Jesu li hrvatski i srpski isti jezik? 'Bliski su 'rođaci', a najveći problem nastaje...'

Jesu li hrvatski i srpski isti jezik, pitanje je koje je otvorilo ovotjednu emisiju »Špice s Macanom«. Cilj nije bio »isprovocirati« gledatelje, već probati ogoliti koliko su na našim prostorima jezik i identitet povezani. Voditelj Krešimir Macan započeo je pitanjem koje se redovito pretvara u političku raspravu, a često ga postavljaju i stranci. Gdje zapravo prolazi granica između jezika i dijalekta, i zašto se oko standarda ponašamo kao da je riječ o moralnoj kategoriji. U studiju su bili lingvist i političar Bojan Glavašević te Krešimir Sučević-Međeral, također lingvist, ali javnosti češće poznat kao jedan od lovaca u emisiji Potjera.

Lingvistička perspektiva

Sučević-Međeral odmah razdvaja ono što se u javnosti često brka: lingvistika se ne bavi samo hrvatskim, niti joj je primarni posao što je pravilno reći, a što ne.

– Lingvistika gleda jezik kao fenomen, a pitanja ispravnosti su u tom smislu sekundarna. Upravo je prednost lingvističke perspektive to što nije vezana uz ideologiju koja ide uz filološke priče, započinje Sučević-Međeral.

»Jesu li hrvatski i srpski isti jezik« – odgovor je istodobno provokativan i jednostavan. Glavašević poentira kako razlika između jezika i dijalekta često nije stvar čiste lingvistike nego institucija i politike. U tom tonu povlače paralelu sa Skandinavijom; Danska, Švedska i Norveška su međusobno razumljive, ali se nitko tamo ne gura u raspravu jesu li to isti narodi. Sučević-Međeral objašnjava da i oni tvore svojevrstan kontinuum, ali bez potrebe da se drugima nameće identitet, pa se zato ne govori o skandinavskom makrojeziku, niti se Norvežanima objašnjava da zapravo govore švedski.

Macan ubacuje: »Praktično, odmah možemo čuti govori li netko hrvatski ili srpski.« Glavašević prihvaća tu intuiciju, ali je smješta u širi okvir.

– Hrvatski i srpski jesu zasebni jezici, ali su vrlo bliski i pripadaju istoj jezičnoj obitelji, dok granice između jezika i dijalekta mogu biti maglovite. Pokušaji da se nekome ospori pravo na vlastiti jezik, dodaje, nisu lingvistika nego politika, objašnjava.

Standard i dijalekti

Tu se otvara druga važna linija razgovora, što je zapravo standard. Sučević-Međeral objašnjava da ljudi često izjednačavaju »jezik« i »standardni jezik«, a standard je samo vrh ledene sante. Ispod su lokalni govori koji mogu biti dramatično različiti. Glavašević to ilustrira domaćim primjerom: hrvatski je izrazito bogat dijalektima, a razlika između, primjerice, govora Bednje i Komiže može biti veća nego razlika između standardnog hrvatskog i standardnog srpskog.

– Kajkavski, čakavski i štokavski opisuju se kao narječja koja nisu nastala iz nekog jedinstvenog »prasrpsko-hrvatskog«, nego im je zajednički predak srodan i slovenskom u širem zapadno-južnoslavenskom okviru. Političko ujedinjavanje i ideja zajedničkog jezika dolaze relativno kasno, u 19. stoljeću, a standardizacija se tada vodi logikom šire južnoslavenske ideje. Zato je odabrana štokavština, dok su kajkavski i čakavski u velikoj mjeri gurnuti na rub. Kajkavski je nekoć imao i vlastitu književnu normu, gramatiku i rječnik, ali je marginaliziran kad se ilirski projekt prelomio prema štokavskom, objašnjava Sučević-Međeral.

Ima li standard u 21. stoljeću istu nužnost? Glavašević se prisjeća jedne Sučevićeve stare ideje s foruma Filozofskog fakulteta, takozvanog hiperstandarda, načina pisanja kojim bi se u pisanoj normi mogli »prepoznati« kajkavci, čakavci i štokavci, dok bi svatko u govoru ostao svoj. Sučević Međerala objašnjava da ga je inspirirao kineski primjer.

– Kinezi mogu govoriti jezike koji su međusobno nerazumljivi, ali se u pisanju razumiju zahvaljujući znakovima koje svatko čita drukčije, a značenje ostaje zajedničko. Moj »hiperstandard« zamišljen je kao sustav znakova i oznaka koji bi omogućio da se isti zapis čita različito ovisno o izgovoru, ali da svi razumiju pisani sadržaj.

Glavašević se nadovezuje uspoređujući hiperstandard s modelom koji bi u fizici »spojio valove i čestice«, kao ideja koja pokazuje koliko je pisana norma nekima bliska, a nekima daleka.

Jugoslavensko iskustvo

Gosti su se dotakli i jugoslavenskog iskustva te Deklaracije iz 1967. Sučević-Međeral podsjeća na Novosadski dogovor i priču o »dvjema normama«; zapadnoj (Zagreb, latinica) i istočnoj (Beograd, ćirilica), formalno ravnopravnima, ali u praksi često neravnomjerno zastupljenima, osobito u sustavima poput vojske. Iz toga izvodi tezu da je u hrvatskim krugovima cijelo vrijeme postojao otpor prema potpunom ujedinjenju standarda. Spominje se i razgovor iz 2017. i Deklaracija o zajedničkom jeziku.

– Vrijedilo bi čuti kako bi na tu ideju reagirao netko s otoka ili iz izrazito neštokavskog konteksta: jer bi pitanje »govoriš li isti jezik kao netko iz Pirota?« moglo vrlo brzo »pasti u vodu«, istaknuo je Glavašević.

Macan otvara i osjetljivo pitanje naziva bosanskog jezika. U studiju prevladava stav da je standardizacija politička odluka i da svatko ima pravo na svoj standard i svoj naziv, dok se razlike u nazivlju (»bosanski« ili »bošnjački«) u praksi često vode političkim implikacijama. »Bosanski« kao jezik Bosne i Hercegovine i svih njezinih građana, »bošnjački« kao jezik Bošnjaka. Gosti su se složili – onog trenutka kad postoji standard, kodifikacija i institucionalna uporaba, govorimo o »jeziku«, bez potrebe da se radi trijaža.

Što se tiče dijalekata, Glavašević otvoreno kaže da privatno zagovara da se u javnom prostoru puste svi dijalekti da se čuju, jer je ideja da je dijalekt »manje vrijedan« zapravo društvena predrasuda, kao da dijalekt automatski znači manje obrazovanja ili manju vrijednost. Naprotiv, ističe kako se u dijalektima se čuvaju stare tradicije i ogromno bogatstvo, i da ga treba njegovati, ne brisati. Sučević-Međeral nadovezuje se pop-kulturnim argumentom.

– Najživotnije serije i humor kod nas često dolaze upravo iz dijalekta, primjerice »Gruntovčani«, »Velo misto«, »Malo misto«. Publika se nauči slušati bez titlova, baš zato što je jezik prirodan. Kao govornik zagrebačkog kajkavskog sustava, četveronaglasni novoštokavski ne može »samo tako« usvojiti, a u spontanom govoru »fulavanje« standarda nije tragedija, nego dio šarma.

Bliski rođaci

Jesu li onda hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski isti jezik? Sučević-Međeral odgovara da su bliski i međusobno razumljivi, ali da je identitetski važno da se zovu svojim imenima, posebno iz perspektive neštokavskih govornika. Glavašević zaključuje jednako direktno.

– Nisu isti jezik, nego bliski »rođaci«, a najveći problem nastaje kad se kroz raspravu o jeziku pokušava negirati postojanje naroda, kazao je. Razumljivost tu, kako sugeriraju obojica, nije presudna lingvistička činjenica nego često tek povod za politiku. Glavašević potvrđuje da se često može nanjušiti ne samo jezik, nego i govornik, čak i kad govori snažno dijalektalno te da svi mogu razaznati dolazi li jezik izvana ili ne. To je već kompliciranije kod pisanog teksta.

– Gradišćanski Hrvati, kad je nastajao ilirski standard, rekli su da im je nerazumljiv i napravili svoj standard. Standard je izbor, a ne nužnost »iz jezika samog«, naglašava Glavašević.

Mit o »najčišćem« hrvatskom, koji se zna vezati uz Hercegovinu, Sučević-Međeral razbija okretanjem logike.

– Nije taj govor »najčišći« pa je uzet za standard; nego, zato što je baza standarda štokavska, štokavcima to zvuči kao da su najbliže standardu. Da je odabran sremski, kaže, netko drugi bi danas zvučao »najstandardnije«. Glavašević na to nadovezuje širi povijesni oprez: kako je znak jednakosti između naroda i jezika, kakav danas uzimamo zdravo za gotovo, ideja 19. stoljeća; u ranom srednjem vijeku identiteti su bili drukčiji, a višejezičnost je bila najnormalnije stanje Europe .

Razgovor se zatim širi prema Balkanu kao kontaktnoj zoni. Sučević-Međeral objašnjava kako jezici različitog porijekla postaju strukturno slični zbog dugog suživota. Kad se otvori albansko pitanje, brzo postavljaju granice znanja, ilirska teorija je popularna, ali ilirski je preslabo posvjedočen da bi se mogla povući čvrsta crta; postoje imena, ali ne i tekstovi.

Srodno, ali različito

– I kad su jezici srodni, to ne znači da su razumljivi. Vučedolska kultura je možda govorila neki indoeuropski jezik, srodan današnjem hrvatskom u ekstremno širokom smislu, ali bi nama zvučao potpuno neprepoznatljivo, objašnjava Glavašević.

Sučević-Međeral začinjava usporedbom.

– Mađar i Finac, iako se u popularnom govoru vežu »ugrofinski«, praktično se neće razumjeti. Ponekad će govornik hrvatskog lakše naći komunikacijski minimum s Nepalcem nego Mađar s Fincem, jer je vrijeme razdvajanja predaka i kontaktna povijest presudna, kazao je.

Macan za kraj ističe »najopipljiviju« razliku hrvatskog i srpskog – nazive mjeseci. Sučević-Međeral potvrđuje da je hrvatski tu posebna priča unutar slavenskih standarda, uz češki, poljski, ukrajinski i bjeloruski.

– I tu je standard izabrao jedan set naziva, dok kajkavski i čakavski imaju svoje paralelne sustave, objašnjava Sučević-Međeral.

Poruka ostaje – nema »krivog« jezika. Postoji standardno i nestandardno, a sram zbog dijalekta je naučena predrasuda. Glavašević to sažima na najjednostavniji mogući način: govorite svoj dijalekt i ne ispričavajte se zbo g njega.

– Razumijemo se, neki više, neki manje, ali smo nevjerojatno raznoliki, i to je vrijednost, ne problem, zaključuje Krešimir Macan.