Željana Buljat i Sanja Grgina osnovale prvu zadarsku udrugu posvećenu promicanju umjetnosti pripovijedanja

Osnovana je udruga Besida, prva zadarska udruga posvećena promicanju umjetnosti pripovijedanja i očuvanju usmene tradicije, s ciljem da priču ponovno približi djeci, mladima i odraslima te pokaže kako i danas može biti snažan način povezivanja ljudi. Udrugu su osnovale pripovjedačice Željana Buljat, predsjednica udruge, i Sanja Grgina, dopredsjednica. Svoj rad nedavno su predstavile javnosti na stručnom skupu »Dramske metode za baštinske pedagoge« u organizaciji Narodnog muzeja Zadar, gdje su održale predavanje »Od priča do predmeta« o tome kako se pripovijedanje može primijeniti u muzejima.

Iako je udruga tek formalno osnovana, Buljat i Grgina pripovijedanjem se bave već godinama kroz radionice, nastupe i različite kulturne programe, nastojeći živu riječ približiti publici i pokazati da pripovijedanje i danas ima važnu ulogu u suvremenom društvu. Njih dvije upoznale su se nakon što je Grgina, čuvši da u Zadru djeluje još jedna pripovjedačica, odlučila potražiti Buljat. Susret je ubrzo prerastao u suradnju, a potom i u prijateljstvo iz kojeg je postupno nastala ideja o osnivanju udruge Besida.

– Kad imaš svoje strasti i kad se fokusiraš na to, kad to postane dio tvog svakodnevnog života, onda stalno imaš potrebu za jačanjem, razvijanjem i napredovanjem, započinje dopredsjednica Grgina.

Pečat tradiciji

Naziv udruge nije odabran slučajno. Riječ »besida«, objašnjava predsjednica Buljat, nosi arhaičan prizvuk, pa je upravo to bio razlog zbog kojeg su se odlučile za to ime.

– Kad se spomene pripovijedanje, ljudi često pomisle na neka davna vremena ili na nešto namijenjeno samo djeci, a mi želimo pokazati da su priče potrebne svima, bez obzira na dob, govori Buljat te dodaje kako su imenom željele naglasiti i povezanost pripovijedanja s tradicijom i govorom kraja iz kojeg dolaze.

– Htjele smo imenom dati pečat tradiciji i baštini našeg kraja, da već na prvi spomen zazvuči dalmatinski. U samoj riječi »besida« je ono što je pripovijedanje u svojoj biti – izgovorena riječ.

Važan dio pripovjedačkog rada predstavlja odabir priča koje će se izvoditi pred publikom. Taj proces, kaže knjižničarka Buljat, često je vrlo osoban.

– Mi volimo reći da priča pronađe pripovjedača. Naravno, to ne dolazi samo od sebe – puno čitamo, istražujemo i slušamo druge pripovjedače. Ponekad vas neka priča jednostavno dotakne i poželite je prenijeti dalje. Kod zapisanih priča potrebno je mnogo čitati kako bi se pronašla ona koja odgovara pripovjedaču i publici. Mi uvijek polazimo od toga što nas osobno privuče, ali razmišljamo i o publici. Važno je imati različite priče za djecu, za mlade i za odrasle, i znati ih prilagoditi onima kojima ih pripovijedamo, objašnjava pripovjedačica.

Grgina je podsjetila kako pripovjedači nisu samo »prenositelji priče«, nego i njezini koautori.

– Bilo da je riječ o Pepeljugi ili Snjeguljici, svaki pripovjedač ima slobodu oplemeniti priču onim što smatra važnim u tom trenutku. Ono što želimo reći publici uvijek na neki način oblikuje način na koji ćemo je ispričati, objašnjava Grgina otkrivajući kako ona svoju inspiraciju često pronalazi u svakodnevnim situacijama. Ponekad, kaže, čuje nečiji razgovor na ulici ili dok prelazi most, pa joj takav trenutak ostane kao mala crtica iz života. Takve situacije kasnije nadograđuje i uklapa u priče, obogaćujući ih detaljima koji ih čine bližima i prepoznatljivijima slušateljima.

Umijeće izvođenja

Glumica i lutkarica podsjeća kako je pripovijedanje umijeće, ali ne samo umijeće govorenja, nego i umijeće izvođenja.

– Pripovijedanje je performans. Pripovjedač ima svoj nastup, ima svoje vrijeme i on kreira prostor, kreira priču i obogaćuje je svim onim vještinama, odnosno načinom na koji tu priču doživljava, ističe glumica.

Posebno naglašava slobodu koju pripovjedač ima u interpretaciji.

– Za razliku od čitanja teksta, u usmenom pripovijedanju ne postoji jedinstven »ispravan« način. To je potpuna sloboda izvođača jer tu nema pravo i krivo. Ne možeš reći da je jedan pripovjedač nešto krivo napravio, a drugi napravio odlično – to ne postoji. Svi imamo slobodu izlaganja, onako kako mi hoćemo, jasna je Grgina.

Budući da je dugogodišnja glumica i lutkarica u Kazalištu lutaka Zadar, Grgina je iskoristila priliku pojasniti važnost izražajnosti i tzv. »glumstvenosti«, kao i ključnu razliku između glume i pripovijedanja.

– Ono što je važno u pripovijedanju, isto kao i kada djetetu čitate priču – dijete nikada neće prihvatiti suhoparno čitanje, jer mu je dosadno. Dijete traži glumstvenost. Kaže: »Hajde mama, pričaj… Kako je vuk radio? Kako se nasmijao?«. Ako vi to samo pročitate bez izraza, dijete će odmah reagirati. Dakle, glumstvenost je dio pripovijedanja. Pa i kad pričamo viceve, mi sve odglumimo. Ali ne kažem da je to gluma. Postoji razlika. Gluma je laž – da se odmah razumijemo. Kad nekome kažeš »nemoj mi glumiti«, zna se što to znači, da nešto »fejkaš«. Pripovjedači su alergični na to. Glumstvenost znači da uzmem elemente iz vlastitih proživljenih iskustava i implementiram ih u priču. Tada priča postaje protočna i autentična, izgleda kao da je zaista proživljavam. To znači biti glumstven, pojašnjava Grgina te dodaje kako su izražajnost ono što pripovijedanje čini zanimljivim i živim jer slušatelji i gledatelji ne prate samo riječi nego i lice, pokrete, općenito način na koji pripovjedač govori i doživljava ono što pripovijeda.

Priče nas povezuju

Pripovijedanje, smatraju pripovjedačice, i danas ima važnu društvenu ulogu, iako se svijet u međuvremenu promijenio.

– Priče su nekada imale još veću snagu jer nisu služile samo za zabavu. Bile su alat spoznaje, poruke i učenja, način na koji se znanje prenosilo s koljena na koljeno, ističe knjižničarka Buljat te dodaje kako je razvoj tehnologije u posljednjim godinama uvelike promijenio način na koji ljudi komuniciraju i kako pričaju priče.

– Danas je sve brzo i sve je nadohvat ruke. Djeca, ali i mi odrasli, prezasićeni smo informacijama i sadržajem, pa je sve teže zadržati koncentraciju i pažnju. Upravo zato usmeno pripovijedanje može imati važnu ulogu u vraćanju pažnje na slušatelje i međusobni kontakt uživo. Danas teško slušamo jedni drugi, a to je nešto što je jako važno. Pripovjedač, osim što mora znati pričati priče, mora biti i dobar slušatelj. Bez toga nema pravog kontakta s publikom.

Upravo taj odnos između pripovjedača i publike jedna je od najvećih vrijednosti pripovijedanja.

– Kroz slušanje se stvara odnos između ljudi. U pripovijedanju se događa nešto posebno jer ljudi dijele isti trenutak i reagiraju zajedno. Iako se priča kroz povijest mijenjala, zapravo nikada nije nestala. Sve je priča – od mitova i bajki do reklama i svakodnevnih razgovora. Čak i u marketingu zapravo prodajete priču, kaže uz smijeh pripovjedačica Buljat te dodaje kako danas više ne postoje isti rituali kao nekada, kada su se ljudi okupljali oko ognjišta i prenosili mitove i legende, no potreba za pričom ostala je ista.

Grgina pritom dodaje kako pripovijedanje nije samo prenošenje priče, nego i način na koji ljudi međusobno komuniciraju i dijele iskustva.

– Ta riječ rezonirati zajedno, vibrirati zajedno – sve to ima veze s komuniciranjem sa svijetom. I onda se opet vraćamo na pripovijedanje. Čemu ono služi? Služi da bismo komunicirali sa svijetom, naglašava pripovjedačica.

Rastući interes

Uz to, napominje kako pripovjedač u tom procesu ima posebnu ulogu zato što kroz priču otvara prostor u kojem publika može prepoznati vlastita iskustva.

– Mi pripovjedači smo kao portali, kao vrata koja se malo otvore, dok su slušatelji ujedno i gledatelji. Priče iz svakodnevnog života su u tom kontekstu najbliže publici. Zato ih volim pripovijedati jer smatram da su važne. Kroz pripovijedanje ljudima treba da to čuju, zato što se tu svi nađemo u istome – onda rezoniramo zajedno, govori Grgina.

Iako su udrugu Besida tek nedavno formalno osnovale, interes za njezin rad već raste. Pripovjedačice ističu kako su i prije osnivanja udruge godinama sudjelovale u različitim pripovjedačkim programima, radionicama i kulturnim događanjima u knjižnicama, školama i vrtićima, nastojeći živu riječ približiti publici svih generacija.

– ​Besida trenutačno okuplja četrnaest članova iz različitih dijelova Hrvatske. Devet nas je redovnih, aktivnih članova, uglavnom na relaciji Zadar – Zagreb, a ostali su podržavajući članovi, ističe Buljat, dodavši kako se interes za priključivanje udruzi stalno povećava.

Osim toga, ne nedostaje ni interesa za suradnje.

– Već ovaj tjedan u okviru Hrvatskog društva za pripovijedanje Logos nastupam u sklopu projekta »Bajkovita zima uz ognjište«, koji provodi Ivanina kuća bajke uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Sanja je također bila pozvana, ali ovaj put nažalost neće moći, pa idem sama. Zatim imamo i poziv iz knjižnice u Murteru za Noć knjige, 23. travnja, a u međuvremenu se pojavilo još nekoliko dogovora, najavila je Buljat, kazavši kako se u vrlo kratkom vremenu već puno toga zakotrljalo.