Razgovarali smo sa slavnim golmanom Barcelone: 'Zbog ovoga je Hrvatska i dalje među favoritima'

Kada dođete u FC Barcelonu, u bilo kojoj funkciji, tada nema dalje. Tada ste dodirnuli zvijezde, plafon. Još ako za kratko vrijeme kupite navijače ‘čojstvom’, junaštvom i srčanošću, ulaz u katalonsku Kuću slavnih vam je zagarantiran. U želji da Blaugrana poprimi novo lice u sezoni 2001./02., tadašnji predsjednik Joan Gaspart odriješio je kesu, potpisavši čitav niz pojačanja, a u tom transfer-paketu stigao je i argentinski golman Roberto Bonano, koji je pet godina pouzdano čuvao vrata River Platea.

Prezime Bonano na Barceloninoj jedinici pisalo je pune dvije sezone, od 2001. do 2003., gdje se Argentinac afirmirao kao uistinu prvi čovjek obrane, pritom skupljajući atraktivne obrane kao danas Donnarumma. S njime smo razgovarali o cijelom tom periodu, a priču je otvorio s detaljima oko njegovog transfera iz Rivera u Barcu.

– Moj transfer u Barcelonu dogodio se nakon pet godina u River Plateu. Posljednjih godinu i pol nisam mogao potpisati ugovor s Riverom, nismo se mogli dogovoriti o produženju, a želio sam nastaviti igrati za klub iz Buenos Airesa. Tada sam imao 31 godinu, bio sam redoviti starter za argentinsku reprezentaciju, igrajući u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. u Koreji i Japanu, pa mi je bilo zgodno biti u zemlji i igrati za momčad koja uvijek teži biti prvak i koja igra u Copi Libertadores. Tadašnji izbornik Marcelo Bielsa mogao me pratiti na svakoj utakmici, a u tim sam godinama bio na vrhuncu karijere. S druge strane, Barcelona je izlazila iz razdoblja krize, mnogi su igrači otišli, Figo je otišao u Real Madrid, Guardiola je također napustio klub. Doživjeli su institucionalnu krizu; pokušavali su potpisati vratara nakon što je Nizozemac Ruud Hesp otišao, a kada sam postao slobodan igrač, to im se pokazalo kao važna prilika jer im ne bi predstavljalo trošak u smislu otkupa mog ugovora. I to mi je olakšalo stvari, kaže nam za početak Bonano, koji je u Barceloni dobio svu potrebnu ljubav od navijača.

Godine krize

Nisu to bile najuspješnije godine za klub, bili su daleko od vrha u La Ligi, no u sezoni 2001./02. uspjeli su doći do polufinala Lige prvaka, gdje ih je eliminirao madridski Real. No, Bonano je bio netko u koga se cijela momčad mogla pouzdati.

– Prvo sam bio iznenađen što sam mogao doći u klub kao što je Barcelona. Iako je to bilo vrlo teško vrijeme, odmah sam shvatio da je bilo mnogo problema, da to nisu bile prosperitetne godine za klub i da se to stalno uspoređivalo s onim što se događalo u Real Madridu, koji je osvajao naslove i potpisivao ‘Galacticose’. U Barceloni se događalo suprotno; bilo je puno krize, puno pritiska. U mojoj prvoj sezoni jedva smo se kvalificirali za Ligu prvaka, a opet, s domaćim trenerom poput Carlesa Rexacha, koji je dugi niz godina bio pomoćni trener Johana Cruyffa, imali smo vrlo dobru sezonu u najelitnijem klupskom natjecanju. Stigli smo do polufinala, gdje nas je eliminirao Real Madrid, koji je te godine na kraju postao prvak. Odigrali smo sjajnu utakmicu u prvoj utakmici na Camp Nouu, gdje je Cesar Sánchez sjajno branio, no oni su iz dva kontranapada i golovima Zidanea i McManamana dobili utakmicu 0:2. U uzvratu je bilo 1:1, govori nam Bonano, otkrivši nam kakvo je bilo ozračje u svlačionici za vrijeme Rexacha.

– Istina je da sam imao dobar odnos sa svima, iako je to bila svlačionica s mnogo nizozemskih igrača, s Kataloncima, Južnoamerikancima, bilo je Brazilaca, Argentinaca, bilo je Francuza, nekoliko Talijana. Ipak, najbolji sam odnos imao s Javierom Saviolom, s kojim sam igrao u Riveru, a i mi smo stigli u Barcelonu u isto vrijeme. Imao je 19 godina, a ja 31, pa smo se međusobno družili. Najviše me pozitivno iznenadio Carles Puyol, sjećam se i početaka Xavija i Inieste, koji su u toj ranoj fazi svoje karijere pokazali veliku kvalitetu, prisjeća se Bonano.

Iz dana u Barceloni

Argentina i Hrvatska

Bonana su argentinski izbornici 13 puta učinili reprezentativcem Albicelestea, a putovao je i na Mundijal 2002., gdje je bio rezerva Pablu Cavalleru.

– Što se tiče argentinske reprezentacije, imao sam sreću da sam bio dio mlađih momčadi. Od 16. godine bio sam pozivan na nekoliko južnoameričkih prvenstava sa svojom reprezentacijom, a također sam prisustvovao Svjetskom prvenstvu do 20 godina. Ipak, ogroman ponos osjećam zbog nastupa za seniorsku momčad, kako u kvalifikacijama, tako i u prijateljskim susretima. Nisam zaigrao na Svjetskom prvenstvu, iako sam bio jedan od tri vratara zajedno s Pablom Cavallerom i Germánom Burgosom u momčadi koju je vodio Bielsa na SP-u 2002., a koja je imala sjajne igrače poput Batistute, Crespa, Almeide, Ortege, Simeonea, Samuela, Zanettija, Veróna, Sorína, Pochettina, Sensinija. Cavallero je na kraju bio prvi vratar, no ispunjava me ponosom što sam mogao nositi dres svoje zemlje, prisjeća se Argentinac.

Bit će Bonano prikovan za male ekrane ovo ljeto, kada će cijeli svijet zahvatiti nogometna euforija. Pitali smo ga kakva očekivanja ima od Scalonijeve Argentine, ali i za mišljenje o Dalićevim momcima.

– Mislim da su i Argentina i Hrvatska, posebno posljednjih godina, pokazale da imaju ogroman bazen sjajnih nogometaša. Postigle su velike stvari i mislim da su među glavnim kandidatima za naslov. Opet mogu igrati važnu ulogu, barem su to do sada demonstrirali na temelju kvalitete svojih igrača, a možda i na temelju nečega važnog, što smatram karakterom i ponosom koji za svakoga od njih predstavlja biti dio nacionalne momčadi, zaključuje veliki vratar.