Opasna riba iz Crvenog mora širi se Mediteranom: 'Prostrli smo joj crveni tepih u samo srce Jadrana'

Došla je preko Sueskog kanala, voli toplo more i jede gotovo sve što nađe pred sobom. U Jadranu nema neprijatelja, a jedan od rijetkih predatora koji je može napasti – hobotnica, kod nas je sve rjeđa pojava. Vatrenjača (Pterois miles), poznata i kao riba paun ili riba lav, riba je egzotičnog izgleda s otrovnim bodljama i predstavlja ozbiljnu prijetnju Jadranu kakvog poznajemo. Njena populacija se ubrzano širi pa je ima skoro više kod nas u Mediteranu nego u njenom prirodnom staništu.

Da se udomaćila kod nas, a ne samo na Cipru gdje 90 % ulova ribara čini vatrenjača, potvrdio nam je Danijel Kanski, voditelj projekta »Jačanje nacionalnih kapaciteta za kontrolu populacije vatrenjače u Hrvatskoj«, a koji provodi Udruga Hippocampus iz Biograda na Moru. S više od dvadeset godina iskustva na području agronomije, akvakulture, ribarstva i zaštite prirode pri WWF Adriji, odlučio se sa suradnicima pozabaviti pitanjima ove tropske prijetnje koja radi štetu ekosustavu.

Ljudski utjecaj

– Kad živiš lokalno i baviš se ribolovom, sve ti je to samo Jadran i to je to… nemaš neko šire razumijevanje. Ali, kad dođeš u veću organizaciju poput WWF-a koja je globalna organizacija i daje informacije iz cijelog svijeta u realnom vremenu, onda vidiš da smo mi kao vrsta toliko snažni i da smo napravili takav pritisak na prirodu da smo zapravo ugrozili cijeli mehanizam koji nas je stvorio. Nastali smo zajedno s prirodom i svim tim vrstama oko nas, a sada smo negativno utjecali na sve, a bez tih organizama jednostavno ne možemo opstati, govori nam Kanski koji nam je i slikovito dočarao stanje populacije ove ribe u Mediteranu, pokazavši nam kartu Mediterana i područja gdje je vatrenjača službeno zabilježena.

Inače, vatrenjače imamo dvije vrlo slične vrste – Pterois miles i Pterois volitans koje prirodno žive u Indijskom oceanu gdje su dio normalnog ekosustava, gdje nisu prebrojne. Kako nam Kanski objašnjava, mi smo joj prokopali kanal, zagrijali more i izlovili velike predatore.

– Problem je nastao kada su ljudi 1859. prokopali Sueski kanal, čime su spojili Crveno more i Sredozemno more i otvorili prolaz vrstama prema Mediteranu. Prije je Mediteran bio hladniji i predstavljao je prirodnu barijeru, ali zadnjih 20 godina temperatura mora raste pa se danas približavamo temperaturama Crvenog mora. Vrstama tog mora je sada ovdje sasvim ugodno, imaju dovoljno hrane, a nemaju prirodnih neprijatelja, napominje.

Kako dalje navodi, danas u Mediteranu imamo oko 300 vrsta koje su došle iz Crvenog mora, a vatrenjača je prvi put zabilježena 1991. na obali Sjeverne Afrike, a 2001. na Cipru. Danas, 25 godina kasnije, na nekim područjima Cipra ona čini 90 % ulova ribe.

Sve češći ulov

– Kad smo kroz projekt Sveučilišta u Zadru bili u Cipru, išli smo na iskrcaj ribe vidjeti što se lovi. A love samo to, nema ništa drugo, tj. ima jako malo. Zašto je to tako? Ta riba ima nevjerojatno biološku sposobnost. Prvo, je tu problem s prirodnim neprijateljom. Nitko je ne jede, nitko je uopće ne shvaća kao hranu, u smislu velikih riba poput kirnji i morskih pasa kojih više ni nema kod nas. S druge strane, ima otrovne bodlje pa predatori moraju naučiti kako je uloviti. Treće, vrlo je proždrljiva! Ona nije predator koji aktivno lovi, ona lagano pliva raširi one svoje lijepe peraje i kao usisavač jede – uđe račić, riba, trava sve, govori nam Kanski dodajući kako joj je jedini predator u Mediteranu zasad hobotnica, što je i potvrđeno na Cipru gdje je snimljen primjerak koji aktivno lovi vatrenjaču.

– Postoji predator, ali znamo koliko malo hobotnica ima kod nas, koliko je ona pod pritiskom ribolova i krivolova. Morski psi su također predatori vatrenjače, ali ih je većina ugrožena. Dakle, mi smo toj vrsti prostrli crveni tepih u srce Jadrana! Ona se širi prema Jadranu i teško da ćemo je zaustaviti. Ono što je kod nje jako zanimljivo, to je njena reprodukcijska sposobnost. Naime, spolno sazrijeva već nakon 12 mjeseci, a kad je temperatura mora iznad 20 °C, mrijesti se svakih 10 – 15 dana. Znači, njoj stalno po malo sazrijeva ikra i stalno izbacuje po 5 – 10 tisuća komada ikre za razliku od naših riba koje imaju sezonu mrijesta i odjednom izbace ikru, govori nam Kanski te dodaje kako za usporedbu, neke naše vrste poput morskih pasa spolno sazru oko pete ili šeste godine, dok je vatrenjača »u pogonu« nakon samo godine dana.

– Krenula je iz Cipra desno, prema Turskoj, Grčkoj, ušla je u Albaniju pa do Hrvatske odakle ide u Italiju, gdje je ima i nešto malo na Siciliji. Jednostavno, zacrvenjet će cijeli Mediteran u narednih deset godina. To nije sto posto, ali ako se nastavi s ovakvim temperaturama mora, ništa je neće spriječiti da se raširi, govori nam naš sugovornik.

Sustav obrane

Na ovom projektu, kojeg financira međunarodna, međuvladina organizacija koja se bavi zaštitom prirode i daje preporuke UN-u o stanju vrsta u svijetu – IUCN, partneri biogradskoj udruzi su Park prirode Telašćica, Nacionalni park Mljet, Javne ustanove Natura Jadera i Priroda te Institut za oceanografiju i ribarstvo. Iz Udruge naglašavaju kako je cilj projekta ojačati spremnost Hrvatske na invaziju vatrenjače kroz edukaciju i osposobljavanje djelatnika zaštićenih morskih područja, testiranje konkretnih metoda njezina uklanjanja na terenu, uključivanje ribolovaca te izradu nacionalnih preporuka za upravljanje.

– Cilj našeg projekta u Hippocampusu je upozoriti društvo na ono što dolazi i pokušati smanjiti njen broj u zaštićenim područjima. Teško je reći koliko je zastupljena u Jadranu, ne postoji procjena brojnosti već svjedočanstva ljudi koji su ih vidjeli na Telašćici, ali čujemo i da su došle do Istre. Najviše nam se javljaju ronioci, ali smo čuli i od nekih šetača da su ih vidjeli uz obalu. Svakako, projekt traje 12 mjeseci, a tijekom tog perioda ćemo raditi terenska istraživanja, u zaštićenim područjima smanjiti njenu prisutnost jer planiramo pilot-projekt u kojem ćemo je uklanjati havajskim kopljem tijekom ronjenja, uz strogi nadzor djelatnika parkova, ističe Kanski dodajući da će kao Udruga i predložiti Ministarstvu što misle da bi bilo dobro da se uvrsti u pravilnike i zakone, a nakon što istraže rizike i provedu istraživanja usmjerit će se i na edukaciju javnosti kroz edukaciju ronilaca i izradu edukativnog videa.

Gastronomski potencijal

Inače, Kanski je u susret s vatrenjačama najviše došao tijekom boravka na Cipru, gdje mu se našla i na tanjuru pošto je sad već dio lokalne gastronomije.

– Lešo, frigano, pohana, na sve je načine jedu. Malo je manja od škarpine, a meso je jako kvalitetno jer se, na kraju krajeva – hrani vrhunski. Njena cijena na Cipru je šest eura, a kako se više jede tako joj se i diže cijena. Ona će definitivno ući i na naše jelovnike, samo je pitanje koliko će je biti, a i koliko će ribarima biti isplativo prodavati, govori nam Kanski dodajući kako će dugoročno gledajući, vatrenjača osvojiti Mediteran.

– To se može ne dogoditi jedino kad nam padne temperatura mora ispod 10 stupnjeva, ali kad je ovdje ispod 10? Izazovno će biti vatrenjaču ugraditi u ribarstvo, a treba vidjeti i kako će to utjecati na ostatak riba i ostalih organizama, tako da je teško reći što će se dogoditi u sljedećih desetak godina. Svakako, stvari će se drastično mijenjati, zaključio je Kanski.