.

Kako nam kažu mještani, jesu malo selo, ali su složno selo koje ide prema naprijed. Mladi ljudi ostaju tu i grade se kuće, ili se, kažu, živi uz roditelje, a iako je u selu samo jedna trgovina i nema ugostiteljskih objekata, ističu kako imaju sve što im treba. Ništa im ne nedostaje, druže se uz društveni dom, gdje se nalazi i boćalište, dok su oni nešto mlađi na velikom igralištu.

Svi se znaju

Odmah po početku našeg obilaska, naišli na dvije lovinačke nevjeste, a Laura Baljak, koja se u Lovinac udala i doselila prije godinu dana, zasad je jako zadovoljna.

– Život na selu? Preporučam! Naspram grada, meni je super. Bili smo tri godine u Zagrebu, ali ovdje je odlično, mir je i nema gužve. Imamo dječja igrališta, imamo dom kulture, školu od 1. do 4., sve što nam treba za ugodan život. Ono što nemamo, to nam je opet sve blizu u Poličniku koji je udaljen pet minuta vožnje. Jedino, kad je gužva i ljeto, daleko je grad… Voljela bih da imamo neki veći centar malo bliže, da uopće ne moramo u Zadar, govori Laura koja je inače iz Rijeke i koju su u Lovincu, govori nam, jako srdačno dočekali.

– Svi su veseli, pozdravljaju, druže se i svi se znaju. Ja još pokušavam pohvatiti tko je tko, ali sam zadovoljna životom ovdje, govori nam Laura dok kraj nas prolaze automobili jedan za drugim. Radi prometne regulacije i obilaznih pravaca, mjesto je nešto prometnije nego inače. Na dijelovima nema nogostupa, ali zato ima uspornika prometa koji su ponegdje »prekrojeni« po guštu vozača.

A dok šetamo, primjećujemo i stare kamene kuće, ponegdje jako lijepo obnovljene. Primjećujemo i stare traktore, koji kako saznajemo, više i nisu baš na poljima.

– Traktori? To je sve od prije rata, a od onda, nitko u selu nije kupio traktor. Rijetki se bave poljoprivredom, većina mještana radi u gradu. U selo su se vratili i oni koji su prije desetak godina odlazili, jer kad pogledaš, nema lipšeg života. U našem selu, imamo školu, dom, igrališta, u općini vrtić i život ovdje je ugodan, kazao nam je kratko gospodin kojeg smo sreli u šetnji.

A susreli smo i još Baljaka, Nikolu i Ivu koji se zaputio u polje, govoreći nam kako se nekolicina mještana i dalje bavi poljoprivredom.

Ive Baljak

Povratnici

– A, ako pri kući nemate kokoši, kao i da niste na selu govori nam Ive kroz smijeh.

Do prije nekoliko godina, svaka kuća imala je barem kokoši, a sad, govore nam, možda petnaestak obitelji ima koke. Zato nas Ive upućuje na njegov vrt, ako nam treba štogod, kapule, luka, boba i ostalog povrća.

Inače, najčešće prezime u selu je kako smo i prilikom razgovora mogli vidjeti – Baljak. No tu su još obitelji Strika, Vedrić, Bogović, Demo, Božić, Didulica, Lulić…

– Doselile su se i neke nove obitelji, dosta terena je prodano. Neki mladi grade kuće, a došli su i neki povratnici, govori nam Ive dok Nikola dodaje kako će se u selu sigurno povećati broj stanovnika.

– Dosta ljudi je zainteresirano za ovo mjesto jer imamo sve. Ovo je fino, mirno mjesto i zbilja nemamo što loše reći. Nema svađe, znamo se našaliti, svi su dobrodošli i lijepo živimo, govori nam Nikola nabrajajući obitelji koje su se vratile iz Kanade, Švicarske, Rijeke, Knina… Kako nam govore, neki se vraćaju za stalno, dok neki žive po par mjeseci ovdje, par vani.

Naše sugovornike, upitali smo i po čemu je Lovinac poznat, osim po miru, prirodi i zajedništvu mještana. Napominju nam kako selo ima i svoju povijest, posebno iz ratnih vremena, koja je ostavila trag na zajednicu.

– Za vrijeme Drugog svjetskog rata 25 mladića je nestalo i ni za jednog se za grob ne zna. A što se tiče novije povijesti, mislim da nikoga nema tko nije bio u Hrvatskoj vojsci. Tko je mogao ići, od 15. do 60. godina, svi smo išli… Imali smo jednog poginulog i tri ranjena, govori nam Ive i pokazuje na spomenik za poginulog branitelja Antu Baljaka-Paju koji se nalazi u centru mjesta.

Milan Vedrić

Obrti i turizam

Malo dalje od Baljaka, nailazimo na Milana Vedrića koji nam govori kako su se u zadnje vrijeme ljudi počeli baviti turizmom, pa tako ima sve više kuća za odmor s bazenima.

– U Lovinac su najprije doselili Bogovići, Strike, Baljci, pa Vedrići i Didulice. Ima nas oko 250, al’ ima više kuća nego stanovnika. Doduše, nije to samo u Lovincu, nego je to svugdje… Ljudi su vani, u Australiji, Kanadi, a ovi Europljani nam češće dođu pa budu po nekoliko mjeseci. Ovdje je lijepo, mladi ljudi su svi zaposleni, manje-više stambeno sređeni. Da, jesu se neki »naslonili na roditelje«, ali ovdje su mladi ljudi vrijedni i napreduju, govori Vedrić koji ima samo jednu želju za selo – da se konačno napravi kanalizacija.

Svakako, zadovoljan je svojim mjestom, kao i mladima za koje nam kaže da se trude i otvaraju svoje obrte.

– Ovih zadnjih desetak godina, primjećujemo kako mladi ljudi hoće raditi, svaka im čast, imaju svoje poslove, keramičara, vodoinstalatera, krovara. Svega imamo… A mi stariji, mi smo svi u mirovini, većinom vojne mirovine imamo, govori Vedrić koji nas također ljubazno nudi kavom, domaćom rakijom…

Ipak se pozdravljamo i odlazimo dalje u obilazak sela gdje smo kratko porazgovarali i s jednim mladim mještaninom, koji nam je kazao kako nikad ne bi zamijenio selo za grad.

– Tko može platiti ovo, ovaj mir, ovo zelenilo, govori nam pokazujući rukom prema šumi, prema Velebitu koji se tako divno vidi, prema plavom proljetnom nebu.