Jedna od najvećih “what if” priča u povijesti svjetskih prvenstava svakako je Kolumbija iz 1990-ih – reprezentacija projektirana za sam vrh, koja zbog spleta nesretnih okolnosti nikada nije ostvarila svoj puni potencijal.
Na Mundijalu u Italiji ispali su od Kameruna u osmini finala, a četiri godine kasnije, kada su na sva zvona najavljivani kao “dark horse”, natjecanje su završili već u skupini. Isti scenarij ponovio se i u Francuskoj 1998. godine. Ipak, “Los Cafeterosi” svojim su prisustvom svaki turnir učinili šarenijim i bogatijim – kako sjajnim individualnim nastupima, tako i upečatljivim dresovima koji su i danas “must-have” svakog ljubitelja retro nogometne opreme.
Vaš autor “okrenuo je cijelu zemaljsku kuglu naglavačke” kako bi kratko porazgovarao s jednim od protagonista tog razdoblja. Pronašao ga je u Luisu Perei, čvrstom braniču koji sa 78 nastupa drži visoko 10. mjesto na ljestvici igrača s najviše nastupa za kolumbijsku reprezentaciju. Perea danas živi na Floridi, gdje kroz svoj Coroncoro Soccer Club podučava mlade nogometaše i pomaže im oblikovati karijerni put.
Od velikih pobjeda do bolnih uspomena: Perea o Kolumbiji, Hrvatskoj i Mundijalima
– Moja glavna ideja pri osnivanju lokalnog nogometnog kluba CSC bila je prenijeti svoje iskustvo na djecu u zajednici u kojoj živim. Drugim riječima, želio sam ostaviti svoj nogometni trag i nasljeđe među djecom i mladima – govori Perea, čija je reprezentacija nedavno igrala protiv Hrvatske u Orlandu, utakmicu koju je, naravno, pomno pratio.
– Naravno da sam gledao utakmicu Kolumbija – Hrvatska. Vidio sam momčad koja je vrlo uravnotežena u svim linijama, igra u kompaktnim blokovima, dobro se brani i pokazuje veliku brzinu u napadačkim tranzicijama – kaže o “Vatrenima”.
Kolumbija će, kao i 1994. godine, ponovno nastupiti na sjevernoameričkom tlu. Upravo na posljednje prvenstvo održano u Americi otišli su u velikom stilu – povijesnom pobjedom 5:0 protiv Argentine na njihovom terenu, u utakmici u kojoj je nastupio i sam Perea.
– Naša najveća snaga tog dana bila je unutarnja sigurnost svih nas na terenu. Igrali smo bez ikakvog straha. Bili smo uvjereni da ćemo u toj utakmici izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo – ističe.
Prisjećajući se svojih nastupa na svjetskim prvenstvima, Perea ne skriva emocije.
– Prvo Svjetsko prvenstvo 1990. pamtim kao nešto najbolje što mi se moglo dogoditi u životu. Ostvario mi se dječački san – sudjelovati i s ponosom predstavljati svoju zemlju, bez obzira na rezultate. Drugo Svjetsko prvenstvo, iako sam imao priliku igrati, ostavilo je neizbrisiv trag. Autogol mog suigrača iz obrane, Andrésa Escobara, pretvorio se u veliku tragediju za Kolumbiju – zaključuje Perea.
ROBERT HRKAĆ
