Otvorena retrospektivna izložba grafičara i dizajnera Nile Karuca: 'Plakat mora zaustaviti pogled'

U Gradskoj loži se do 12. travnja može razgledati izložba »Znakovi identiteta« zadarskog grafičara i dizajnera Nile Karuca u organizaciji Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar (NMZ). Riječ je o svojevrsnoj retrospektivi koja okuplja plakate nastajale kroz više desetljeća, ali i o izložbi koja nadilazi osobni opus jer ujedno prati i razvoj zadarske kulturne scene, institucija i vremena u kojima su ti radovi nastajali.

Karuc, i sam iz arbanaške zajednice, kroz svoj rad već desetljećima suptilno ispisuje znakove pripadnosti, identiteta i prostora, iako oni nikada nisu doslovni ni jednoznačni. Naime, njegov autorski put snažno je obilježen 1980-im godinama, kada stvara niz plakata za NMZ​​. Upravo u tom razdoblju Karuc oblikuje prepoznatljiv likovni jezik, vješto balansirajući između zahtjeva naručitelja i vlastite autorske slobode. Tijekom 1990-ih, u posve drugačijim okolnostima, njegov se rad širi i na dizajn simbola vojnih postrojbi, za što je dobio brojna priznanja. No njegov angažman na kulturnoj sceni počinje i ranije, jer još 1976. godine sudjeluje u osnivanju Salona mladih, dok 2000. pokreće likovnu skupinu ZadArt, čiji je i predsjednik.

Upravo iz tog presjeka rada i vremena autor Karuc za naš list govori o plakatima, ali i o okolnostima u kojima su nastajali od ranih početaka i suradnje s NMZ-om, preko odnosa prema tehnici, pa sve do promjena koje je donijelo digitalno doba i njegova današnjeg pogleda na vlastiti opus.

Manje je više

Izložba je postavljena u okviru programa obilježavanja 300. obljetnice dolaska Arbanasa u Zadar, no, kako ističe autor, taj identitetski sloj prisutan je tek suptilno.

– Živim baš u centru Arbanasa, na trgu. I moji su živjeli tamo. Ali sama izložba nije nešto posebno vezana samo za Arbanase. Ima tu par plakata koji se tiču toga, recimo uz proslavu Gospe Loretske i tako dalje, ali više sam radio druge stvari – publikacije, knjige, slikovnice, brošure…, započinje Karuc.

Dok govori o identitetu, koji se nalazi u naslovu izložbe, jasno daje do znanja da ga ne zanima doslovno, nego suptilna prisutnost koja ne opterećuje rad.

– Nije to nešto što ja sad moram direktno staviti u plakat. To je više nešto što nosiš sa sobom, ali ne mora biti vidljivo na prvi pogled, kratko će umjetnik.

Prisjećajući se početaka, Karuc spominje profesora Ivana Zelića koji je imao ključnu ulogu u njegovu formiranju.

– Poslije Akademije profesor Zelić i ja družili smo se još petnaest, dvadeset godina i radili skupa razne stvari, plakate i drugo. Ono što je on meni dao, to neću nikad zaboraviti. Naučio me kako razmišljati kad se nešto dizajnira, odnosno kako doći do najvećeg efekta na najjednostavniji način. Ne nabacivati svega i svačega pa da na kraju od šume ne vidiš stablo. Prvo moraš vidjeti stablo, pa onda šumu, jasan je Karuc.

Taj princip »manje je više« jasno se očituje u njegovom razumijevanju plakata kao medija.

– Plakat se mora vidjeti iz daljine. Mora imati nešto – je li to točka, kvadrat, boja – da ga prepoznaš odmah. A onda kad se približiš, tek onda čitaš tekst. Tekst je informacija, ali plakat je ono udarno. To je ono što te zaustavi, ističe ovaj grafičar.

Slobodne ruke

U kontekstu ‘80-ih godina prošlog stoljeća i suradnje s NMZ-om, otkriva kako uvijek ima autorsku slobodu.

– Nitko mi nikada nije rekao kako nešto mora izgledati. Sve što sam radio za kulturne događaje, to su bila moja rješenja. Drugačije je bilo kad se radilo nešto komercijalno, za neke sastave i slično, tu su tražili određene stvari. Ali u muzeju, tu sam imao slobodne ruke, govori Karuc.

Veliki dio njegova opusa obilježila je tehnika serigrafije, odnosno umjetnički sitotisak.

– Radilo se ručno, to je tada bilo normalno. Ovi prvi plakati su svi rađeni tako, poput primjerice ovih za Salon mladih. Ofset se koristio kada je bila veća naklada. Danas je sve digitalno, možeš napraviti koliko hoćeš, ali to nije isto. To brzo izblijedi, nestane. Ovo ostaje, kaže dizajner.

Njegov odnos prema tipografiji i procesu rada također je vezan uz analogno iskustvo.

– Tipografiju sam birao prema tome o čemu se radi. Imam neke tipove slova koje preferiram, da imaju karakter. Danas možeš sve složiti kako hoćeš, ali nekad nije bilo tako. To su bila slova koja su se lijepila, snimala… pa se nešto odlijepi, pa opet. Uvijek je bilo iznenađenja, prisjeća se Karuc koji je u svojim plakatima tijekom prošlog stoljeća nerijetko koristio i tehniku kolaža.

Boja je još jedan ključan element njegova vizualnog jezika, a o njoj govori gotovo s istim žarom kao i o formama koje se protežu u rasponu od apstraktnog do figuralnog.

– Volim fluorescentne boje. Namjerno sam ih stavljao da odmah upadne u oko. Najdraža mi je crna podloga, na nju može ići bilo koja boja, sve paše. Volim kontrast, da to bude živo, jasno će umjetnik.

Radovi kroz desetljeća

Dok prolazi pogledom kroz odabrane plakate, jasno je da ih ne doživljava kao završenu priču, nego kao kontinuirani proces umjetničkog rada koji traje već pedeset godina.

– Neki se začude, ne vjeruju koliko toga ima. A ovo je samo dio. Ovo je jedan pregled. Imam još puno toga. To su radovi koje sam radio kroz godine, što sam dizajnirao i oblikovao, kaže Karuc.

Prisjetio se i prvog plakata, iako ga na izložbi nema.

– Moj prvi plakat je bio za Arheološki muzej Zadar. Bila je to jedna kutija s praporcima, u rasteru. Ali papir je bio loš, pa se sve to s vremenom deformiralo i propalo, govori umjetnik te ističe kako je posljednji plakat izradio upravo za ovu izložbu.

Osvrnuo se i na suvremeni pristup te promjene koje je donijelo digitalno doba, ne skrivajući pritom kritički stav.

– Danas se sve radi brzo, ali malo tko razmišlja. Ne napravi se skica, nego se odmah ide na računalo i nabacuje svašta. A ja uvijek kažem da jedna crvena točka na crnom papiru može značiti više nego sve reklame zajedno. Danas ima previše svega, govori Karuc te naglašava kako bi u oblikovanju plakata uvijek u središtu trebala biti jasna ideja, dok vizualni elementi trebaju biti svedeni na bitno jer, kako ističe, manje je više.