'Argumentirana rasprava nije hajka, nego reakcija na manipulacije u filmu koji se naziva dokumentarnim'

Prikazivanje dokumentarnog filma »Mirotvorac« na HTV-u 12. veljače 2026. izazvalo je burnu reakciju u medijskom prostoru, neki su nezadovoljni zbog toga što je takva, kako kažu, krivotvorina o početku rata u Hrvatskoj snimljena i prikazana na HTV-u, a neki prozivaju HTV zato što je omogućio raspravu o tom filmu nakon njegova prikazivanja.

– Prikazivanje »dokumentarnog« filma »Mirotvorac« na HTV-u očekivano je izazvalo brojne negativne reakcije u javnosti, posebice zbog načina na koji je prikazan uzrok Domovinskog rata, odnosno velikosrpske agresije na Hrvatsku. Stoga je HTV postupila odgovorno kad je omogućila makar i polusatnu raspravu o sadržaju toga filma. Na žalost pojedinaca i »Inicijativa« koje načelno zastupaju slobodu govora, a zapravo bi zabranili čak i znanstvenu raspravu ako nije u skladu s njihovim mišljenjem.

Naravno da se u tako kratkom roku nije moglo upozoriti i razgovarati o svim dijelovima sadržaja filma koje smatramo, ne samo ja, nego i kolege povjesničari koji intenzivno proučavaju Domovinski rat, netočnim, no javnost je ipak saznala da postoje prijepori oko njegova sadržaja, odnosno da su u spomenutom filmu, koji se u najavama naziva dokumentarni, zanemarene činjenice i izvori važni za razumijevanje problematike o kojoj film govori. Saznalo se i da redatelj, koji se u svojim intervjuima predstavlja »prvenstveno kao dokumentarist«, kad se suoči s pitanjima o korištenju arhivskoga gradiva, odjednom postaje »umjetnik« koji svoju dokumentaristiku ograničava na sudske spise i novinske članke.

U skladu s navedenim, kolega povjesničar je na platformi X napisao: »Kad u svom filmu propagiraš lažne teze o Domovinskom ratu, onda si ‘umjetnik’, a kad uzimaš državnu lovu, onda si navodno ‘dokumentarist’ i radiš na ‘arhivskoj građi’.« I spomenuta je rasprava, s obzirom na sadržaj filma i način na koji je snimljen, pokazala da bi scenaristi dokumentarnih filmova s temama iz povijesti svakako trebali konzultirati relevantne povjesničare, što je ovom prilikom izostalo, kaže u intervjuu za naš list povjesničar Ante Nazor.

Prebacivanje odgovornosti

Zašto smatrate da je film površan i tendenciozan?

– Već sadržaj kratkog teksta na početku filma, koji ignorira pravi uzrok rata, pokazuje smjer narativa filma koji su scenaristi osmislili i njemu selektivno podredili govornike u filmu: »U travnju 1990. ranije započeti proces raspada Jugoslavije nastavio se održavanjem prvih slobodnih i demokratskih izbora u dvije njene republike – Hrvatskoj i Sloveniji. U Hrvatskoj pobjeđuje HDZ, nakon čega jača antijugoslavenska i antisrpska retorika u društvu. Kod srpskog stanovništva to oživljava sjećanje na zločine iz Drugog svjetskog rata koje su nad njima počinili ustaše i dodatno potiče ideje o autonomiji i odcjepljenju ranije promovirane iz Beograda. U kolovozu dio Srba započinje oružanu pobunu protiv vlasti u Zagrebu prekidajući prometne veze između sjevera i juga zemlje. Na istoku koji graniči sa Srbijom još vlada mir.«

Za svakoga tko je imalo upoznat s procesom i događajima koji su prethodili Domovinskom ratu ovakav je tekst iritantan, jer odgovornost za oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj od kolovoza 1990. prebacuje na hrvatsku stranu. To dijelom sugeriraju i govornici u filmu, a opravdanje scenarista kako im »nisu pisali scenarij što će govoriti, nego su oni pričali po svojoj savjesti«, infantilno je jer je jasno da je autor uvodnoga teksta odabrao i govornike za film.

Ostaje pitanje je li uvodni tekst rezultat zajedničkog rada sva tri scenarista ili je odgovornost za takav »umjetnički« pristup činjenicama pojedinačna. Ili je možda opravdana sumnja ratnoga gradonačelnika Osijeka da su »navedeni scenaristi stvarni autori ovoga filma«. Takvu sumnju potiče i izostanak jasnog prikaza uloge JNA, koja je omogućila širenje i jačanje srpske pobune, što je ključno za razumijevanje okolnosti (»stvaranja klime«) koje su dovele do tog tragičnog događaja.

Upravo o tome govori Reihl-Kirovo izvješće SZUP-u, napisano 30. lipnja 1991., dakle dan uoči njegove smrti, no »umjetnici« ga u filmu nisu ni spomenuli, kao što nisu spomenuli ni sastanak u Vukovaru uoči akcije u selu Borovu 2. svibnja 1991. koji je iznimno važan za razumijevanje teme filma, i čiji sadržaj pokazuje neutemeljenost i mitologizaciju teze koju nameće film. Jesu li bili samo površni i nisu znali za taj sastanak ili im se njegov sadržaj ne uklapa u nametnutu koncepciju?! Također, nije točno da je ZNG nastao iz paravojnih formacija, kako je spomenuto u filmu, gotovo na isti način kako to prikazuju jugoslavenska i srpska strana.

Osnivanje ZNG-a Vlada RH provela je legalno, u okviru MUP-a RH, nije ga »legalizirala u hodu«, a spomen HOS-a u istoj rečenici sa ZNG-om pokazuje ili veliko neznanje ili osmišljenu kompromitaciju tadašnje hrvatske vlasti i ZNG-a kao legalne postrojbe. Nije točno ni da je Reihl-Kir bio na sastanku u Karađorđevu, kako se navodi u filmu i time promovira mit o navodnom »Tuđman-Miloševićevom dogovoru o podjeli BiH u Karađorđevu«. Bio je u Tikvešu, gdje je, prema svjedočenju sudionika osiguranja »došao pred sam kraj sastanka«.

Navodni dogovor predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u ožujku 1991. o podjeli BiH jedna je od najtežih i najčešće plasiranih dezinformacija u hrvatski medijski prostor. S obzirom na drugačije spoznaje o tome koje su utemeljene na relevantnom arhivskom gradivu te na nedvojbenim činjenicama o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku od ljeta 1991. i na otporu hrvatskih snaga srpskim snagama u BiH od ožujka 1992., u filmu koji se naziva dokumentarni takva se izjava ne može ostaviti bez komentara. Nije točno ni da je u selu Borovo u noći u kojoj su zarobljeni hrvatski policajci bila jedna patrola hrvatske policije, jer su bile dvije.

Pogreška se može svakom dogoditi, no više pogrešaka u jednom filmu govori o (ne)kompetentnosti odabranog govornika, ali i autora filma koji te pogreške nisu uočili. U filmu nije spomenuto ni otvoreno pismo Gudeljove sestre Ankice Huber (28. siječnja 2007.), koje je važno radi prikaza konteksta događaja, odnosno razumijevanja stanja u kojem je bio Gudelj uoči nailaska automobila na koji je zapucao. Da su autori zaista težili objektivnosti, uvažili bi barem dio mišljenja, uvjetno rečeno, »druge strane«. Jednako tako, u filmu nije bilo mjesta za osobe koje mogu kompetentnije od odabranih govornika objasniti spomenuta događanja, jer se njihove izjave nisu uklapale u »umjetničko« tumačenje povijesti. Prvorazredni je skandal to što u filmu nema niti minute iz 45-minutnog intervjua koji je jedan od autora snimio za potrebe filma s tadašnjim gradonačelnikom Osijeka Zlatkom Kramarićem.

Ta je činjenica do srži ogolila namjere autora, nikom ozbiljnom i objektivnom više ne mogu prodati priču da su film snimili samo radi sjećanja na ubijenoga načelnika PU-a Osijek Josipa Reihl-Kira. Na kraju filma tri govornika različito govore o tome je li se rat mogao izbjeći ili nije (»možda ne bi bilo rata da se slušalo Boljkovca i Kira«), te ako se nije mogao izbjeći, je li mogao biti blaži, što je neozbiljno, s obzirom na dokumente i činjenice koje potvrđuju da JNA tada surađuje sa srpskim teroristima na području Slavonije, pa tako i u Tenji, te da se sprema za napad, neovisno o mirovnim naporima Reihla-Kira, odnosno hrvatskih vlasti.

Svatko tko je upoznat s izvorima JNA, zna da ubojstvo načelnika jedne Policijske uprave nije utjecalo na tijek povijesti, odnosno na početak rata u Slavoniji. Do početka srpnja 1991. JNA je već zauzela sve mostove na Dunavu, a početkom srpnja započela je okupaciju Baranje. Prema tome, neovisno o naporima hrvatskih vlasti, pa tako i načelnika PU-a Osijek, za održavanjem mira, odluka o napadu JNA na Hrvatsku već je bila donesena. No, o djelovanju JNA i njenoj ključnoj ulozi za početak rata gledatelj filma neće dobiti ni temeljnu informaciju, pa neće moći ni zaključiti ništa suvislo o tome.

Još je niz detalja u filmu, primjerice spomen nekih događaja koji su argumentirani samo po načelu »rekla-kazala« i bez objašnjenja konteksta u kojem se javljaju ili spomen nekih incidenata kao da su bili masovne pojave, a ne pojedinačni slučajevi, te prenaglašena subjektivnost govornika, od kojih je jedan do sada već mijenjao iskaze o događajima o kojima priča, pa nije pouzdan za ozbiljnu raspravu, a jedan ne mari za utvrđene činjenice. S obzirom na navedeno, ocjena da je film površan i tendenciozan preblaga je.

Kritike Zlatka Kramarića

U svojem tekstu ratni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić istaknuo je: »Mirotvorac jest snažna moralna priča – ali je daleko od ozbiljne i cjelovite političke analize. Svesti tako ozbiljnu priču na pet prilično nesuvislih glasova (na tu činjenicu upozorio je i G. Malić u svome osvrtu, recimo na onu infantilnu lamentaciju o »neizbježnosti rata« koji je navodno mogao biti manje intenzivan), to uistinu pokazuje da su neke druge, ne baš časne, namjere bile u igri. Jadranka Reihl-Kir ima pravo ne razlikovati Tikveš od Karađorđeva, jer njezin suprug nije bio u Karađorđevu. Ali njezina izjava da je u Karađorđevu F. Tuđman Kiru govorio o podjeli Bosne je čista ludost. Nimalo nevina! Naime, na tom sastanku u Tikvešu bio sam i ja i nije niti jednoga trenutka bilo riječi o podjeli Bosne. Na dnevnom redu bile su neke druge teme! Ali, i ova njena izjava prošla je u ovome ‘genijalnom umjetničkom’ filmu!«

Izostali suvisli odgovori na kritike

U filmu se sugerira odgovornost radikalnog krila HDZ-a za stvaranje negativne klime koja je dovela do ubojstva.

– U nedostatku argumenata za optužbu da je ubojstvo planirano, u filmu se plasira teza o stvaranju klime koja je to omogućila, naravno bez odgovarajućeg objašnjenja utjecaja JNA i srpskih terorista na te »klimatske promjene«. Konstrukcija o stvaranju negativne klime, odnosno o postojanju huškačke politike »radikalnog krila HDZ-a« kao zagovaratelja ratne opcije uglavnom se temelji na dezinformaciji da je »u noći 8. travnja 1991. Gojko Šušak, zajedno s još dvojicom pripadnika radikalnog krila HDZ-a – Vicom Vukojevićem i Branimirom Glavašem – pucao po Borovom selu, u kojem su pobunjeni Srbi tjedan ranije podigli barikade«.

Legenda dalje kaže da je »navedena HDZ-ova trojka ispalila prema barikadama par projektila iz ručnog raketnog bacača ‘Ambrust’, a cilj je bio eskalirati međuetničke tenzije i isprovocirati rat« (Slobodna Dalmacija – Spektar, 28. II. 2026., 36.-37.). Tu je tvrdnju, za koju nema nikakvih konkretnih dokaza, u BBC-evu seriju »Smrt Jugoslavije« i u istoimenu knjigu, plasirala osoba koja je i za druge slučajeve davala netočne izjave, a koristi se u pokušajima izjednačavanja krivnje za rat ili za prebacivanje odgovornosti isključivo na hrvatsku stranu. Tezu da je »cilj Šuškove noćne akcije od 8. travnja 1991. bila da rat u istočnoj Slavoniji bukne svom snagom, što se i dogodilo nakon što je Kir ubijen«, demantiraju izvori JNA, pobunjenih Srba i MUP-a RH, no autori takvih konstrukcija ne mare za izvore koji ne idu u prilog njihovim tezama.

U vrijeme kada se ova tvrdnja datira, pucnjava srpskih terorista po hrvatskoj policiji i civilima bila je redovna pojava (početkom travnja 1991. upravo su na barikadi na tom području ranili jednu civilnu osobu u automobilu) i tendenciozno je tvrditi da je hrvatski pucanj na barikadu pobunjenih Srba veći eksces od pucanja srpskih terorista na Hrvate i da je značajniji za širenje sukoba od niza dotadašnjih incidenata srpskih terorista i JNA.

Visokorangirani političari imali su učinkovitije metode da izazovu sukobe od noćnih raketnih napada na selo (Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara, Zagreb, 2013., 57). Uostalom, takvu optužbu negirao je upravo jedan od govornika u filmu, svjedočeći da je u travnju 1991. po naređenju J. Reihl-Kira predvodio noćni napad osječke policije na barikadu u Savulji, na cesti između Dalja i Borova sela (Mario Mihaljević, »Vodio sam napad na barikadu u Savulji, po nalogu Reihl-Kira«, Glas Slavonije, 11. 4. 2010.). Takva se izjava ignorira, a inzistira se na laži o »raketnom« napadu Šuška, koji nije ni na koga pucao niti je bio na mjestu odakle je pucano, i Vukojevića, koji tada uopće nije bio u tom dijelu Hrvatske.

Zanimljivo je da pritom, i autori filma i autor navedenog članka iz Slobodne Dalmacije, zanemaruju ulogu tadašnjeg ministra obrane koji je najžešće zagovarao napad na JNA, odnosno ratnu opciju, upravo u razdoblju o kojem govori film, no njegovo političko opredjeljenje ne uklapa se u mitologiju prema kojoj je za rat odgovorna »radikalna opcija HDZ-a«.

Jesu li autori filma odgovorili na kritike?

– Na kritike izazvane prikazivanjem filma na HTV-u scenaristi filma Drago Hedl i Hrvoje Zovko pokušali su odgovoriti u kratkom agitpropovskom videouratku na VIDA-info, te opsežnim intervjuom u Večernjem listu (28. II. 2026., 34.-35.). No, suvisli odgovori na kritike izostali su, a izlizanim floskulama o »dežurnim povjesničarima i SUBNOR-ovcima« samo su potvrdili nerazumijevanje problematike i razloga kritike te održali razinu manipulacije s kojom su radili film.

Infantilnim prijedlogom da oni koji nisu zadovoljni sadržajem njihova filma snime drugi film, pokazali su neodgovornost i nerazumijevanje kritike, pa i bahatost. Uvijek je bilo razborito da se prilikom svakog posla konzultira struka, u ovom slučaju povjesničari koji imaju reference za to razdoblje povijesti, a ne da se posao odradi loše, pa se nakon toga ponavlja. Nadam se da je ovaj površni uradak konačno upozorenje svim odgovornima da se dokumentarni filmovi za koje se izdvajaju državna sredstva ne mogu snimati bez stručne recenzije.

Javnost, a posebice žrtve velikosrpske agresije, zaslužile su barem toliko da ih se 30-ak godina nakon pretrpljenih strahota ne uznemirava netočnim prikazima onoga što su tada proživjeli. A spominjanje SUBNOR-a umjesto odgovora na suvisla pitanja deplasirano je. Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata znanstvene su ustanove, čiji su djelatnici predanim radom stekli svoje titule i zvanja i nisu zaslužili da ih omalovažavaju ljudi koji dokumentarni film nisu u stanju odraditi profesionalno i odgovorno.

Treba li ukinuti znanstvene ustanove – institute i arhive – kako bi Hedl, Zovko i ostali »umjetnici« mogli bez stresa od moguće kritike tumačiti povijest na svoj način? Zovko u intervjuu Večernjem listu insinuira da je Reihl-Kir »ubijen kako ne bi došao u Zagreb i progovorio o osječkim gospodarima života i smrti«, no ne nudi konkretne dokaze. Njegova sugestivna konstrukcija o mogućem nalogodavcu u koliziji je s činjenicom da je u automobilu na koji je Gudelj pucao, uz ubijene Reihl-Kira i Milana Kneževića, te preživjeloga Mirka Tubića, bio i potpredsjednik Izvršnog vijeća Osijeka Goran Zobundžija – Glavašev kum i jedan od njegovih najbližih prijatelja, koji je također ubijen.

Naravno, i taj podatak, važan za razumijevanje spomenutoga događaja, u filmu nije adekvatno obrađen. U istom intervjuu Zovko se hvali da je do sada snimio više dokumentarnih filmova i »1001 priču iz Domovinskog rata«, no prešutio je da će ostati upamćen po skandaloznom prilogu objavljenom u nedjelju 20. studenoga 2011. u središnjem Dnevniku HRT-a, povodom 20. godišnjice srpske okupacije Vukovara. Prilog je sporan zbog manipuliranja tonskim zapisima, transkriptima tih zapisa i svjedočanstvima, čime se sugerirao pogrešan zaključak da tadašnje državno vodstvo s predsjednikom Franjom Tuđmanom nije htjelo pomoći Vukovaru, iako je moglo.

Rasprava o tome radi li se u prilogu o manipulaciji i kršenju profesionalnih standarda sačuvana je u dokumentaciji Programskog vijeća HRT-a iz 2011. i početka 2012. godine. I taj je prilog pokazao da potreba za plasiranjem vlastitih percepcija, kao i podilaženje senzacionalizmu, utječe na profesionalno djelovanje (Roman Domović, U zasjedi dezinformacija, Zagreb, 2019., 24-73).

Selektivan odabir govornika

U filmu koji je formalno posvećen tragično stradalom načelniku PU-a Osijek Josipu Reihl-Kiru sugerira se podjednaka, pa čak i veća odgovornost hrvatske strane za rat.

– Ubijeni načelnik PU-a Osijek Josip Reihl-Kir je, kao i većina tadašnjih načelnika PU-a u Republici Hrvatskoj, djelovao u iznimno složenim uvjetima pobune dijela Srba, pokušavajući održati javni red i mir te sigurnost građana. On zaslužuje film, kao i mnogi drugi sudionici Domovinskog rata, no žalosno je to što je ovim filmom njegova tragična smrt iskorištena za plasiranje dezinformacija o tom razdoblju hrvatske povijesti.

Dakle, ne dovodim u pitanje temu filma niti problematiziram ulogu tragično stradaloga Josipa Reihl-Kira, kako se besramno sugerira, nego način na koji je film snimljen. Činjenica je, koje bi trebali biti svjesni i scenaristi filma ako su zaista studiozno prionuli zadanoj temi, da bi cjelovit i znanstven prikaz izvora i događaja koji su doveli do tragične smrti načelnika PU-a Osijek kompromitirao narativ kakav se nameće u filmu. Zato su selektivno odabrali govornike. Da je sadržaj filma ograničen samo na priču o Josipu Reihlu-Kiru i načinu na koji je ubijen, ne bih javno reagirao, kao što iz poštovanja prema njegovoj tragičnoj sudbini ne želim otvarati neka pitanja koja bi dodatno pokazala razinu manipulacije u filmu. I ratni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić istaknuo je kako je svoj osvrt na film napisao, ne da bi osporio moralnu veličinu Reihla-Kira, koju smatra nespornom, nego da bi »upozorio očitu nekritičnu hrvatsku javnost koja je oduševljena ovim pamfletom, da postoje i neke ‘bijele mrlje’ u ovome filmu koje su autori svjesno preskočili«.

Dijelim njegovu izjavu da naši polemički osvrti »nisu protiv sjećanja na Josipa Reihl-Kira, nego polemika protiv sužavanja prostora dijaloga – paradoksalno, u filmu koji navodno slavi dijalog«. Kao jedan od najvažnijih sudionika događaja u razdoblju koje obrađuje film, a svakako kompetentniji od govornika koje su odabrali njegovi autori, ratni gradonačelnik ističe da »filmu posvema izostaje političko-povijesni kontekst, jer onih nekoliko nesuvislih rečenica koji bi taj kontekst trebale dočarati to svakako nisu – autori su se i tu poslužili svojom omiljenom selektivno-redukcionističkom tehnikom«.

Ratni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, kojega su autori filma potpuno ignorirali iako su snimili razgovor s njim, ističe da »dokumentarni film nema pravo na selektivnu istinu«.

– Ratni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić jedna je od najkompetentnijih osoba za rekonstrukciju događaja o kojem govori film. Nakon što je spomenuti film objavljen na HTV-u, osjetio je potrebu »obraniti javni prostor od nepodnošljive simplifikacije autora ovoga filma«, istaknuvši kako ne smatra »da dokumentarni film nema pravo na selekciju, ali nema pravo na selektivnu istinu!« Zapravo, tek nakon njegova osvrta postaju jasni razmjeri ove »umjetničke« manipulacije, jer se ni floskulom o »umjetničkim slobodama« autori ne mogu opravdati od činjenice da u filmu nisu koristili niti jedno od njegovih iscrpnih objašnjenja tadašnjih događaja koje im je ispričao, ne samo o ubojstvu u Tenji, već i o okolnostima koje su prethodile tom tragičnom događaju – osnivačka skupština SDS-a na području općine Osijek, orkestrirana zbivanja poslije prikazivanja filma o M. Špegelju, incidenti u Dalju i Ernestinovu, tragičan događaj u selu Borovo, te neke nikada do kraja objašnjene epizode koje su toj tragediji prethodile.

Zaista, »u filmu koji pretendira biti ozbiljan povijesni uvid, takva redukcija postaje ozbiljan metodološki promašaj«, čime su autori u filmu »suzili prostor onima koji su također zagovarali mir« i »amputirali čitav politički kontekst mirovnih napora«. Također, iz gradonačelnikova osvrta doznajemo da je početkom listopada 1990. organizirao u gradskim prostorijama sastanak o budućem statusu Srba u Hrvatskoj te da je novinaru H. Zovku pokušao »artikulirati svu kompleksnost situacije u kojoj civilna vlast nije raspolagala potpunom kontrolom nad događajima, ali je snosila punu odgovornost pred građanima«.

Neka scenaristi filma objasne zašto o tome u filmu nema ni riječi i neka se suoče s porukom ratnog gradonačelnika Osijeka da »odbija prihvatiti dramaturgiju koja jednu povijesnu tragediju svodi na pojednostavljenu moralnu dihotomiju: mirotvorac nasuprot indoktriniranim (naci)političkim strukturama«. Umjesto o gradonačelnikovoj mirovnoj inicijativi početkom listopada 1990., u filmu se govori da je u listopadu 1990. počelo naoružavanje na hrvatskoj strani, bez objašnjenja konteksta u kojem se to događa, nije spomenta čak ni ključna činjenica da je JNA već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu.

Ratni gradonačelnik potvrđuje da su govornici u filmu rekli i neistine, a da u filmu nije spomenuto da je na sastanku na kojem je bio i Reihl-Kir rečeno »da će se ubuduće svi sastanci/pregovori održavati isključivo u prostorijama Skupštine općine Osijek, jer je situacija u Tenji eskalirala«. Prešućeno je da je i gradonačelnik Kramarić tada (28. lipnja 1991.) bio u mirotvornoj posjeti MZ Tenja (bez ikakve pratnje!), da je potom nazvao predsjednika Mjesne zajednice M. Tubića i predložio mu da na nogometnom igralištu u Tenji zajedno spale oružje i jedne i druge strane, i da poslije toga održe zajedničku press-konferenciju na kojoj bi on trebao informirati hrvatsku/jugoslavensku javnost kako JNA naoružava lokalne Srbe, što je Tubić odbio.

Naravno, u filmu Tubić to nije spomenuo, nije spomenuo ni naoružavanje terorista u Tenji, niti činjenicu da ih je štitila JNA, a umjesto prijedloga hrvatskog gradonačelnika o razoružanju koji je srpska strana odbila, u filmu slušamo govornika koji, argumentum »rekla-kazala«, tvrdi da su Srbi iz jednog sela pristali predati oružje, ali je HDZ (!) to odbio. I to što autorima filma ta gradonačelnikova izjava nije bila dovoljno intrigantna, barem kao kontrapunkt, govori o njihovoj pristranosti i ozbiljnosti njihova filma.

Upitna dokumentarna vrijednost

Autori kažu da su nagrade kojima je film »ovjenčan« na brojnim festivalima pokazatelj njegove vrijednosti.

– To što je film dobio više nagrada, s obrazloženjem kako je nastao na arhivskom gradivu, ne može impresionirati nikoga tko poznaje problematiku i tko zna da članovi žirija koji su potpisali takva obrazloženja uopće nisu upoznati s primarnim arhivskim gradivom o Domovinskom ratu i o tome događaju, pa tako ne mogu znati koje važno gradivo autori filma nisu uzeli u obzir, kao što ne mogu znati ni činjenicu da autori filma nisu spomenuli neke događaje od iznimne važnosti za razumijevanje stanja u istočnoj Slavoniji, ali i cijeloj Hrvatskoj, u razdoblju o kojem govori film.

Upravo cjelovit uvid u arhivsko gradivo i kronologiju događaja pokazuje zašto je ovaj film površan i otkriva da se pozivanjem na »umjetničke slobode« u javni prostor plasiraju dezinformacije. Koliko su nagrade pokazatelj vrijednosti nekog filma u dokumentarnom smislu, pokazuju obrazloženja povjerenstava/žirija. Primjerice, film »Mirotvorac« je na Filmskom festivalu u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom, uz obrazloženje, između ostaloga, da »oblikuje portret čovjeka čija je uloga u povijesti ostala prešućena, iako je mogla promijeniti njezin tijek«.

Peteročlano povjerenstvo (S.K., T.P., T.L., J.P.V. i J.P.), u kojem nema povjesničara, niti je bilo tko od tih članova ozbiljnije proučavao događaj o kojem govori film, procijenilo je da je Reihl-Kir svojim djelovanjem mogao promijeniti tijek povijesti (!). Kako je primijetio kolega Marijan u svojem članku, »za razliku od slučaja Reihl-Kir, koji je otvoreno istraživačko pitanje, kontekst u kojem se dogodilo njegovo ubojstvo to je u mnogo manjoj mjeri«, jer »o političkom stanju u tom razdoblju govore mnogobrojni primarni izvori u RH (pretežito MUP-a), pobunjenih Srba i JNA, a o tome su napisane i opsežne znanstvene monografije«. Prema tome, povjerenstvo u takvom sastavu može ocijeniti umjetničku razinu filma i detalje koji se odnose na filmsku umjetnost, no njihov zaključak da je pojedinac o kojem je snimljen film »mogao promijeniti tijek povijesti« nije historiografski relevantan.

Takvo obrazloženje povjerenstvo je vjerojatno napisalo pod dojmom viđenoga, što samo potvrđuje zaključak o upitnoj dokumentarnoj vrijednosti spomenutoga filma, jer navodi gledatelje na zaključke koje nisu u skladu s činjenicama. Slično su reagirali i pojedinci u medijima, kojima povijest također nije zanimanje. Primjerice, pod dojmom tako nametnutog mita da je mir u Slavoniji ovisio o naporima jednog čovjeka – načelnika PU Osijek, u Slobodnoj Dalmaciji je 12. veljače 2026., uoči prikazivanja filma na HTV-u, objavljeno: »Večerašnje emitiranje možda je prilika da se ponovno zapitamo – što bi bilo da je Kir doista uspio u onome što je pokušavao?« Pritom se zanemaruje činjenica da je to što je pokušavao Reihl-Kir bila tadašnja politika hrvatske države, o čemu je pisao kolega Marijan u gore navedenom članku.

Da bi dobili jasniju sliku o tadašnjoj hrvatskoj politici, autori filma mogli su razgovarati i s drugim načelnicima PU na područjima zahvaćenim oružanom pobunom Srba, no to nisu učinili. A odgovor na glavno pitanje zašto mir nije bio moguć pružaju izvori o djelovanju JNA i tadašnje srbijanske politike, samo ih treba pročitati. Kao primjer mogu navesti i obrazloženje ocjene »Velikog stručnog žirija« jednog drugog festivala na kojem je film dobio glavnu nagradu, u kojem se tvrdi da je riječ »o impresivnom filmu koji je gotovo u potpunosti oblikovan kroz arhivsku građu«. Kao i u prethodnom slučaju, niti jedan član toga povjerenstva (D.G., T.L. i J.R.) ne poznaje arhivsko gradivo o Domovinskom ratu i zbivanjima u Osijeku u ljeto 1991., niti se od povjerenstva u kojem su redatelj, scenografkinja i snimatelj-fotograf to očekuje. Jedno je govoriti o umjetničkim, a drugo o dokumentarnim vrijednostima filma, odnosno o zastupljenosti arhivskoga gradiva u filmu.

Isto povjerenstvo kao odliku filma ističe i »hrabru interpretaciju traumatične prošlosti«, zanemarujući takvom ocjenom, »prehrabrom« za nekoga tko ne poznaje gradivo, da u dokumentarnom filmu interpretacija treba biti prije svega argumentirana. Inače, u znanosti je pojam »hrabra interpretacija« eufemizam za nategnutu, odnosno upitnu interpretaciju. S obzirom na očiglednu jednostranost autora u odabiru govornika u filmu, posebno je cinično to što se kao odlika filma ističe »izbjegavanje političke jednostranosti«. Spoznaja da su zbog različitog viđenja tadašnjih političkih prilika u Osijeku autori u filmu izostavili čak i tadašnjega gradonačelnika Osijeka, pokazuje da taj film ne može biti »politički jednostraniji« nego što je.

Stoga dijelim gradonačelnikovo zapažanje koje potvrđuje da film nije »izbjegao političku jednostranost«: »Pravo je pitanje zašto je u filmu o mirotvorcu bilo nužno priču o dijalogu tako reducirati? Do neprepoznatljivosti! Umjesto povijesne rekonstrukcije dobivamo selektivno narativno oblikovanje koje zanemaruje ključne aktere, prešućuje proturječja i, što je najproblematičnije, svjesno manipulira kontekstom događaja.«

Pitanje integriteta

Inicijativa »Za Hrvatsku slobode« prozvala vas je da ste pokrenuli hajku na autore te za dolijevanje ulja na vatru, odnosno za napad na kulturu, umjetničke slobode i slobodu govora.

– Zapravo, imamo situaciju da o slobodama govore aktivisti koji bi zabranjivali kritičko mišljenje i znanstvenu raspravu. Takvima su problem oni koji »dolijevaju ulje na vatru«, a ne oni koji su vatru zapalili, primjerice i izjavom da »indoktriniramo klince mržnjom tako što ih u okviru školskog programa vodimo u Vukovar«, koja govori o sposobnosti objektivnoga pristupa redatelja snimanju tako zahtjevne i osjetljive problematike.

Niti u jednom trenutku nisam zadirao u umjetničke slobode ili slobodu govora, a stručna i argumentirana rasprava nije hajka, nego reakcija na manipulacije u filmu koji se naziva dokumentarnim. Jednako tako, niti sam ugrozio integritet autora, niti sam doveo u pitanje financiranje Hrvatskog audiovizualnog centra, no tko o čemu, aktivisti o financiranju. Pitanje vlastitog integriteta otvorili su sami autori ovakvim površnim i tendencioznim uratkom, a glede državnog financiranja projekata inzistirat ću na potrebi stručnih recenzija za filmove koji pretendiraju biti dokumentarni, što je uznemiravajuće samo za interesne skupine kojima primarni cilj nije dokumentarnost.

Zar upravo javno prozivanje ravnatelja dokumentacijskog centra (!) zato što se autoru dokumentarnog (!) filma usudio postaviti pitanja o dokumentima (!) nije hajka spomenutih aktivista na slobodu govora i znanstvenu raspravu!? Njihovo priopćenje pokazuje da nisu u stanju pažljivo pogledati ni 20 minuta nečijeg izlaganja, jer bi primijetili da ne mislim da sam jedini mjerodavan povjesničar za Domovinski rat i da ne mislim da samo HMDCDR »smije nuditi kanonsku interpretaciju ratnih zbivanja«, ali držim da jesmo meritorni za raspravu o temama iz toga razdoblja hrvatske povijesti. Iako nekompetentan za problematiku Domovinskog rata, kao glasnogovornik iste interesne skupine svojim komentarom rasprave na HTV-u ukazao se i Hrvoje Hribar, javnosti poznat iz nekih drugih rubrika. Upozorio je na postojanje »povjesničara – ‘inžinjera’ zaborava koji provode ideologiju«, kao da ideologija nije upravo ono što nam nameću autori u spomenutom filmu.

No, njih je pohvalio kao »ljude koji rade svoj posao«, ali nije precizirao za koga… Vjerujem da nitko ozbiljan i objektivan ne dovodi u pitanje pravo na znanstvenu raspravu. Odgovorne osobe, pogotovo one koje su na dužnostima u raznim ustanovama i centrima, provjerit će zašto su povjesničari i dio javnosti tako reagirali na dijelove toga filma. Vjerujem kako dijelimo mišljenje da niti jedan dokumentarni film čiji je sadržaj površan i tendenciozan ne može biti kulturno blago i buduća ostavština, nego tek primjer kako se ne rade dokumentarni filmovi. Vjerujem kako dijelimo i mišljenje da sloboda umjetničkog stvaranja i govora, zajamčena Ustavom RH, ne podrazumijeva plasiranje neistina i ignoriranje činjenica.

Zapravo, kako bi se odbacila naša kritika filma, autori trebaju samo odgovoriti na pitanja zašto sastanak u Vukovaru uoči intervencije u Borovu selu na kojem je sudjelovao Reihl-Kir i izvješće SZUP-u koje je 30. lipnja 1991. potpisao Reihl-Kir nisu relevantni za dokumentarni film o Reihl-Kiru, te zašto ratni gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić nije kompetentan sugovornik za takav film, a oni koji govore u filmu jesu? Na kraju, s obzirom na sugestivan tekst na početku filma, neka odgovore i na pitanje je li pobuna dijela Srba u Hrvatskoj i velikosrpska agresija na Hrvatsku uzrokovana velikosrpskom politikom ili voljom hrvatskog naroda da na slobodnim i demokratskim izborima izabere Hrvatsku demokratsku zajednicu?

Kritike upućene iz više izvora

Niste jedini iz stručnih krugova koji ste kritizirali film.

– Kolega dr. sc. Davor Marijan je u tekstu objavljenom na portalu CroFacta pokazao da autori filma nisu objektivno prikazali kontekst događaja, da su zanemarili važno arhivskog gradivo i ulogu JNA, da »tvrdnje da je ubojstvo J. Reihl-Kira bilo prekretnicom u političkom i sigurnosnom stanju zemlje nisu utemeljene, te da načelnik policije nije provodio osobnu politiku ili djelovao bez znanja svojih nadređenih i vrha državne vlasti« (Davor Marijan, »Je li ubojstvo Josipa Reihl-Kira bila prekretnica u političkom i sigurnosnom stanju u Hrvatskoj 1991.?«, objavljeno 1. 11. 2025. – CroFacta). Đakovački prijatelj Josipa Reihla Kira, kolumnist dobro upućen u tadašnja događanja u Osijeku, taj je film nazvao »čistim agitpropom, kakav Drago Hedl širi o ratnim događajima u Osijeku već desetljećima«, a odgovornim za njegovu smrt smatra tadašnjeg ministra unutarnjih poslova. Uz zaključak da je »Josip Reihl-Kir činio sve što je mogao, ali nije bio ni mirotvorac ni ratnohuškač, nego profesionalac, a kao čovjek – ljudina«, istaknuo je da taj film Josip Reihl-Kir »ne bi potpisao ni nakon čaše vina« (Ivica Šola, »Nije li možda ‘umjetnost’, a ne domoljublje, zadnje utočište hulja?«, Slobodna Dalmacija, 31. 8. 2025., 9). Nakon prikazivanja na HTV-u istraživački novinar koji ima iskustvo snimanja dokumentarnog filma s problematikom iz Domovinskog rata, u objavi na Facebooku istaknuo je da »Mirotvorac« »prikazuje Domovinski rat kao građanski te da među sugovornicima ima i svjedoka koji su na sudu priznavali da svjesno lažu«. Argumentirao je zašto misli da taj film »nije dokumentarni, nego antidokumentaran film« i zašto to »u konačnici nije film o Josipu Reihlu Kiru, nego o propagiranju uzroka početka rata na način kako su to tvrdila glasila Miloševićeve propagande«. Film šalje poruku »kako djeca neće učiti povijest iz udžbenika, iz knjiga, iz arhiva i ‘službene’ historiografije«, nego će »gledati umjetničke prikaze, pseudodokumentaristička otkrića, konstrukcije o jednakoj krivnji, te filmove koji dokazuju da nije važno što je zapravo bilo, nego je važnije što je bilo usput« (Gordan Malić, »Zar to isto nisu tvrdila i glasila Miloševićeve propagande«, portal Direktno, pristupljeno 17. 2. 2025.).