Ovo je vjerovatno najstariji partizan u Hrvatskoj, ima 106 godina: 'Nikad nisam koketirao s onim režimima, ostao sam čist kao suza'

Nekadašnji specijalni savjetnik Josipa Broza Tita za pitanja sigurnosti, i danas vjerojatno najstariji živući partizan, 106-godišnji general pukovnik Ivan Mišković-Brk, čovjek je koji je razgovarao sa svjetskim državnicima poput Nehrua, Nassera i Che Guevare, te jedna od najmoćnijih figura druge polovice 20. stoljeća. Fascinantno je gledati u oči osobu koja je proživjela više od stoljeća turbulentnih događaja na ovim prostorima, a itekako je sudjelovao i u stvaranju sudbine istih – a svojim pronicljivim pogledom i komunikacijom nimalo ne odaje svoje godine.

Dapače – kad smo ga posjetili u njegovu stanu na pulskoj Verudi, ovaj vitalni Premanturac, rođen 24. listopada 1920. godine, kao treće od šestoro djece, dočekao nas je sa smiješkom na licu koji spušta sve barijere. I odmah je počeo:

– Pred malo vremena bio je sprovod u Premanturi rođenoj Premanturki Štefici Hinić, djevojačkog prezimena Jurlina, koja je imala 103 godine. Za nju nisam znao da je iz Premanture. S obzirom da ja imam 106, bilo bi normalno da je poznam, ali ni Premanturci koji neprekidno stanuju u svom mjestu nisu je poznavali, stoga me to iznenadilo. Mislim da je ona bila udana za oficira Jugoslavenske narodne armije, i slijedila njegov put, pa se vratila doma, čim smo s velikim strahopoštovanjem ušli u njegov dnevni boravak spontano je krenuo general pukovnik Ivan Mišković Brk, koji i službeno najstariji Premanturac. Upitali smo ga kako se osjeća.

– Svakog jutra zahvalan sam što sam živ. Inače, cijelog života sam optimist. Sjećam se dobro vremena kad smo svi bili u emigraciji, i svi smo bili antifašisti. Ali u tom antifašizmu se netko snašao bolje, neko lošije. Netko je malo koketirao s onim režimima, a netko nije. Ja spadam među one koji nikad nisu koketirali, i od prvog do zadnjeg dana sam ostao čist kao suza. Sudbine su čudne, no u konačnici, svi se na kraju nađu na groblju, jer kažu da gdje se rodiš, tu i umreš. Interesantno je sve to, kaže general pukovnik Mišković, koji se prisjetio i davnih dana, kad je bio jedan od najmoćnijih ljudi u bivšoj Jugoslaviji.

– Prošao sam svijeta i svijeta, i režima i režima, ideologija i ideologija. I država i država. I sve sam na neki način progurao, isplivao iz svega toga… I sam sebi se čudim što sam ostao živ, kaže general pukovnik Mišković. Njegov život je zasigurno bio kompliciran, ali i pun opasnih situacija, pa smo ga upitali – kad ga je bilo najviše strah u životu?

– Najsretniji sam bio u partizanima. Pored mene su ginuli ljudi, sahranili bi ih, i nakon toga bi išli s brigadom i pjevali. Takva su vremena bila. I strah me nije bilo, da vam pravo kažem, nikada. Bilo je drugo nešto. Bila je uvijek u meni prisutna nada da ću se izvući iz svega toga. Ali strah kao strah, ne poznam tu riječ…

Imao sam troje djece. Svi su mi umrli, nikoga nema. Imam jednog Miškovića ovdje, Goran Mišković. I on ima četverogodišnjeg sina Miškovića. To je jedna linija Miškovića. U Beogradu imam dvije unuke, jednu praunuku i šukununuka. Moj sin je bio najbolji đak na beogradskom Univerzitetu, studirao je pravo, i uvijek bi položio sve ispite u lipanjskom roku. A i ja sam pravo studirao, imam dokument s Pravnog fakulteta, upisao sam studij prava prije rata, a iako nisam bio na predavanjima, jer sam tada bio u partizanima, za svoje znanje sam dobio dokument. Čudno je to vrijeme bilo, najblaže rečeno grdo.

Sin mi je bio vrstan pravnik, zvali su ga hodajući Ustav, a inače, bio je generalni sekretar kod tri zadnja predsjednika jugoslavenskih Vlada (Saveznog izvršnog vijeća) – u vrijeme kad su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković. Imao je odgovor na svako njihovo pitanje, sve što ih je interesiralo, nevjerojatan je bio, prisjeća se general pukovnik Mišković, kojega smo pitali je li obiteljska crta izvrsnost u svemu čega se god prihvate.

– Ima istine u tome… I kod oca, i kod majke. Ali ja sam na majku. Moja majka je doživjela sto godina, kaže Mišković. U jednom razdoblju, dva Premanturca – general pukovnik Ivan Mišković Brk i njegov brat Milan imali su važne uloge u oblikovanju i funkcioniranju nekadašnje države – Milan Mišković bio je savezni ministar unutarnjih poslova SFRJ, a Ivan Mišković je bio na čelu KOS-a (koji je bio direktno pod komandom vrhovnog komandanta Maršala Tita) do 1971. godine, a nakon toga dvije godine Titov specijalni savjetnik za sigurnost.

– Sva sreća da smo tada bili u toj poziciji – jer u toj situaciji ja i on smo se dogovarali i razmjenjivali informacije, i u konačnici smo sve to uspjeli koordinirati. Tu je i slučaj Aleksandra Rankovića… Teško je naći riječi, no ja ga osuđujem i ne osuđujem. Za Rankovića znam. Jednog dana me Tito pozvao, jer ja sam bio vojno lice, i on je bio moj vrhovni komandant, i prema tome i njemu sam odgovarao. Pored njega sam bio, a Tito je ovlastio generala JNA i saveznog ministra (sekretara) obrane generala armije Ivana Gošnjaka da sa mnom održava kontakt. Sjećam se da je bilo proljeće, trešnje su rodile, i kaže mi Tito – ajmo mi pod onu trešnju, a Kardelj i ostali neka zoblju ovu ispod koje sjede. Nije mi bilo jasno što se zbiva, no on mi je rekao – ne moraju oni sve znati. Ovo što kažem, je između mene i tebe. Sledio sam se, bio sam zbunjen, nisam znao o čemu se radi. A on mi je rekao – ja sam ozvučen. Na što sam odgovorio – oprostite, nisam razumio, tko je ozvučen? A on kaže – ja sam ozvučen, u spavaćoj sobi imam mikrofone “bube”. Ušutio sam. To mi je rekao Tito, moj vrhovni komandant, i nisam uopće sumnjao u te tvrdnje. U konačnici, nije to učinio Ranković, već ljudi koji su bili uz Rankovića, prisjeća se Mišković incidenta koji je rješavao. Uz njegovu funkciju, očito da je uvijek trebao biti na oprezu.

– Da vam pravo kažem, u tom trenutku sam se uzbudio, ali drugog dana sam se odmah ohladio. Počeo sam razmišljati i analizirati. Jer, nisam išao srcem, već sam išao glavom, kaže Mišković, kojeg smo upitali o vremenu donošenja vrlo teških odluka koje je trebao donositi.

– O tome se i radi. Donosio sam jako teške odluke. Čini mi se da sam ih donosio dobro. Da sam izdržao do kraja. Bio sam vrlo slobodan. Nisam sebe štedio i nisam kalkulirao, govori Mišković o vremenima gdje se jako trebalo paziti što se govori.

– Ponavljam, najsretniji dani u mom životu su bili kad sam bio u partizanima. Rodio sam se u Premanturi, a ratovao u Slavoniji. Kao 20-godišnjak sam se pridružio partizanima, a s 15 godina bio sam član SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije), a tada nisam ni znao da radim za Partiju. Koristili su me kao kurira, kad sam išao u Slavonsku Požegu, gdje je moj brat Milan bio u zatvoru zbog letaka s natpisima “Živio 1. maj, živjela revolucija…” koje je bacao. Nosio sam mu hranu i ostalo, a u tome su bile i informacije koje su mu slali, a toga nisam bio svjestan. I poslije toga su mi rekli – odlično si odradio ovaj zadatak. Koji zadatak?!? I tada su mi sve objasnili, prisjeća se Mišković, koji je svojedobno bio najbliži suradnik Josipa Broza Tita.

– Jesam, često smo razgovarali. Jednom me pozvao – dođi kod mene. I dođem, kad kod njega književnik Miroslav Krleža. A Tito mi kaže, samo ti pričaj. Ma šta da pričam? Ma pričaj sve! Krleža je Tita obožavao, Tito je za njega bio Bog, jer ga je jedini razumio. I jer ga je jedini izvukao iz blata.

Tito je imao viziju, stalno i neprekidno, i to je ta snaga koja je iz njega izvirala, a pored toga, on je i ratovao zajedno s nama. On je s nama tukao protiv neprijatelja, on je s nama bio u ratu, on je s nama krvario, on je s nama bio i fizički ranjen. I on je imao autoritet kod svih naroda Jugoslavije. To nije priča. To je istina. Živa istina, i to vam danas kaže ovaj stari starac od 106 godina, ali živo pamtim svaki detalj iz tog razdoblja, prisjeća se general pukovnik Mišković, koji je u više od stoljeća života proživio i sudjelovao u stvaranju više država, ali uvijek stajući u obranu antifašizma.

– Danas se umanjuju vrijednosti antifašizma. Izvorni antifašizam živi i danas. Živi u Istri i u istarskom čovjeku. Živi u Lipi – mjestu koje je spaljeno. On je tu. I zato ja kažem – Istra je izvor svih mojih snaga, nada, nesreća i sreća, poručuje general pukovnik Mišković.

Kibernetički sistem iz 1949. godine

Što se tiče knjige koju je krenuo pisati, kaže nam da mu je ipak zbog godina sve teže raditi na tome. No, pod utjecajem današnjih filmova i kako se u njima prikazuju obavještajci s nevjerojatnom količinom suvremene tehnologije, teško je zamisliti kako se sve to radilo u ondašnje, “analogno” doba.

– Godine 1946. postavljen sam za pomoćnika generalu armije Ivanu Gošnjaku, i 1949. godine dali su mi da organiziram kibernetički sistem. Počeo sam raditi i bio sam oduševljen. Bio je to kompjuter koji je zauzimao cijelu prostoriju, zapravo, bio je to prvi kompjuter kojega smo dobili od Amerikanaca. Tri mjeseca sam radio na tom kompjuteru, i organizirao sam postojnsku diviziju da prijeđe na taj sistem. Nakon toga su me povukli s tog posla, kaže general pukovnik Mišković. A neizbježno je stoga bilo pitanje – znači, vi ste bili prvi programer u Jugoslaviji?

– Pa mislim da jesam, ako nisam prvi, onda sam sigurno među prvima, kaže Mišković.

O general pukovniku Ivanu Miškoviću Brku

Ivan Mišković Brk rodio se u Premanturi, kao treće od šestero djece, a obitelj, otac Mate, majka Ana, brat Milan i sestra Ana se pod pritiskom talijanskog režima i jačanjem fašističkih snaga već 1921. preselila u Slavonski Brod, kad je Ivan Mišković imao tek deset mjeseci. Otac je bio zadnji tajnik Hrvatske čitaonice u Premanturi, ugledan i napredan čovjek, Hrvat, a u Slavoniji je kruh za obitelj zarađivao radeći kao zidar, a kasnije je radio na željeznici na održavanju pruga.

Danas vrlo vitalan 106-godišnjak, Ivan Mišković prebolio je mnogo bolesti – difteriju i upalu pluća u djetinjstvu, u partizanima još jednu upalu pluća, pjegavi tifus, razna ranjavanja, lom ramena u prevrtanju amfibijskog vozila, karcinom abdomena nakon rata, te na koncu dva moždana i dva srčana udara.

Tijekom Drugog svjetskog rata priključio se partizanskom pokretu u Slavoniji, a nakon rata razvio je značajnu vojnu i sigurnosnu karijeru u bivšoj državi. Postao je jedan od najviših časnika vojne obavještajne službe Kontraobavještajna služba (KOS), te je služio kao prvi i jedini specijalni savjetnik za sigurnost predsjednika Josipa Broza Tita.