Sociolog Nogalo o konzervativnim mladićima danas: 'Odrastaju pod pritiskom očekivanja koje ne razumiju'

Koliko je teško danas biti muškarac? U modernom društvu koje trendove mijenja jednakom brzinom kao čarape, uloga i položaj muškarca u društvu u konstantnom su ciklusu promjena. Neki će reći da su one pozitivne, a neki da su negativne. Polarizirano društvo, kakvo je ono hrvatsko, podložno je raslojavanju po svim društvenim osnovama. Promatranje uloge muškarca u modernom društvu zato mora biti višeslojno, otvoreno za komentare i različite poglede, jer kako se povijest našeg društva mijenja tako se mijenjaju i uloge koje u njemu držimo. Iako Hrvatska još uvijek njeguje duboko patrijarhalne korijene, žene su te koje nose razvojnu osnovu društva. Više su obrazovane, liberalnije, otvorenije novim životnim iskustvima. Onaj dio muške populacije koji smatra kako je danas teško biti muškarcem zato žene najčešće vidi kao prepreku tomu da ispune svoju punu ulogu u društvu, umjesto da na njih gledaju kao na partnerice u tom procesu. O ovoj smo temi, ali i mnogočemu drugome razgovarali sa sociologom Stipom Nogalom, koji je poznat po svom radu na temama muškosti, feminizma i položaja queer osoba u hrvatskom društvu.

Sve su ovo društveno osjetljive teme, no ona koja se tiče muškosti, rekao nam je u razgovoru, u posebnom mu je fokusu, napose kroz razgovore s mladima. Otkrio je tako mnoga zapažanja o mladićima koji stasaju u našem društvu. Od toga da su opterećeni idejom da moraju ispuniti očekivanja koja društvo od njih ima, do toga da sve manje razumiju svoje vršnjakinje, te pritiska koji osjećaju u društvu koje promovira tradicionalne poglede na ulogu muškarca u društvu.

Strah od krize

Ni jedna od tih tema, ističe Nogalo, nije nova. Od pamtivijeka one su temom rasprava u svim zapadnim društvima.

– Društvo u različitim sferama stvara različite predodžbe o muževnosti ili maskulinitetu, kako mi u struci kažemo. Muževnost i je i nije u krizi. Taj me diskurs o krizi osobno nervira, jer se bavi otkrivanjem tople vode. Maskulinitet je tip roda, te je kao takav uvijek u krizi. Kao i feminizam, prolazi kroz razne krize i promjene. Muškarac u našem društvu zapravo nije izgubio svoju tradicionalnu ulogu, jer hrvatsko je društvo duboko konzervativno, te temeljeno na principu poslušnosti. A poslušnost je u srži muškosti kakvu danas poznajemo, počeo je Nogalo.

Ideja da je moderan muškarac feminiziran skoro je srednjovjekovna ideja, koju su, ističe Nogalo, razni filozofi provlačili u različitim sferama povijesti.

– Osnovna funkcija ideje krize muškosti leži u tome da se stalno potencira strah od krize. Cijelo naše društvo ima negativan refleks prema raspravama o muškosti. Konzervativci će tako tražiti povratak tradicionalnim rodnim ulogama, a liberali pomak prema progresivnim idejama, koje su promašene. Zazor prema takvim temama zato dolazi iz različitih kutova, jer društvo smo koje je odgojeno da ne propitkuje svoje fundamentalne osnove, smatra Nogalo.

Kapitalizam se, ističe, boji propitkivanja roda. Kontinuirano se tako traži potvrda za ponovnim konstruiranjem roda i postavljanjem granica.

– Zazor proizlazi i iz činjenice da se rodni identiteti smatraju duboko intimnima. Otvaranje takvih tema izgleda kao pomicanje tla pod nogama. Prosječna osoba zato i ne razumije razliku između rodnog i spolnog identiteta. Iako su to pojmovi koji su neodvojivi. Laik će zato te pojmove osvijestiti kada ih promatra s osobne i društvene periferije, s obzirom na posljedice koje nose sa sobom. Muškarci prepoznaju osjećaje koje društvo smatra nepoćudnima za izražavanje, a tiču se osjećajnosti, straha i tuge, pojasnio je Nogalo.

Društveni konstrukt

Kaže kako se o rodu stalno razgovara bez da ga se jasno nazove onim što je – rod – društveni konstrukt koji obuhvaća uloge, ponašanja i identitete koje društvo smatra prikladnima za muškarce i žene.

– Problematika je to koju se uvijek promatra kao da je izazvana vanjskim datostima, a ne kao da je inherentna trenutnoj situaciji. Razmotrite samo temu utjecaja društvenih mreža na djecu. O tome se najčešće govori na način kao da je neka vanjska sila kriva za pretjeranu upotrebu mobitela kod djece, umjesto da ju se promatra kao posljedicu načina na koje odgajamo djecu, povukao je paralelu Nogalo.

Rod, dodaje, isto tako, nije posljedica udruga iz mraka, niti vanjskih utjecaja. Društvene relacije koje se mijenjaju, a pokušavaju se održati nepromijenjenima, smatra, uopće se ne propitkuje.

– Primjer krize muškosti jasno se ogleda kroz ulogu muškarca kao »beadwinnera« ili onoga koji zarađuje. Ta se ideja i dalje izjednačava s maskulinitetom, iako je društvo – socijalno i gospodarski – daleko od mogućnosti da se obitelji održe samo jednom plaćom. Kroz tu se promjenu kriza muškosti pokušava podvući kao gubitak prevlasti muškaraca na tržištu rada. S druge pak strane imate mlade momke, te načine na koje oni percipiraju probleme s kojima se susreću. Ponovno uvođenje vojnog roka zato se jasno ogleda kao primjer mišljenja da militarizacija stvara »prave« muškarce. Ono što će država od ovoga dobiti, bazen je pojedinca koje će moći koristit kao topovsko meso. Više mi se to čini kao reakcija na ideju krize muškosti, kako bi se muškarce preoblikovalo kroz vojnu stegu, pojasnio je.

Ono što je od momaka saznao, to je da od vojnog roka prvenstveno očekuju učenje disciplini. No, ona, upozorava, nije emancipatorna.

– Disciplina uči poslušnosti. U raspravama o maskulinitetu zato se često i propušta naglasiti činjenica da muškost ovisi o hijerarhiji poslušnosti. Koliko se god potencira ideja o muškarcu kao slobodnom čovjeku, oni su samo u nizu različitih dominacijskih struktura. Militarizacija je vrijednosna politika utemeljena na poslušnosti. Muškost funkcionira i kao prijetnja i kao obećanje zaštite. Naše je društvo vezano za ratnički maskulinitet 1990-ih. Najvidljiviji je to dokaz muškosti u nas. Branitelji su bili uzor mojoj generaciji i starijima, dok su za mlade danas te iste ratne priče više posredovane državnim narativima i pričama koje malo posrednije dolaze do njih. To je generacijsko pitanje koje jednako ne pogađa sve muškarce i mladiće, rezimirao je.

Ili poduzetnik ili branitelj

Vrijednosni okvir koji u Hrvatskoj legitimizira muškarca je još uvijek, dodaje ili poduzetnik ili branitelj.

– Muško tijelo duboko je instrumentalizirano. Jednako kao i žensko, samo na drugačiji način. Pogledajte samo primjer vojnog roka. Sustav je to koji muškarca promatra kao tijelo koje se oblikuje da bude spremno ubiti i umrijeti za svoju državu. Ultimativna osoba nama rođenima 1990- ih je bio branitelj, osoba koja zaslužuje najveće poštovanje. Ratnička aristokracija, koja je Hrvatsku zauzela kao svoj feud, naglasio je Nogalo.

Na dnevnoj bazi razgovara s mladim srednjoškolcima, najčešće učenicima strukovnih škola, koji većinu svog vremena – u školi i na praksi provode okruženi drugim muškarcima. Zbog toga, ističe, ranije razumijevaju odnose koji vladaju na tržištu rada, prepoznaju neke obrasce ponašanja u obitelji, ali sve teže razumiju svoje vršnjakinje.

– Strukovnjaci u svojim obrazovnim kurikulumima nemaju društveno – humanističke teme, tako da su zainteresirani za mnoge teme o kojima razgovaramo. Počinjemo od odnosa moći. Zato puno ranije primjećuju odnos moći šef – radnik, jer rano ulaze na tržište rada. Tu je i odnos profesor – učenik, roditelj – dijete. Cilj mi je prikazati im, kada kasnije dođemo do roda – horizontalni odnos moći. »Tako se muškarac ne ponaša. Ili, to nije ženstveno«. Takve se rečenice često čuju od vršnjaka. Potom dolazimo do pojma etiketiranja. Nasilja. Sve je to dio roda, stava je Nogalo.

Želi da se djeca reflektiraju na teme o kojima rijetko imaju prilike razgovarati.

– Zanimljiva im je, naravno, tema romantičnih odnosa. Često razgovaraju o potrebi za kontroliranjem partnera, paranoji i ljubomori. Propitkuju i granice prijateljstava koje bi njihov partner trebao imati. Dečki uistinu jesu konzervativniji od djevojaka, koje su progresivnije. Oni su zapeli u samorazumljivoj konzervativnosti. Zašto? Zato jer nemaju drugog izbora. Prepušteni su u velikoj mjeri sami sebi. U obrazovnom sustavu često nemaju priliku za propitkivanje, a društvene su veze takve kakve jesu. Nelagoda u društvu pretvara se u konzervativnost, jer je to najlakša reakcija, rezimirao je Nogalo.

Opozicijski seksizam

Opozicijski je seksizam, dodaje, uz onaj tradicionalni, hijerarhijski, zato sve češće vidljiv u mladih.

– Nelagoda se u jednoj mjeri zato translatira na način da, ako muškarac smatra da mu u društvu nije dobro, žena za to mora biti kriva. Tomu je tako zbog drugosti, ne samo hijererhijske, već i socijalne. Dječaci mnogo vremena provode u homo-socijalnim društvima. Žene su im tada najčešće autoriteti – majke ili nastavnice, dok se s djevojkama imaju malo prilika družiti. Čak i kad jesu u nekom miješanom društvu, ponovno se vidi razdvajanje prema spolu. Potenciranje radikalnih razlika između muškaraca i žena kroz pitanja kao što je »što žene žele« stvara distancu. Fizičku i psihološku, objasnio nam je Nogalo.

Odraz je to, smatra, šire slike društva, koje implicira opasnost od onog drugog. Jedan od fundamentalnih razgovora koji se trebaju voditi zato je zašto rod stvara distancu. Interesi muškaraca i žena prikazuju se tako kao kontradiktorni i dijametralno suprotni.

– Kada bi se seksualni odgoj u školama napokon formalizirao i profunkcionirao, vjerujem da bi u jednoj mjeri pomogao ovakvim raspravama. No, institucionalizacija će u jednoj mjeri stvoriti zazor od takvih tema. Postat će škola i djeci će biti sve manje zanimljiva. Nametnuta. S druge strane, djeca i mladi su puritanci. Teško im je razgovarati o seksualnosti. Iako mi to nije u popisu tema kad s njima razgovaram, općenito je to spektar tema koje se teško načinju, tako da je, generalno govoreći, najlakše skrivati se iza humora. Medikalizacija prostora koji bi trebao biti otvoren prostor za razgovor o seksualnim temama jako je pogrešna, rekao nam je Nogalo, dodavši kako je važno postaviti pitanje da li bi bili društveno slobodniji da smo seksualno slobodni.

– Društvena kontrola je inherentna razgovorima o seksualnosti. Iako od 19. stoljeća stalno govorimo o seksualnosti. Ali kao duboko znanstvenom diskursu. U velikom dijelu zato živimo u strahu od seksualnosti, rezimirao je.

Raspravu smo zato skrenuli na pojavu malih, ali glasnih konzervativnih skupina, kao što su klečavci, koji javno zagovaraju konzervativne društvene i seksualne norme.

– Tema o klečavcima nije ni moderna, ni aktualna. Oni su samo vidljivija i glasnija manjina koja zagovara teme koje su već fundamentalne u našem društvu. Poslušnost žena muškarcima postoji u svim zapadnim društvima.

Takvi se pojedinci nalaze u društvenom procjepu koji zagovara ideje strane ovom prostoru, poput protivljenja pravu na abortus, koje je po izraživanjima javnog mijenja jako popularno pravo u Hrvatskoj.

Naša desnica sve više parazitira na principima protestantske amerikanske desnice, što je nelogično za one koji se busaju svojim katoličanstvom, zaključio je Nogalo.

Poručio je kako je dio tog načina razmišljanja i protivljenje dolasku novih kultura i pojedinaca u hrvatsko društvo.

– Standardni obrazac ponašanja plašenje je trećima kako bi legitimizirali dominaciju nad drugima. Militarizirano, poslušno društvo bitan je faktor. Strani se radnik u takvom prostoru promatra kroz temu getoiziranja. Istovremeno je prijetnja, ali se percipira kao slabić. Ideja da su Hrvati etničko homogeno društvo zato pomaže u održavanju nacionalne države, iako nije utemeljeno u stvarnosti. Priča o tisućljetnoj želji Hrvata za vlastitom državom nema dubokih korijena. Strani radnici zato funkcioniraju kao prijetnja homogenoj naciji, ali postoje uz titulu slabog migranta.

On uzima naše poslove, ali postavlja ih se kako manjkave i manje vrijedne. Nacionalizam zato šteti svima, a osobito muškarcima. Posebice jer ih se instrumentalizira u kontekstu nacionalizma, kao fizičko tijelo koje brani naciju i »Majku državu«, poručio je na kraju razgovora Nogalo.

Poslušnost

Na primjeru HOS-a, koji, ističe, svojim glasnim nastupima zauzima velik dio javnih nastupa braniteljske populacije, lako se zaboravi koliko su mali udio imali u brojnosti osoba koje su se borile u ratu. Isto je tako i s ukupnom braniteljskom populacijom, kaže. Njihov je utjecaj neproporcionalan brojnosti onih koji su zapravo bili na bojištima.

– Moj je pokojni otac bio branitelj, te mi je uvijek ponavljao kako valja biti sumnjičav prema onima koji kontinuirano pričaju o ratu. Jer to je trauma koju nije želio cijeli život vezivati uz sebe, poručio je Nogalo. Dio tih priča, misli, potenciraju pojedinci koji žele vladati u društvu. U obzir, dodaje, se dovoljno ne uzima kako se sloboda i snaga muškarca ogledaju u poslušnosti različitim autoritetima.