POMAK I ŠUM Roberto Vodanović - Čopor bilježio vibracije Dvije palače

Može li arhitektura imati vlastiti zvuk i što nam to govori o prostoru u kojem boravimo? Upravo iz tog pitanja polazi umjetnički rad zadarskog multimedijalnog umjetnika Roberta Vodanovića – Čopora, koji godinama istražuje granice slušanja, eksperimenata i percepcije prostora kroz vibracije koje često ostaju izvan uobičajenog ljudskog iskustva.

Konkretno, kroz projekt »Zvuk arhitekture/arhitektura zvuka: II palače – Pomak i šum« bilježio je strukturalne vibracije Kneževe i Providurove palače, ali ujedno i otkrivao skrivene tonske slojeve tih urbanih prostora. U tom procesu za njega zvuk nije bio samo materija, nego način promišljanja arhitekture, njezine povijesti i stalnih transformacija. Snimke dobivene pomoću kontaktnih mikrofona i geofona pretvaraju prostor u svojevrsni čujni sustav, istodobno stabilan i nepredvidiv, u kojem arhitektura, posjetitelji te skrivene tehnološke infrastrukture stvaraju stanom promjenjivu »zvučnu sliku«.

Sve to predstavljeno je u istoimenoj izložbi koja se može razgledati u Atriju Providurove palače do 7. ožujka. Izložba uključuje dva međusobno povezana segmenta – zvuk kao dio filma, za čije je kadrove zaslužna snimateljica Adrijana Vidić, te likovnu izložbu nadahnutu istim prikupljenim auditivnim materijalima.

Esencija zvuka

Čoporova suradnja s Galerijom likovnih umjetnina Narodnog muzeja Zadar i kustosicom Koraljkom Alavanjom započela je prije desetak godina, kada je radio na projektu ozvučivanja pejzaža iz fundusa. No, već tada eksperimentirao je s različitim načinima produkcije zvuka, od klasičnih instrumenata do nekonvencionalnih metoda.

Kako sam ističe, njegovo istraživanje zvuka traje još i dulje, od prvih filmskih i terenskih snimki pa do dubljeg promišljanja same prirode zvuka i njegove uloge u kompoziciji. Upravo ta potraga za »esencijom zvuka« ostala je središte njegova umjetničkog rada.

– Zvuk je nešto sveprisutno, stalno nas okružuje i sve oko nas na neki način proizvodi zvuk. Svaki zvuk zapravo je ton. U glazbi stvaram tonove s pomoću instrumenata i slažem ih u određene odnose, ali s vremenom me počelo zanimati kako zvukove svakodnevnih predmeta pretvoriti u sklad ili kompoziciju. Kao što gitara proizvodi ton, tako ga proizvodi i čaša ili bilo koji drugi predmet – pitanje je samo kako ga slušati i oblikovati u zvučni pejzaž. Upravo me to dovelo do eksperimentiranja sa specijalnim mikrofonima, a posebno me privlači snimanje zvukova ispod površine vode, što je danas velik dio moje umjetničke prakse, pojašnjava Čopor, ističući kako ga posebno veseli što je njegov zvučni rad »Potopljena sjećanja« odabran za nadolazeću izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o projektu u kojem je kroz zvuk istražio kontrast između mirnog, gotovo meditativnog prirodnog ambijenta Mediterana i užurbanog, pomalo neurotičnog ritma turističkog grada.

Većina njegovih snimki nastajala je u napuštenim ili zaboravljenim ambijentima, primjerice nekadašnjim industrijskim zonama, ili pak, prostorima koji su izgubili svoju izvornu funkciju. Upravo zato projekt »Dvije palače« predstavlja svojevrsni zaokret – umjesto ruševina ili praznine, riječ je o obnovljenom prostoru kojem je udahnut novi život, ali koji i dalje nosi slojeve prošlosti.

Čopor objašnjava kako je rad na ovom projektu trajao više od godinu dana i kako je prolazio kroz različite faze od istraživanja zvuka, preko videozapisa, do same izložbene forme. No, ono što ga je privuklo bila je upravo slojevitost Kneževe i Providurove palače.

– Htio sam uhvatiti tu esenciju prošlosti i sadašnjosti. Vjerujem da je ona zapisana u samim strukturama zidova, temelja, materijala. Ljudi i vremena se mijenjaju, ali nešto ostaje i rezonira. Možda se upravo kroz zvuk može naslutiti ta skrivena, promiješana prošlost i sadašnjost koja palačama daje posebnu energiju, ističe autor.

Nevidljivi sustavi

U zvučnom sloju ovog projekta snažno mjesto zauzima tehnologija, odnosno nevidljivi sustavi koji održavaju prostor živim. Tijekom snimanja bilježio je šumove rashladnih i grijanih sustava, rad računala te svjetlosnih infrastruktura. To su zvukovi koji često prolaze nezamijećeni, ali zapravo čine okosnicu svakodnevnog funkcioniranja prostora.

– Danas je tehnologija svuda oko nas i pokreće gotovo sve sustave, ali mi je najčešće ne primjećujemo jer je zvuk stalno u pozadini, dok smo kao ljudi prvenstveno vizualna bića. Tek u trenucima tišine osvijestimo te slojeve koji nas okružuju. Htio sam ih staviti u prvi plan i pokazati što zapravo pokreće cijeli prostor, objašnjava ovaj multimedijalni umjetnik, dodajući kako je uz mehaničke šumove bilježio i tragove ljudske prisutnosti: žamor posjetitelja, odjeke stepeništa i vibracije prostora snimljene kontaktnim mikrofonima i geofonima. Upravo taj spoj tehnologije i svakodnevnog života, kaže, čini zvučnu sliku palača živom i stalno promjenjivom.

U širem kontekstu srodnih umjetničkih praksi sličan je projekt »Audible Silence«, kada je glazbenik Jez Riley French ozvučio Tate Modern u Londonu, baveći se bilježenjem tišine muzejskog prostora. Iako postoje određene dodirne točke, Čoporov pristup polazi iz suprotne perspektive – ne iz tišine, nego iz onoga što stalno zvuči, pa čak i onda kada se prostor čini mirnim.

– Nisam želio ponavljati tuđe modele, nego istražiti što ja čujem i što je meni zanimljivo. Vodio sam se vlastitim senzibilitetom, igrao kontrastima i zvukove slagao na način koji nosi moj autorski potpis, objašnjava Čopor.

Ekološka nota

Poseban izazov, kaže, bio je odlučiti koliko intervenirati u izvorni materijal s ostalim instrumentima.

– Ideja projekta bila je zadržati stvarni zvuk palače, pa je većina snimki ostala gotovo neizmijenjena. Tek sam pojedine dijelove blago oblikovao kako bih naglasio dinamiku, priča umjetnik, dodavši kako je oko devedeset posto onog što publika ima priliku čuti izvorni zvuk prostora, onakav kakav je zabilježen na licu mjesta.

Vizualni segment izložbe prate i kolaži i reljefne kompozicije izložene u Malom atriju. Ti radovi nadovezuju se na njegovu raniju likovnu praksu, poznatu publici s prethodnih izložbi u Knjigozemskoj. Međutim, ovdje su oblikovani tako da prate ritam i dinamiku samog zvuka. Pritom autor ističe kako je upravo vizualni dio nastao posljednji i ujedno mu je bio i najveći izazov.

– Nisam htio da to budu samo likovni radovi postavljeni uz zvuk, nego da zajedno čine zaokruženu cjelinu. Pristupio sam tome intuitivno. Zvuk mi je cijelo vrijeme bio u glavi, a materijale sam birao prema osjećaju i onome što je bilo oko mene. Važno mi je reciklirati i koristiti odbačene stvari, pa taj dio rada ima i ekološku notu, ističe Čopor koji u svom radu ne skriva da je u pitanju angažirana umjetnost.

Osim likovnog rada i istraživanja zvuka, Čopor ima i pet objavljenih zbirki poezije, a ujedno je i član zadarskog benda Kriptidi.

PIŠE: ĐURĐA BALJAK