Subota, 7. veljače 2026

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

podcast

ŠPICA S MACANOM Mentoriranje nije coaching, terapija ni brzi recept za uspjeh

Autor: Tonka Pavić

07.02.2026. 09:57
ŠPICA S MACANOM Mentoriranje nije coaching, terapija ni brzi recept za uspjeh

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL



U ovotjednoj emisiji Špica s Macanom u fokusu nije još jedan poslovni buzzword, nego mentoriranje kao stvaran alat osobnog i profesionalnog rasta. Tema dolazi u trenutku kada se taj pojam u javnom prostoru počeo koristiti i s dozom sumnje, pa ga se nerijetko veže uz manipulaciju. Voditelj Krešimir Macan zato odmah postavlja jasan okvir razgovora: što mentoriranje danas zapravo jest, kako se promijenilo u odnosu na nekadašnji model šegrt-majstor te gdje su njegove granice u odnosu na coaching i terapiju.




Gošće su Snježana Bahtijari, savjetnica za strateško komuniciranje i održivost te autorica knjige »Mentorica«, i Tamara Babun-Zovko, nagrađivana producentica i vlasnica producentske kuće Wolfgang & Dolly. Njihov odnos mentorice i mentike konkretan je primjer kako mentoriranje može biti oslonac u teškim okolnostima, poput lockdowna, ali i katalizator za jasnije vođenje, veće samopouzdanje i donošenje pametnijih odluka.



Presudno za izdržljivost


Macan razgovor otvara obraćanjem Babun-Zovko, uz prepoznatljivu referencu na seriju njezine producentske kuće »Dulum zemlje«. Na pitanje što znači riječ »dulum«, Babun-Zovko objašnjava da je riječ o staroj mjernoj jedinici, odnosno veličina zemlje koju je moguće obraditi bez mehanizacije u jednom danu. Upravo je zato, kaže, naziv i odabran – jer je brzo postao sinonim za seriju, bez zabune s modernim mjernim sustavima.




– To su ljudi koji su odabrali da žive na zemlji, od zemlje, koliko god je to moguće u realnim uvjetima, bez romantiziranja stvarnosti. I mi se kao ekipa trudimo biti što održiviji, kazala je Babun-Zovko, podsjećajući da su dobili i prvi green film certifikat u Hrvatskoj.


Objašnjava da publiku ne privlači suhoparna edukacija, već inspiracija. Serija je snimljena tako da bude vizualno privlačna, lijepa i ugodna za gledanje, ali, naglašava, u središtu su ljudi. Čak i kada su najumorniji i suočeni s velikim nevoljama, oni su zadovoljni jer rezultate svog rada gotovo neposredno vide.




– Taj odnos s prirodom daje uzemljenje, mir i unutarnji red koji se u gradskom, artificijalnom životu često izgubi. U pozadini svega je jednostavna ljudska potreba, želimo imati dobre odnose i osjećati smisao, a njezini protagonisti imaju smisao, objašnjava Babun-Zovko.


Iz te priče Macan se okreće prema odnosu mentorice i mentike. »Dulum« je, kaže, mogao postojati i bez mentorstva, ali bi bio drukčiji. Babun-Zovko tu tezu potvrđuje te govori kako je serija svoju formu dobila neovisno o mentorstvu, ali mentoriranje je bilo presudno za njezinu izdržljivost u razdoblju koje je sve lomilo, odnosno tijekom lockdowna.


– Tamara se prijavila u program »Mentoriranje kao oblik networkinga među ženama«, u sklopu »Zaposlene« Ane Gruden, gdje ja volontiram sedam godina i ulazim u osmi ciklus. Naš se odnos razvijao u totalno nestvarnim uvjetima, »korona uvjetima«. Maske, šetnje po Bundeku, mjere, ali upravo je taj okvir naglasio ono što mentorstvo jest, a to je da povezuje ljude, otvara perspektivu, znači prilike, uključuje se i objašnjava Bahtijari.


Mentoriranje, kako ga Bahtijari doživljava, nije jednosmjerno prenošenje znanja niti podučavanje posla.


– Tamara je u tome najbolja i zato joj mentorica za taj dio ne treba. Čovjek nije samo posao, nego sklop kvaliteta i kočnica, elementa koji će je zakočiti ili će joj dati krila. To je odnos beskrajne razine povjerenja i o učenju s obje strane, nema tu jednostranog, nastavlja Bahtijari.


Jasna tipologija


Koja je onda konkretna razlika između mentoriranja, coachinga i terapije? Bahtijari uvodi jasnu tipologiju.


– Mentor ima iskustvo i savjetuje, coach je fokusiran na procese, konzultant daje rješenje. Terapija je također razgovor, ali mentorski odnos nije da se mentika isplače na ramenu. To je strukturirani proces samospoznaje. Kakav sam ja materijal? Jesu li moje ambicije realne? Imam li kapacitet da to realiziram ili je to pusta tlapnja? Mentor je, u toj slici, katalizator, ne diktira, nego stvara okolnosti u kojima osoba sama dolazi do rješenja, objašnjava Bahtijari te navodi konkretne domene u kojima se to vidjelo kod Babun-Zovko – osnaživanje ljudi, delegiranje, procesi, hrabrost, bolje razumijevanje sebe.


Babun-Zovko taj »katalizator« prevodi u svakodnevni jezik liderstva. Lockdown je, kaže, za njezinu malu produkciju bio dodatni sloj pritiska. Film je dugotrajan, izrazito skup i često donosi relativno male prihode, pa je, kako govori, u kapitalizmu malih zemalja održivost sama po sebi složen zadatak. Ali mirovanje je dalo prostor za razvoj i dubok rad, a mentoriranje je došlo kao dodatni nevjerojatan polet. U tom procesu, najvažniji trenutak bio je kad joj je Bahtijari pomogla vidjeti vlastite kvalitete koje je sama uzimala zdravo za gotovo.


– Ono što ti misliš da je »osnovna oprema«, netko drugi ti kaže da su to »grijana sjedala«, dodatna prednost koja te razlikuje i koju možeš pretvoriti u način kako vodiš ljude, kako motiviraš, kako plasiraš projekt, govori Babun-Zovko, uspoređujući s automobilom.


Posebno jasno Babun-Zovko govori i o ulozi mentora kao poslovnog ispovjednika. Podrška obitelji i prijatelja postoji, kaže, ali neke teme ne želiš nositi njima, osobito kad si na vrhu male organizacije.


– Liderske pozicije su jako usamljene, jer odluke o novcu, cash flowu, odgovornostima, pa i o toksičnim suradnicima, ne možeš raspravljati prema dolje u timu. Mentor tu postaje siguran prostor za razmišljanje, rasterećen od emocionalnih dugova privatnih odnosa, nastavlja Babun-Zovko.


Njihov mentorski rad bio je discipliniran, šetnje i razgovori, ali i zadaci. Babun-Zovko priznaje da je domaće zadaće radila kao prava štreberica, a Bahtijarina struktura joj je odgovarala. Opisuje Bahtijari kao strogu, ali bez potrebe za povišenim tonom, jer posjeduje snažnu unutarnju motivaciju. Rezultat tog odnosa sažima u nekoliko elemenata: stekla je puno veću sigurnost, jasniji osjećaj da se i drugi, a ne samo mali poduzetnici, suočavaju s izazovima te samopouzdanje koje dolazi u trenutku kada te netko prvi put vidi izvan tvoje industrije, bez poznavanja tvog »backstoryja«, a ipak u tebi prepozna nešto čvrsto i vrijedno.


– Žene previše analiziraju i time si postaju kočnica. Traže još jedan savjet, još jedan trening, još pravih trenutaka. Muškarci češće prihvate priliku pa nauče po putu, uključuje se Bahtijari.


Komunikacijski most


Bahtijari mentoriranje veže uz tri riječi: samosvjesnost, hrabrost i kreativnost. Knjigu »Mentorica« opisuje kao komunikacijski most i pokušaj da se iskustvo ne izgubi. Ne tvrdi da je njezino iskustvo jedino relevantno, nego da treba potaknuti ljude da se pokrenu i shvate da trenutak u kojem su nije zacementiran za cijeli život. U programu »Zaposlena« navodi vlastitu brojku.


– Mentorirala sam 19 mentiki, i priznajem da nije uvijek spektakularno, jer sve ovisi o fazi u kojoj je osoba i o tome postoji li pravi »meč«. Ali kad se dogodi, mentorstvo ne djeluje kao batina, nego kao pratnja: mentor ide uz mene, nekad me razumije bolje nego što ja sebe razumijem, i u pravom trenutku postane iskra, govori Bahtijari, zaokružujući tu sliku metaforom – mentike postaju »žaruljice« koje svijetle u svojoj okolini, privlače druge ljude te se tako znanje širi dalje, kao tiha infrastruktura snažnijeg društva.


Kako odabrati mentoricu ili mentora? Bahtijari opisuje da program »Zaposlena« ima proces razgovora i selekcije kandidatkinja, a mentorice se kroz cikluse potvrđuju radom.


– Za ‘klik’ između mentorice i mentike, presudnije je ipak nešto drugo. Mentorstvo se najčešće prirodno dogodi kroz suradnju, kad ljudi osjete kompatibilnost, vrijednosti i prostor za učenje. Već je i sama prijava važan signal, prvi korak osnaživanja, jer znači »razmislila sam, spremna sam i hoću«, objašnjava Bahtijari.


Babun-Zovko potvrđuje iz vlastitog iskustva, nije ona birala Bahtijari, nego su ih spojili, ali joj je već iz CV-ja bilo jasno da je to – to. Netko iz većeg sustava, s drugačijim iskustvom, s više godina rada i s navikom upravljanja različitim timovima.


– Mentoriranje nije samo za pojedince koji se prijavljuju u programe, nego i alat koji bi veliki sustavi trebali planski financirati, za zaposlenike, ali i za uprave, i to kao stavku budžeta, jer upravo takva ulaganja donose dugoročni napredak, govori Babun-Zovko.


Ljudi, odnosi i procesi


Na Macanovo pitanje kako bi »prodala« ideju mentoriranja nekome tko se dvoumi, Babun-Zovko odgovara praktično i osobno.


– Mentoriranje je zabavno jer razbija rutinu i otvara nova vrata u razmišljanju, donosi zrcalo koje ponekad neugodno pokaže mane, ali zato daje prostor da se na njima radi, otkriva i tvoje »posebne moći«, kvalitete koje ti se čine normalne jer s njima živiš, ali te na tržištu razlikuju. Uz to, širi kontakte i pokazuje perspektivu mogućih rješenja, posebno kad smo u krizi zgrčeni i ne vidimo ništa dalje od sutra, zaključuje.


Bahtijari se nadovezuje riječju koju Babun-Zovko više puta ponavlja – perspektiva.


– Bez komunikacije i ljudi, nema perspektive, a ni stvarnog napretka. Podaci s interneta nisu dovoljni dok ih ne znaš procesuirati i pretvoriti u korisnu informaciju. U poslu se često fokusiramo na brojeve, ulaz, izlaz, plus i minus, a zaboravljamo što između brojeva zapravo stvara rezultat, ljudi, odnosi i procesi. Zato mentoriranje vidim kao ulaganje u komunikaciju i međuljudske odnose, jer loša atmosfera i toksična okolina nisu meki problem, već ozbiljan poslovni rizik, kazala je.


Bahtijari, kao zaključak, vraća razgovor na početnu tezu – mentoriranje nije manipulacija. Mentor, kako ga ona definira, nije netko tko vodi druge za svoje interese, nego netko tko prenosi znanje, usmjerava, ohrabruje i osnažuje.


Tesla kao trajna inspiracija


Snježana Bahtijari u razgovoru sažima i svoju profesionalnu putanju. Više od dva desetljeća provela je na poziciji izvršne direktorice za komunikacije, marketing, društvenu odgovornost i upravljanje velikim projektima u tvrtki »Ericsson Nikola Tesla«. Upravo joj je rad u tom sustavu, kaže, omogućio suradnju s vrhunskim stručnjacima i upoznavanje najboljih svjetskih praksi, ali i potvrdio da se iz Hrvatske može raditi jednako kvalitetno, pa i bolje.


Spominje i nagrade te priznanja koja povezuje s doprinosom struci, a posebnu emotivnu težinu daje razdoblju obilježavanja godine Nikole Tesle, kojega vidi kao trajnu inspiraciju – primjer čovjeka koji je »digao pogled gore«, imao viziju i ostvarivao projekte za koje mnogi nisu vjerovali da su mogući.


Hrvatska, smatra Bahtijari, Teslu nije iskoristila onoliko koliko je mogla, ne samo kao slavnog izumitelja, nego i kao simbol kreativnosti i snažnijeg pozicioniranja zemlje. U tom kontekstu i naziv Ericsson Nikola Tesla vidi kao dobar spoj »dva oca« – jednog pragmatičnog i poslovno stabilnog, Ericssona, i drugog, genijalnog kreativca Tesle.


Nužna vještina u filmskoj industriji


Tamara Babun-Zovko objasnila je kako je nastalo ime producentske kuće Wolfgang & Dolly. Ideja je, kaže, krenula iz šale tijekom brainstorminga prije osnutka tvrtke, a zadržala se jer se pokazala međunarodno funkcionalnom – što joj je ključno zbog koprodukcija i predstavljanja projekata u inozemstvu. U razgovoru pritom demonstrira i »elevator pitch« u praksi, precizno nabrajajući čime se produkcija bavi, tko je danas čini te na kojim se iskustvima temelji njezin rad, od Akademije dramske umjetnosti, preko Faktuma, do ZagrebDoxa.


Macan je istaknuo kako mnogi poduzetnici, čak i s dugogodišnjim iskustvom, ne znaju tako jasno i sažeto objasniti čime se bave. Babun-Zovko dodaje da je u filmskoj industriji takva vještina nužnost – jer se neprestano »pitcha« za sredstva, suradnje, distribuciju, prostor ili podršku, često iz više izvora, više zemalja i na više jezika.