Legendarni zadarski šuter o tituli prvaka iz 1986.: 'Dražen je bio klasa, ali mi smo bili prava klapa, bolja od Cibone'

»Vrijeme zaista brzo leti«, priznaje nam Ante Matulović, danas pomoćni trener seniora Košarkaškog kluba Zadar, a prije točno 40 godina sudionik jedne od najslavnijih utakmica u povijesti zadarskog sporta. I član zlatne generacije KK Zadra, koja je osvojila posljednji, šesti naslov prvaka Jugoslavije. I to na kakav način. Dvadesetšesti travnja 1986. Zadar je u majstorici finala doigravanja, nakon dva produžetka, u prepunom zagrebačkom Domu sportova (12,000 gledatelja), svladao Cibonu, dvostrukog uzastopnog prvaka Europe, predvođenu legendarnim Draženom Petrovićem, rezultatom 111:110. Akterima te čudesne pobjede, u koju je malo tko u Zadru (a i šire) vjerovao, sjećanja ni dan danas ne blijede.

– To je bila veličanstvena pobjeda, baš zato što smo za protivnika imali vrhunsku momčad, koja je harala Europom i preko tisuću dana nije izgubila utakmicu na domaćem terenu. Iz tog razloga nam nitko nije pridavao velike šanse, a i oni su već unaprijed bili pripremili slavlje. No, mi smo vjerovali da ih možemo iznenaditi – prisjeća se Matulović.

Petranović razbio Jamničku

Let Veljka Petranovića preko zapisničkog stola u zagrebačkoj majstorici ušao je u legendu. Međutim, malo je poznato da je tadašnji kapetan Zadra opasno riskirao da s tim letom za njega utakmica i završi. Na stolu je, naime, bila staklena boca vode Jamničke, koju je Petranović srušio i razbio. No, pukom srećom je pao na pod prije nje pa nije naletjeo na ostatke stakla. Zaradio je, međutim, poveći hematom na leđima, ali je kao pravi »grizli« stisnuo zube i junački odigrao do kraja.

Zajedništvo

Kako ste to uspjeli?

– Jednostavno, taj dan se sve poklopilo, ali mislim da je presudno bilo to što smo bili prava klapa, bolja od Cibone. Oni su imali Dražena, koji je bio izvanserijski igrač, ali mi smo dugi niz godina igrali zajedno i to je bila naša prednost u odnosu na njih. Upravo ta majstorica je to pokazala, jer smo svi dali maksimum u tom trenutku.

To je istaknuo i Petar Popović, čovjek koji u prvom poluvremenu nije zabio ni koša, a u nastavku je zasuo Cibonin koš i završio susret s 35 poena.

– Drugačije se nije ni mogao pobijediti takav protivnik. Baš u tom prvom poluvremenu, kada je Pop odigrao slabo, vukli su neki drugi igrači, a onda je on u drugom i u produžecima odigrao fenomenalno. To je i inače bila snaga naše momčadi. Nikada se ne bi znalo odakle prijeti opasnost i nitko nije mogao reći da će rezultat pasti jer ulaze zamjene. Svi su bili maksimalno unutra i dali su svoj doprinos.

Ante Matulović, Petar Popović i Darko Pahlić

»Sveti Ante« na komitetu

Maestralne Matulovićeve izvedbe na parketu zadarska je publika pratila skandiranjem »sveti Ante.

– Taj dodatak imenu dobio sam u ono vrijeme, kada to baš i nije bilo najpopularnije, s obzirom na državu u kojoj smo živjeli. Čak sam zbog toga jedne godine završio kao druga točka dnevnog reda na komitetu. Raspravljali su zašto ne poduzimam ništa oko tog frenetičnog navijanja. A imao sam dvadesetak godina, što sam mogao. Srećom, imali smo u klubu barba Branka Perišu, koji je sve to riješio pa nisam imao većih problema, ali su mi ipak to spočitavali.

A velika je bila i uloga trenera Vlade Đurovića.

– On je bio izvanredan psiholog i motivator i u tom dijelu nas je fantastično pripremio, posebno za tu posljednju utakmicu. Taktički tu nije bilo mnogo posla, jer smo svi mi već dugo godina igrali zajedno i znali smo se »u prst«, ali on je to posložio na svoj način i odigrao jako veliku ulogu u osvajanju naslova prvaka.

Milicajac i Veljko Petranović

Zašto je trener Đurović odlučio da ne trenirate četvrtkom?

– Ne znam ni sam. Nikada nisam bio umoran igrač ili da nisam mogao izdržati dva sata treninga ili 40 minuta utakmice, ali on je tako odlučio i gotovo. Rekao mi je da neću trenirati četvrtkom da bi bio potpuno spreman za subotu. Meni to nije bilo baš jasno, htio sam trenirati, ali mi je čak zaprijetio da će me kazniti ako četvrtkom dođem na trening. Intrigiralo me je zašto je to tako i moram priznati da me je tako držao napetim i dodatno motivirao za utakmice. Inače, imali smo odličnu suradnju. Trener Đurović je često individualno razgovarao s igračima i držao je sve konce u svojim rukama. Čovjek je u svakom trenutku znao što mu je činiti.

Slavlje

Zadrani su u Zagreb išli kao da idu na izlet, a ne po titulu.

– Dan prije puta na treningu smo igrali nogomet, a u hotelu je bila potpuno opuštena atmosfera. U njihovoj dvorani nismo ni trenirali, nego smo samo izišli prošetati i opaliti poneki šut. Sve je bilo vrlo ležerno i koncentracija je bila isključivo na utakmicu. Sjećam se jednog detalja kada smo ulazili u dvoranu. Na službenom ulazu bio je neki navijač Cibone, koji je nešto prigovorio, a naš trener se okrenuo, udario ga i rekao: »Ovako će da prođe i Cibona.« Đurović je u svakom trenutku pronalazio način dodatno nas motivirati. Inače, i njegovi su treninzi bili drugačiji od ostalih, raznoliki, uvijek je uvodio nešto novo i znao je kako nas opustiti i motivirati. Na čast mu ide i što se uspio prilagoditi u Zadru, što nije bilo lako, jer je bio prvi trener stranac i u početku je vladala nekakva nelagoda u odnosu na njega i od igrača i od navijača. Nije to izgledalo bajno, ali kako je sezona odmicala, imali smo sve veće međusobno povjerenje i kulminacija je bila u finalu protiv Cibone. Na kraju su ga i navijači, koji su ga dočekali »na nož«, slavili kao junaka.

Stojko Vranković i Veljko Petranović na ramenima Zadrana

Mrežicu uzela milicija

Kako je to običaj nakon finala košarkaških utakmica, pobjednička momčad skida ili reže mrežicu s obruča i nosi je sa sobom za uspomenu. Tako su i Zadrani nakon finala 1986. došli do mrežice, ali vrlo brzo i ostali bez nje. S obruča ju je, uz pomoć »nosača« Veljka Petranovića, skinuo Mladen Babić, fizioterapeut, koji je i danas na toj dužnosti u klubu. Međutim, uskoro je došlo do gužve, nakon koje je Babić završio u – milicijskoj marici. I tamo ostao nekih pola sata. Uspjeli su ga Zadrani, uz pomoć pokojnog Ivana Žuže, izvući, ali mrežicu više vidjeli nisu.

Slavlje poslije velike pobjede bilo je nezaboravno.

– To je bilo čudesno, događaj za pamćenje, od slavlja s našim navijačima i studentima u Zagrebu, preko dočeka na Masleničkom mostu pa onda i na Narodnom trgu. Nešto neusporedivo s ičim što sam doživio i mislim da se to više nikada neće ponoviti, jer se tada baš poklopio niz okolnosti. Od te Cibonine nepobjedivosti i uvjerenosti da će osvojiti naslov do te mjere da su drugu utakmicu igrali bez Dražena samo da bi pripremili slavlje u Zagrebu, do naše sjajne predstave. Mislim da je i to njihovo podcjenjivanje važan detalj, jer je u nama probudilo dodatan dišpet. Nakon pobjede, ljudi su spontano izišli na ulice, veselili su se stari i mladi, grad je bio krcat… Nešto neopisivo. Bilo je zaista lijepo tih dana, jer se na svakom koraku osjećalo da smo napravili nešto veliko za grad i njegove građane – zaključuje legendarni igrač Zadra.

Zabio 30 nakon godinu dana bez lopte

Posljednju sezonu Ante Matulović odigrao je 1989. godine u Kvarneru i to na prilično nevjerojatan način.

– Prestao sam igrati još godinu dana prije, ali onda su me ponovno zvali iz Kvarnera, s kojim se nisam baš prijateljski rastao jer su mi ostali nešto dužni. No, nazvao me trener Milo Rapaić i zamolio da im dođem pomoći. Bilo je to 1989., odmah iza nove godine. Rekao sam mu da godinu dana nisam igrao, ali on je inzistirao i rekao da će sve riješiti samo da dođem. Došao sam na prvi trening u petak, nakon što godinu dana doslovno nisam taknuo loptu ni potrčao, jer sam već bio zakoračio u poduzetničke vode i košarka mi više nije bila na prvom mjestu. Dan kasnije, u subotu bila je utakmica. Odigrao sam 32 minute i zabio 30 poena, te odradio polusezonu do kraja bez problema. Nakon toga sam imao ponudu Cibone, zvao me Bože Miličević, jer im je trebala dobra zamjena za Dražena, ali nisam se odlučio na to, iako sam s 32 godine sigurno još mogao igrati. No, imao sam privatnih obveza i odlučio sam završiti s igračkom karijerom.