Mladi Puljanin uspješno spojio ljepotu nošnja našeg kraja i društvene mreže! 'Želio sam pokazati...'

Iz narodnih nošnji se može saznati puno više nego što bi se na prvi pogled reklo. One su zapravo živi dokumenti prošlih vremena. Iz njih se može iščitati povijest nekog kraja, etnički i vjerski identitet, dob, spol, društveni status – skoro sve. Svaki detalj, od kroja i materijala do ukrasa i boja, nosi informaciju o vremenu i okolnostima u kojima je nošnja nastala. Nošnje također odražavaju kulturne kontakte, migracije i promjene u društvu. Pričaju priče o običajima, ritualima i svakodnevnom životu ljudi koji su ih nosili, zato je njihovo proučavanje toliko vrijedno. Ne radi se samo o estetici, nego o razumijevanju identiteta i povijesti zajednice na vrlo konkretan i vizualan način, govori Andi Marković, 22-godišnji Puljanin koji se u baštinu zaljubio onog trenutka kada je došao u Zadar.

Na početku, priznaje, nije postojala posebna povezanost s etnologijom. Odrastao je u okruženju u kojem folklor nije bio dio svakodnevice, pa nije imao priliku razviti dublji odnos prema tradicijskoj baštini. No, došavši u Dalmaciju, počeo je posjećivati manifestacije, upoznavati rad kulturno-umjetničkih društava i postupno učiti o običajima, nošnjama i napjevima.

Obrovac u fokusu

– Veliku ulogu u tome imala je moja prijateljica Petra Aračić, koja inače dolazi iz Varaždina. Članica je KUD-a Hrvatskih željeznica Varaždin, najstarijeg društva u tom gradu, kao i KUD-a Zadarski tanac u Zadru. Kroz njezino znanje i iskustvo folklor mi je postao razumljiv i blizak. Beskrajno sam joj zahvalan na svemu, ističe Andi.

A tijekom studija Kulture i turizma rodila se konkretnija i ozbiljnija iskra, odnosno interes za etnologiju. Prošle je godine bio voditelj studentskog projekta Ritam kulturizma čiji je cilj bio promocija materijalne i nematerijalne baštine Bukovice i Ravnih kotara, njemu iznimno zanimljivih regija.

– Kroz taj projekt produbio sam znanje o lokalnoj povijesti, običajima i identitetu tih prostora. Nakon toga dobio sam priliku odraditi sezonu u Obrovcu, koji je s vremenom postao glavno središte mog profesionalnog interesa i, nadam se, budućeg djelovanja. Tada sam prvi put jasno osvijestio da etnologija za mene nije samo interes, nego poziv kojim se želim dugoročno baviti, priča nam Andi, veliki ljubitelj baštine i umjetnosti, a i certificirani interpretator baštine.

Osim toga, bavi se i poezijom i kreativnim pisanjem, što mu omogućuje da tradiciju i umjetnost promišlja i izražava na osoban, literaran način. Premda je u Dalmaciju isprva doselio zbog studija, kasnije je odlučio napustiti fakultet, no upravo ga je studij Kulture i turizma usmjerio prema onome što danas smatra svojim pravim interesom.

– Trenutno pohađam seminar za turističke vodiče na Sveučilištu u Zadru te se planiram baviti turističkim vođenjem u Zadarskoj županiji, s posebnim naglaskom na obrovački kraj, dodaje Andi.

Svoju ljubav i strast redovno dijeli na društvenim mrežama, prikazuje tradiciju na moderan i popularan način. Međutim, govori iskreno, u početku nije znao odakle krenuti ni kako sve to uopće ostvariti. Ipak, imao je jasnu viziju – približiti narodne nošnje široj publici, posebno svojim vršnjacima.

Izazovan početak

– Želio sam pokazati da ona nije samo kostim iz prošlosti, nego živa priča o identitetu, običajima i ljudima koji su je nosili. Svoje fotografije zato nazivam vizualnim pripovijedanjem. One nisu samo prikazi odjevnih predmeta, nego način da se kroz sliku ispriča priča o baštini i prostoru iz kojeg potječe. Taj pristup daje mojim radovima dublje značenje i povezuje estetiku slike s emocijom i značenjem koje nosi, naglašava Andi.

Na jesen 2025. odlučio je svoju ideju pretvoriti u stvarnost, pa je zamolio prijateljicu i folklorašicu Isabelu Ledinu da stane pred objektiv. Isabela, koja je inače članica KUD-a »Dalmacija« iz Dugog Rata, s radošću je pristala, a KUD im je omogućio da koriste nošnje iz njihovog fundusa. I tako je sve započelo.

– Prva nošnja koju smo fotografirali bila je iz opere »Ero s onoga svijeta«, a mjesto snimanja – podnožje Dinare, kod vrela rijeke Cetine – nije moglo biti prikladnije za početak. Taj spoj nošnje i autentičnog dalmatinskog krajolika bio je prekretnica. Od tada sam se još dublje posvetio istraživanju i dokumentiranju narodnih nošnji, čitao, raspitivao se i bilježio svaku priču koja mi je došla pod ruku. S vremenom sam počeo svoj rad dijeliti na društvenim mrežama, jer vjerujem da je to danas najsnažniji način kako baštinu možemo približiti suvremenom svijetu: polako, ali sigurno, kroz iskrenu vizualnu priču, kazuje Andi.

Danas je jako zadovoljan i sretan zbog podrške koju dobiva, kako od obitelji i prijatelja, tako i od šire i lokalne zajednice. Ipak, u početku je bilo sumnji…

– Mnogima je bilo neobično da se netko mlad, i to iz Pule, bavi etnofotografijom vezanom uz Dalmaciju i zaleđe. No, s vremenom su prepoznali da je interes ozbiljan i iskren. Danas mi se javljaju kulturno-umjetnička društva i pojedinci spremni posuditi narodne nošnje ili sudjelovati kao modeli. To povjerenje mi puno znači jer pokazuje da ljudi razumiju moj pristup i način rada. Trudim se svakoj nošnji pristupiti s poštovanjem i dati joj prostor da »prodiše« kroz vizualno pripovijedanje. Ipak, najdraži dio cijelog procesa su tereni i putovanja po Dalmaciji i šire. Kroz njih upoznajem nova mjesta, njihove običaje i tradiciju, ali prije svega ljude i njihove priče. Sve to daje stvarni smisao svemu što radim, emotivno govori Andi koji je započeo i novi projekt naziva Etno kadar.

Etno kadar

Glavni cilj projekta Etno kadar je suvremeno dokumentirati narodnu nošnju kroz autentičan prostor i kontekst iz kojeg ona dolazi. Ne želi, objašnjava nama, nošnju prikazivati izolirano, kao kostim, nego je vratiti u krajolik, arhitekturu i ambijent koji joj pripadaju. Osim toga, projekt ima za cilj približiti materijalnu i nematerijalnu baštinu publici (pogotovo mladima) kroz vizualno pripovijedanje i digitalne platforme.

Radi na brendu i budućem obrtu »Visio Morlacca« koji se u svojoj srži fokusira na dalmatinsko zaleđe, no ne želi se prostorno ograničavati.

– Zadarska županija ostaje glavna nit vodilja i prostor u kojem sam najaktivniji, ali cilj mi je postupno obuhvatiti i druge regije. Uskoro idem doma, u Pulu, pa planiram dio projekta realizirati i u Istri, kako bi se i istarska publika dodatno osvijestila o kulturnom bogatstvu koje često uzimamo zdravo za gotovo. Što se tiče daljih prostora, u planu su Međimurje, Zagorje, Podravina i Prigorje. Što se tiče Dalmacije, nakon Vrsi, sljedeći na popisu su Zadar, Silba i Posedarje, s kojima sam već u dogovorima. Plan je malo po malo obuhvatiti što više mjesta ovog kraja. A kao šećer na kraju čuvam bukovačku nošnju. Planiram se trajno preseliti u Obrovac, stoga čuvam slikanje te nošnje jer će mi to biti početak novog životnog poglavlja, najavljuje ovaj kreativni dečko koji ovim putem poziva sve KUD-ove, turističke zajednice i dionike u području etnologije i folklora da mu se jave na [email protected] te da mu tako pomognu očuvati i ispričati priču naše baštine.

Svaka je priča ili informacija itekako vrijedna, istraživanje provodi kroz kombinaciju terena, razgovora i dokumentacije. Posjećuje kulturno-umjetnička društva, muzeje, manifestacije i privatne zbirke, razgovara s članovima KUD-ova, lokalnim starijim stanovnicima i entuzijastima koji čuvaju tradiciju.

– Svaka nošnja, svaki vez i detalj nosi svoju priču i kontekst, pa je važno sve dokumentirati što preciznije, napominje Andi.

Zanimljiv putopis

A u našem kraju nošnje postoje i danas, ali njihova očuvanost varira. Neke su potpuno očuvane i redovito se koriste u predstavama i svečanostima, dok su druge rijetke, oštećene ili izložene u muzejima i privatnim zbirkama.

– Ipak, u većini slučajeva postoji interes zajednice da se tradicija održi i prenese na mlađe generacije, što istraživanje čini iznimno vrijednim i inspirativnim. Najteži dio cijelog procesa je osigurati nošnje – mnogi su skeptični i boje se da bi se mogle oštetiti, što u potpunosti razumijem. Smatram da je važno čuvati ih, ali isto tako vjerujem da nošnje trebaju »disati« i biti korištene, makar i za ovakve digitalne svrhe. Bolje je da žive i prenose priču, nego da skupljaju prašinu u škrinjama, kazuje Andi.

Svakako, tumači, njegovo je istraživanje uglavnom neformalnog tipa jer nije obožavatelj brojki i takvi podaci mu nisu primarni fokus. Cilj mu je spoznati našu kulturu i tradiciju, razumjeti priče koje stoje iza nošnji i običaja, a ne samo brojčano predstaviti podatke ili činjenice.

– U svoje istraživanje narodnih nošnji i običaja uvijek uključujem umjetnost – ona je moj glavni adut i sredstvo kroz koje priču o baštini mogu prenijeti široj publici. Ovaj projekt za mene je poput digitalnog i vizualnog dnevnika, svojevrsni etnološki i digitalni putopis. Svaka fotografija, svaki zabilježeni detalj i svaki razgovor s ljudima koje upoznajem dio su priče koju kontinuirano istražujem i dokumentiram. Planiram s vremenom sve to objediniti u pravi putopis, koji će objediniti iskustva, fotografije i priče sa svih mjesta koja posjetim, govori Andi.

Planova ima napretek, no svjestan je kako je jedna od najvećih polemika našeg vremena to kako danas očuvati kulturnu i tradicijsku baštinu.

– Očuvanje tradicije i zanata nije lako, pogotovo u modernom društvu gdje ljudi rijetko dolaze u kontakt s izvornim običajima. Problem nije samo u tome što zanati i običaji nestaju, nego i što se tradicija često prezentira površno i statično. Nisam ekspert i relativno sam kratko u ovome, ali učim, istražujem i nastojim svaki detalj tradicije razumjeti i dokumentirati, kaže Andi.

Andi Marković

Izvan zidova

Prema njegovim razmišljanjima, prije svega, važno je terenski dokumentirati običaje, nošnje, pjesme i priče kroz fotografije, videozapise i zapisnike. Danas je, nastavlja, ljudima lakše naučiti nešto novo ako pročitaju o tome na društvenim mrežama, nego u knjizi, stoga je važno prilagoditi način predstavljanja naše baštine. Suradnja s lokalnom zajednicom, uključujući KUD-ove, starije stanovnike i entuzijaste, ključna je za prenošenje znanja i održavanje tradicije. Edukacije i radionice pomažu mladima da upoznaju običaje i nauče ih čuvati. Digitalno očuvanje, poput online arhiva, virtualnih izložbi i vizualnog pripovijedanja preko društvenih mreža, omogućuje da tradicija bude dostupna široj publici. Aktivno sudjelovanje u manifestacijama i korištenje nošnji također omogućuje da običaji »žive«. Uključivanje umjetnosti, kako vizualne, tako i izvedbene, dodatno pomaže da baština bude prepoznata i relevantna za suvremene generacije.

– Na taj način tradicija ne ostaje zaključana u muzejima ili škrinjama, nego postaje živa, vidljiva i razumljiva. Na primjer, primijetio sam da kada u objavi o narodnoj nošnji (na Instagramu ili Facebooku) stavim sliku osobe koja nam je posudila nošnju i napišem nešto kratko o njoj, ljudima automatski nošnja postane bliža. Vide čija je, osjete da je stvarna i da netko doista drži do nje, a to daje priči dodatnu težinu i autentičnost, objašnjava Andi.

Međutim, napominje, tu se javlja problem koji je svima očit, ali se rijetko otvoreno spominje, a to je – statičnost baštine. Tradicija se često zatvara u nastupe, muzeje i škrinje, bez stvarnog dodira s ljudima.

– Ljudi gledaju, fotografiraju, plješću, ali rijetko osjećaju ono što bi trebali, zato sam odlučio posvetiti veliki dio svog istraživanja tome kako baštinu učiniti živom, kako joj dati glas i uključiti je u naše moderno i digitalno doba, naglašava Andi.

Na koncu, poziva, ako vas zanima njegova priča i priča naših narodnih nošnji, odnosno priča naših predaka, da ga zapratite na društvenim mrežama i tako podržite njegov kreativni projekt i njegov rad. Trenutno sav sadržaj dijeli na Instagram profilu @andi.markovic i na Facebook profilu Andi Marković, a uskoro planira osposobiti i mrežnu stranicu koja će služiti kao digitalni dnevnik i fotogalerija, gdje će svi zainteresirani moći detaljnije pratiti istraživanje, nošnje i priče koje prenosi kroz svoj vizualni i etnološki rad.

– Svaka vaša podrška pomaže da tradicija »živi« i da naš kulturni identitet postane vidljiv, dostupan i relevantan za sve generacije, poručuje Andi.

PIŠE: DORIS BABIĆ