GLAS GENERACIJE Polaznice KU "Igrajmo se" podijelile najintimnije misli

Stvarno vjerujem da će umjetnost stvoriti bolji svijet. Oslonac toj ideji jest Kazališna udruga “Igrajmo se”, koja već dugi niz godina na daske koje život znače postavlja one teme o kojima se govori rijetko ili nikako, a koje su za sve generacije od iznimnog značenja.

Ovaj su put, premijerom autorske predstave “Izvan okvira” čak otišli korak dalje, u doslovnom su smislu dali glas mladima. Tekst, kakvog se ne bi posramili ni najugledniji profesionalci, stvarale su talentirane 16-godišnjakinje, uz mentorstvo i dramsko-pedagoško vodstvo Matije Šango Šimurine i Lucije Matković, također nekadašnje polaznice ove udruge, a danas akademske glumice.

(Ne)vidljivi društvu

Dora Šimurina, Viktoria Perić, Maja Žuanić, Marcela Šalov, Vita Medved i Sofija Parać progovorile su o najdubljim i najintimnijim promišljanjima, strahovima, nadama te težnjama, kao glas generacije čije odrastanje nije nimalo lagano.

Predstava započinje snažnim monolozima u mraku, uz tek blago osvijetljeno lice, među publikom. Zasigurno ne slučajno. Publika tek u obrisima vidi lica, baš kao što društvo tek površno vidi potrebe mladih.

Mladi žele podršku, razumijevanje, da ih netko iskreno pita kako su, no to ne dobivaju, pa svoju vrijednost mjere lajkovima na društvenim mrežama. Uspoređuju svoju svakodnevicu s objavama drugih koji, naravno, prikazuju samo lijepo, a i to lijepo dodatno uljepšaju filterima i lažima.

Isto tako, u svemu vide priliku za potvrdu da vrijede. Uspjeh u školi faktor je koji ih određuje, no ne zbog znanja, nego da izbjegnu etikete i ostvare roditeljska, društvena očekivanja.

– Ne učim da znam, učim da ne razočaram, dio je monologa.

A uz okove društvenih mreža, nerealne standarde ljepote, roditeljska te učiteljska očekivanja, upozorava se u monolozima, ljubavni odnosi su nikad kompleksniji. Umjesto iskrenosti, serviraju im se igrice, ignoriranja i manipuliranja. No, nerijetko će prijeći preko svega toga, ponovno kako bi dobili potvrdu da vrijede.

Među početnim monolozima, mjesto je našla i tema nasilja, ubijanja… Na mjestu gdje bi sva djeca ovog svijeta, uz svoje domove, trebala biti najsigurnija – u učionici. Zrelo se ističe kako nasilje dolazi od osjećaja odbačenosti.

Šutnja nije zlato

Osjećaj odbačenosti nije, potvrđuje to nastavak predstave, rijedak. Gotovo svi mladi prolaze kroz tu agoniju, pitajući se primjerice što bi bilo da ih nema, tražeći si mane, kriveći se za nenamjerne propuste…

Spuštaju se na pozornicu, u jednostavnoj širokoj odjeći koja prikriva tijelo – jer nijedna nije zadovoljna kako izgleda, među okvire, drvene okvire koji štite od iskakanja, od izražavanja sebe i svojih misli. Štite, ali i smanjuju, u svakom smislu.

Na pozornici, gdje su jedini rekviziti okviri jer je u središtu glas i riječ, nastavljaju s ogoljavanjem, dijeljenjem misli koje obično nitko od mladih nikad nikome ne kaže. Naučeni su da šute, da je plakanje za djecu, da se ne smiju žaliti jer uvijek postoji gore, a i ne žele zamarati roditelje koji se ionako bore sa svojim brigama, sa svojim računima…

Dotiču se i nažalost aktualnih tema poput odnosa s hranom, kruga izgladnjivanja i prejedanja, ističe se i koliko ih ljuti kada profesori govore o budućnosti kao da svi imaju iste uvjete za uspjeh.

Bježe stoga na svoja sigurna mjesta, zatvorenih očiju maštaju o svijetu u kojem mogu biti ono što jesu, u kojem su viđeni i prihvaćeni, gdje mogu raditi ono što vole čak i ako im ne ide najbolje. Zar previše traže?

Dirljivi monolozi, uz koreografske dijelove koji simbolično prikazuju težnju za pripadanjem, vjerno su popraćeni mimikom i govorom tijela, dok im je svima u očima nada, nada da će, uz zajedništvo i podršku, malo po malo razbijati nametnute okvire i doći do spoznaje kako je sasvim dovoljno što su tu, što postoje.

Predstava je ovo koju bi trebali pogledati svi mladi, ali i roditelji te učitelji. Jer, kao da smo zaboravili svoje borbe i ušli u okvir razmišljanja da je za sreću dovoljno imati zadovoljene egzistencijalne potrebe, krov nad glavom i kruh na stolu. Daleko je to od ispunjenosti koja dolazi isključivo iz osjećaja da smo dovoljni, jedni drugima potrebni, iako nitko nije, niti treba biti, ni blizu savršenosti.

Zaslužni

Dora Šimurina, Viktoria Perić, Maja Žuanić, Marcela Šalov, Vita Medved i Sofija Parać sudjeluju u ovom hvalevrijednom projektu, a mentorice i dramsko-pedagoško vodstvo su Matija Šango Šimurina i Lucija Matković.

Rekvizite je izradila Škola primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar, aranžersko-scenski smjer, 3. d razred.

Grafički dizajn plakata potpisuje Robert Brkljača iz foto studija Memento. Majstor tona je Mate Petričević, a majstor svjetla Marin Bakmaz.